• Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti
  • Ovdje ću ostati i umrijeti

Ovdje ću ostati i umrijeti

Donosimo životnu priču o obitelji Marinčić iz Bugojna koja se vratila u Bugojno poslije rata i živi i radi kod svoje kuće. Njih ništa nije moglo spriječiti da se poslije progona vrate u svoje Bugojno. Ovu priču kao i brojne druge priče iz života ljudi donosi Katolički tjednik. Pored ove priče preporučujemo i ostale sadržaje iz tiskanog izdanja i portala www.nedjelja.ba. 

Zamislite čovjeka koji s nekim posebnim ushićenjem kaže: „Ovdje ću ostati i umrijeti.“  Te izgovorene riječi urezale su se u pamćenje slušatelja. Nismo mogli čuti sigurnije i uvjerljivije riječi tijekom posjeta obitelji Marinčić u Bugojnu.

Milka i Stipo Marinčić sa svojom obitelji već punih 14 godina produljene su ruke Očenaša kada molimo … kruh naš svagdanji daj nam danas… Dok svi snivaju oni se trude taj kruh pripremiti za svoje vjerne kupce ali i one koji nemaju. Njihov obiteljski posao pekara funkcionira lijepo i od njega žive. Stipina smirenost spojena s Milkinom angažiranošću uz rad vrijednih ruku cijele obitelji dugih 18 godina spravljajući za druge kruh zarađuju i za svoj svagdašnji.

 

Tijekom posjeta neizostavno je kod naših ljudi u Bosni i Hercegovini ne popiti rakiju i drugo prigodno piće uz domaću mezu i kruh spravljen vrijednim rukama.  Tako je i kod obitelji Marinčić u bugojanskom naselju Gromile.

Vratimo se malo u prošlost koja je u sebi imala  veoma zanimljivih, lijepih, ali i teških trenutaka koje je obitelj Marinčić prihvatila kao Božju volju.

Sve je nekako počelo sredinom osamdesetih godina. Stipo mlad momak iz mjesta Jablanje, župa Skopaljska Gračanica,  zaposlio se kao konobar u Gradskoj kavani u Bugojnu.  Jednog sasvim uobičajenog radnog dana stiže lijepa cura s prijateljicama i prijateljima s posla kako bi ih počastila pićem zbog kvalifikacije na poslu. Simpatični konobar se našali može li i on dobiti piće. Kad ga je Milka pogledala nije mogla reći ne. I tako je počelo. Zbog toga u šali Stipo reče da je Milka došla njemu na noge.

Od pogleda očima i blagog osmijeha došlo se do kršćanskog sklapanja braka 1987. godine. Svega nekoliko dana nakon vjenčanja krenuše u izgradnju obiteljske kuće.  U braku ih je Bog nagradio s četiri kćeri: Nikolina, Josipa, Valentina i Tomislava kojoj je kum ramski fratar i nekadašnji kapelan u Bugojnu fra Tomislav Brković. Tri kćeri su se već udale, dvije žive u Bugojnu, a jedna u Istri. Najmlađa Tomislava završila je treći razred opće gimnazije u Uskoplju. Nju smo i zatekli u pekari kako s osmijehom dočekuje kupce. Njezin šarm će sigurno ostaviti dojam na svakog tko uđe u njihovu pekaru imena „MS – pek“ u bugojanskom Vrbas naselju.

Došle su i te nesretne devedesete godine. Rat je donio svoje nedaće. Hrvati Bugojna bivaju u srpnju 1993. godine protjerani, a mnogi od njih završiše u logoru Stadion, u Ljubljanskoj banci, salonu namještaja Slavonija, po raznim podrumima, a  neki  u kućnom pritvoru odnosno vlastitim podrumima. Bugojno se zauvijek promijenilo.

Stipo i Milka sa svojom obitelji utočište pronađoše u Ramu. Tu je Stipo  dobio zaduženje da pripravlja kruh za HVO. Zapošljava se u pekaru u Prozoru gdje ostaje sve do 2002. godine.  Već 1998. godine vraćaju se u Bugojno, a Stipo svaki dan putuje na posao u pekaru u Ramu dok Milka s djecom ostaje u Bugojnu.  Godine 2006. odlučiše u Bugojnu otvoriti svoju pekaru koja započe s radom 4. listopada, na Svetog Franju i uspješno  posluje i danas,  2020. godine.

Ovi kratki biografski podaci ne mogu ni blizu dočarati teškoće s kojima su se susretali, no nikada nisu posustajali. Kada se malo tko vraćao u Bugojno oni su bili prvi. Kada su njihovi brojni susjedi prodavali svoje kuće oni nisu.

Milka je iz mjesta Kordići, župa Skopaljska Gračanica, iz obitelji sa sedmero djece. Naučila je biti borbena, ali uvijek pozitivna. U tom bugojanskom naselju još uvijek žive njezin brat i sestra sa svojom obitelji.

„Sve što radimo postigli smo sami. Kada smo tek otvorili pekaru dobili smo nešto poticaja kao povratnici od Zavoda za zapošljavanje SBŽ. Svima koji su nam pomogli zahvaljujemo se. Tijekom našeg rada  uvijek radimo sve kako treba i kada god nam je bilo kakva inspekcija došla uvijek je sve bilo uredu. Svoje pekarske proizvode prodajemo u Bugojnu, Donjem i Gornjem Vakufu.“ – ažurno reče Milka.

Trenutno imaju sedamnaest različitih pekarskih pakiranja s urednim kodovima. Tu se ogleda njihova ozbiljnost u poslu.

Ta njihova ustrajnost i snaga crpe se iz vjere i obiteljskog duha. Tome zorno svjedoče sačuvane slike od prije rata  Srca Isusova i Marijina u obiteljskoj kući. Kako reče Milka, slike su susjedi muslimani koji su koristili kuću pospremili na sigurno mjesto i čekale su svoje prave vlasnike.

Da je ova obitelj ona koja okuplja pokazuje i jedna posebna prostorija koju je Stipo izgradio za obiteljska i prijateljska okupljanja. U to smo se uvjerili tijekom našeg posjeta kada su s nama bili Vlado Markić i …. Svalina.

„Ovo naselje je nekada imalo brojne hrvatske katoličke obitelji. Sada smo ostali samo mi. Od povratka pa do danas sa svojim susjedima se slažemo i nikada nije bilo nikakvih problema. Hvala Bogu, radimo svoj posao, ljudski se odnosimo prema svima i tako svi prema nama.“ – Stipine su riječi izrečene osobitom staloženošću i samopouzdanjem.

U njihovom pekarskom poslu velika je konkurencija. U samom Bugojnu više je od deset pekara. No, spremnost na rizik, pouzdanost i izrazito lijep odnos prema kupcima garant su njihova uspjeha. Ono što najviše krasi ovu obitelj jest optimizam i doslovno pouzdanje u molitvu Očenaša. U obiteljskoj kući središnje mjesto zauzimaju križ i krunica uz slike Srca Isusova i Marijina. Tu je snaga koja krasi ovu obitelj uz zajedništvo.  Dok razgovarate s njima osjetite posebnu radost života, zadovoljstvo s onim što sami stvore i zahvalnost za najmanji uspjeh.

Naravno, da bi ovakve obitelji i druge obitelji koje se nisu odrekli svoga mjesta, svojih korijena, svoje vjere bez obzira na teške uvjete zaslužuju ne samo riječi pohvale nego konkretnu potporu zajednice, posebice one hrvatske i katoličke.  Vjerujemo da će politički predstavnici Hrvata u BiH prepoznati ovakve slučajeve i biti konkretni u potpori ostanku i opstanku.

Obitelj Marinčić nije kukala i snebivala se nad svojom sudbinom. Oni zasukaše rukave i uhvatiše se u borbu sa životom ma kakve god poteškoće naišle.

Oni su primjer čuvanja obitelji, svojih korijena, pravog susjedskog odnosa, hrvatstva i kršćanstva.  Budimo uz njih, ako ništa drugo onda kupimo izvrsne pekarske proizvode u pekari „MS – pek“ Bugojno.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing