fbpx
Papa je moćan samo na riječima, ali i to je puno

Papa je moćan samo na riječima, ali i to je puno

Sociolog religije Ivan Markešić analizira nastup pape Franje u Irskoj gdje je on za seksualna zlostavljanja djece zatražio tek Božji oprost.

Potrebno je odmah na početku ovoga teksta reći da seksualna zlostavljanja djece i mladih nisu samo i isključivo ‘u nadležnosti’ službenika gotovo svih vjerskih organizacija (kršćanskih – posebno katoličkih i pravoslavnih, zatim islamskih, židovskih, budističkih i hinduističkih), ona su kako naš hrvatski tako i europski i svjetski svakodnevni društveni problem i događaju se u gotovo svim društvenim segmentima, ponajviše u obiteljima i u najužem krugu prijatelja, zatim u školama, odgojnim i sportskim ustanovama te dječjim i učeničkim domovima, sirotištima i drugim ustanovama koje se brinu o djeci.

Međutim, u svim tim institucijama, kao i u Katoličkoj crkvi i njezinim odgojnim institucijama, o kojima se u posljednje vrijeme najviše govori, uvijek se i do kraja nastoji zataškati takve slučajeve zlostavljanja, čineći sve da bi se zaštitilo instituciju, a ostavljajući po strani pojedinca i njegove frustracije i traume. U prikrivanju tih zlodjela sudjeluju gotovo svi, počevši od roditelja, rodbine, prijatelja do odgojitelja i učitelja, policije i sudaca, svećenika i časnih sestara. Međutim, ako je tako, zašto je Katolička crkva unatoč toliko velikome broju svećenika i biskupa koji uistinu besprijekorno i na opće dobro društva i ljudske zajednice obnašaju svoje svećeničke i biskupske službe, postala zbog pojedinačnih seksualnih skandala na neki način odlagalište smeća pa sve što se u svijetu događa na području toga devijantnog ponašanja svaljuje na njoj na teret?

A oprost žrtava?

Odgovor na to pitanje teško je dati. Na njega pokušava odgovoriti, makar i posredno, sâm papa Franjo koji se već dulje vrijeme, zapravo od početka svoga pontifikata, nakon što su se u javnosti već ranije pojavile pojedinosti svećeničkih seksualnih skandala kao i svjedočenja njihovih žrtava, ispričava svugdje i svakome u svijetu kako za teška zlodjela seksualnoga zlostavljanja koja su počinili “posvećeni” ljudi Katoličke crkve tako i za prikrivanja istih kojih, prema medijskim izvješćima, ima na tisuće. Učinio je to također i krajem prošloga tjedna prigodom dvodnevnog posjeta Irskoj, najkatoličkijoj zemlji na svijetu, u povodu Svjetskoga susreta obitelji, priznavši da su se u toj zemlji u prošlim desetljećima dogodili ne samo teški zločini svećeničkoga zlostavljanja maloljetnika, kako onih koji su dolazili na vjeronauk i ispovijed tako i onih u sjemeništima i crkvenim odgojnim institucijama, nego i teški zločini zlostavljanja, ponižavanja i silovanja žena “u zloglasnim Magdaleninim praonicama“, u crkvenim ustanovama koje su trebale poslužiti za preodgoj “posrnulih” žena kojima su nakon poroda oduzimana djeca i – kao u Francovoj Španjolskoj – (pro)davana uglednijim katoličkim obiteljima koje nisu htjele (ili nisu mogle) imati djecu, o čemu je odmah nakon dolaska u Irsku razgovarao s preživjelim žrtvama tih zlostavljanja.

Nakon svega zatražio je oprost za počinjena zlostavljanja, ali – zanimljivo – ne od žrtava nego od svevišnjega Boga, ne izustivši pri tome ni jedne jedine riječi o tome kako na odgovornost pozvati zlostavljače koji su imali odgovorne pozicije u Crkvi i crkvenim redovničkim zajednicama (muškim i ženskim). Stoga se sasvim s razlogom postavlja pitanje – je li za brisanje pojedinačne odgovornosti dovoljno samo javno pred okupljenim mnoštvom zatražiti oprost od Boga te mogu li uopće takve papine isprike biti žrtvama satisfakcija za sve ono što su im zlostavljači učinili?

Odnosno, nije li možda papa Franjo tim svojim isprikama postao jedan od glavnih aktera relativizacije svećeničkih seksualnih zlostavljanja? Je li, dakle, dovoljno zlostavljanje i njegovo prikrivanje javno osuditi s najvišega crkvenog mjesta i predstaviti ga u javnosti kao tešku povredu protiv prava i morala Rimokatoličke crkve ili je pak potrebno priznanje počinjenih zlodjela i ispriku za njih učiniti tek nakon izvršenih kažnjavanja upravo onih koji sto počinili? Mogu li institucije kao takve biti odgovorne za osobne prijestupe pojedinaca? Ili je potrebno tražiti i inzistirati na individualnoj odgovornosti onih koji su to počinili, onih koji su temeljem svoga socijalnoga statusa u društvu i crkvenim institucijama zloupotrijebili službu koja im je uime Crkve bila povjerena?

Zaštićeni u Crkvi

Kad bismo pozitivno odgovorili na ovo posljednje pitanje, ostaje nejasno kako to uraditi u državama u kojima je, kao npr. u Hrvatskoj, omogućeno postojanje dvaju paralelnih pravosudnih sustava: onog državnog i onog crkvenog.
Naime, iako su svećenici, biskupi i kardinali ponajprije građani države čiju putovnicu posjeduju – rijetki su koji imaju samo vatikansku putovnicu! – država Hrvatska, a ni u drugim nije nešto drukčije, držanjem svojih zakonodavnih institucija dopušta postojanje neke vrste katoličkog šerijata čime se Crkvi omogućuje da prema svojim crkvenim odredbama procesuira prijestupnike koji bi za svoje prijestupe trebali odležati zatvorske kazne, a ne da budu premještani iz jedne u drugu župu ili pak, u najgorem slučaju kad njihova “nepodopština” dospije u javnost, da budu premješteni u crkvene institucije zatvorenoga tipa u kojima s rukama na leđima, s osiguranim krovom nad glavom, šeću crkvenim vrtovima i na taj način, rugajući se ponajprije žrtvama, “okajavaju” (kakve li blasfemije!) teške grijehe počinjenja seksualnog zlostavljanja ili pak njegova zataškavanja. Bilo bi sasvim normalno očekivati da će država s Crkvom sklopiti takav dogovor da se prijestupnike preda državnim istražnim organima i da zbog svojih prijestupa završe u zatvoru, a ne u udobnim crkvenim domovima.

Samo da ne posustane

Međutim, do takvoga rješenja zasigurno neće doći još dugo vremena. Stoga ostaje pitanje: može li papa učiniti išta drugo osim da prizna da je to što se dogodilo “užasan zločin” i da od Boga zatraži oprost i da žrtvama i vjernicima obeća da će učiniti sve kako se to više ne bi ponovilo? Neki su ipak mišljenja da se to može učiniti, barem u ovoj situaciji. Ali na način da papa Franjo dadne ostavku na svoju poziciju. Naime, bivši apostolski nuncij u SAD-u, nadbiskup Carl Maria Viganò, koji se već dulje vrijeme ne slaže s papom Franjom, u nedjelju ujutro je, nakon što papa Franjo zatražio oprost zbog svećeničkog seksualnog zlostavljanja, u svome pismu teško optužio upravo papu Franju da je tek u lipnju ove godine prihvatio ostavku kardinala Theodora McCarricka, jednoga od najuglednijih američkih katoličkih prelata iako mu je njegovo jako nemoralno ponašanje prema sjemeništarcima i svećenicima bilo poznato već pet punih godina.

Pozvao ga je da bude dobar primjer kardinalima i biskupima koji su zataškavali McCarrickova zlostavljanja i da zajedno s njima odstupi. Da bude novi, drugi “papa emeritus”. Ne bih se složio s tim zahtjevom. Trenutačno na obzoru ne vidim nikoga tko bi sve stavio na kocku da barem senzibilizira javnost za nešto što se stoljećima prikrivalo. Istina, ne dragovoljno, nego pod pritiskom javnosti. Jer, bez obzira na sva unutarcrkvena podmetanja koja mu čine ne samo u Vatikanu nego i drugdje po svijetu i bez obzira na različite pokušaje tzv. neprijateljskog preuzimanja crkvenoga kormila, ipak mnogi u Crkvi očekuju od pape Franje da konačno riješi kako već spomenute slučajeve svećeničkoga seksualnog zlostavljanja tako i mnoge druge oblike negativnosti i da ne dopusti da Crkva zaštiti sebe kao instituciju na račun žrtava, što se do sada činilo, nego da omogući procesuiranje i kažnjavanje onih koji su odgovorni za takve propuste.

No istovremeno iskazuju i bojazan – hoće li zbog stoljećima građene “mreže suovisnosti” u vatikanskoj kuriji biti u mogućnosti to riješiti? Jer, mnogi mu predbacuju da je u svome dosadašnjem nastupu bio i ostao snažan i moćan u riječima, ali malen po djelima. Mislim da je za okoštale crkvene strukture čak i njegovo glasno govorenje već veliki čin i da barem u tome neće posustati. Nek’ mu je sretno!

Oznake

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar