Pčele i fratri

“Vele da je košnica definicija zajednice, zajedništva. Da ono što ljudska zajednica neuspješno pokušava, pčela već milenijima ostvaruje (…) One, te pčele, u svom životu toliko sliče čovjeku, a opet čovjek nikada neće dostići stupanje te pčelinje odgovornosti i radinosti te osjećaj prema zajednici.”

Piše: fra Ante Marić 

Davno nekada, kad sam bio malo dijete, na Gorance me odveo, zapravo više nosio, moj stric. Stigli smo navečer. Bilo je to neobično veselje za moga djeda i svu drugu čeljad u kući. Ne sjećam se kako sam prenoćio, ni gdje, ni s kim. Vjerojatno sa svojim stricem, koji je tada bio mladić, u pojati, u sijenu. Ono čega se osim strica, djeda i ostalih najviše sjećam, i što mi je tako ostalo u sjećanju, jest med.

Naime, toga jutra me djed poveo iznad kuće na padinu planine Čabulje. Tu je “Raspali vrta”. U njemu su bila dva ulišta. Ne znam točno što je djed uradio, ali je iz ulišta iz nečega u šalicu cijedio med. Taj se med na jutarnjem suncu tako zlatio. Oko nas su letjele pčele, a djed me već prije upozorio: “Samo ti miruj, nemoj se bojati. One tebi neće ništa.” Tako je i bilo. Djed je nacijedio punu šalicu meda, a pčele su odlazile i dolazile u ta dva ulišta. Ulaz im je bio na dnu, uz jednu daščicu. Ulišta su bila napravljena od hrastova debla, to sam sve tek poslije s djedom gledao, kad sam bio nešto veći. Na vrhu je tih debla bila daska koja ih je zatvarala i na dasci je bio kamen. Taj zlatni med na jutarnjem suncu u samom dnu Čabulje ostao je u mom sjećanju. Više bih rekao, ostao je u mojoj duši.

Puno, puno godina poslije, već sam bio i star, susretnem na Jedinici uz groblje, mlađeg muškarca i ženu, kako beru majčinu dušicu. Majčina dušica, ljubičasta, predivna, okitila Svinjaču. I tu sam se s njima upoznao. Poslije je bila sveta misa s Blagoslovom polja. Bio je sami početak mjeseca lipnja. Poslije je taj muškarac sa Svinjače u knjižnicu donio časopis Pčela.

Teško je dostići pčelinji osjećaj prema zajednici

Sve je tu počelo, pod Čabuljom i pod Čvrsnicom. A pčele ljube i jednu i drugu planinu. I majčinu dušicu. Vele da je košnica definicija zajednice, zajedništva. Da ono što ljudska zajednica neuspješno pokušava, pčela već milenijima ostvaruje. Kažu isto da je Einstein rekao, da bi čovječanstvo nestalo za četiri godine kada bi pčela nestalo.

Pčela živi u svojoj zajednici, u njoj počinje od najmanjih poslova, i najlakših, do onih koje rade pčele radilice. Živi nepunih dva mjeseca, zimi možda pet. Onda kad je život zajednice najbujniji i najjači, one se roje, odvajaju se ne noseći sa sobom ništa, da bi stvorile svoju novu zajednicu. One, te pčele, u svom životu toliko sliče čovjeku, a opet čovjek nikada neće dostići stupanj te pčelinje odgovornosti i radinosti te osjećaj prema zajednici.

Vele, kad prve pčele radilice u rano proljeće izađu iz košnice da bi pronašle pašu, vrate se te drugim pčelama objasne gdje se paša točno nalazi. To čine svojim pčelinjim plesom, dvojakim te svojim zatkom. Točno daju vektore za kretanje, udaljenost i vrstu paše. I onda idu jedna za drugom. I rade cijeli dan.

Neće se dogoditi da bi pčele varale jedna drugu

Da bi dale neke krive podatke, da bi sakrile pašu. Bože sačuvaj! To se može dogoditi samo nama ljudima. Zato se mi pčelama toliko i divimo. Da ne varaju, da su iskrene i da vole zajednicu, da u njoj čestito žive. I čovjek živi u zajednici, onoj osnovnoj, svojoj obitelji te i tu vara, i tu je neiskren, i tu ne daje sve što može, da bi toj njegovoj zajednici, u biti njemu, bilo lijepo.

Da ne govorimo o široj ljudskoj zajednici. Ta šira zajednica ljudi, čovječanstvo, u svojoj povijesti bilježi samo ratove i neprijateljstva, varanja. I što su sposobni ljudi učiniti jedni drugima, to pčela ne može ni zamisliti.

Imao sam u starom franjevačkom samostanu sv. Marije u Zaostrogu duhovne vježbe fratrima tog samostana i okolnim fratrima. U jednom dijelu samostana, zovu ga starim, jer ga je gradio slavni hrvatski književnik, pjesnik i fratar, fra Andrija Kačić Miošić (Brist, 17. travnja 1704. – Zaostrog, 12. prosinca 1760.). Svoja smo razmatranja – duhovna predavanja, imali u refektorijumu. Prije prvog predavanja jedan mi fratar reče: “Imate oče nekoliko tisuća sudionika i slušatelja.” “Kako?”, pogledam po fratrima. I oni mi pokazaše predivno događanje.

Pčele jedna drugoj, ama baš ništa ne smetaju

Zidovi samostana su debeli šezdeset centimetara. Na sebi su za obranu od Turaka imali puškarnice. Puškarnica je na svom izlaznom dijelu široka tek toliko da kroz nju može hitac proletjeti, a s unutrašnje strane već velika širina. Prilikom obnove samostana, fratri su obnovili i te puškarnice, a s unutrašnje strane su na otvor stavili staklo. U te su se puškarnice uvukle pčele i napravile košnicu. Ti ih vidiš kroz staklo kako rade i kako pri tome jedna drugoj, ama baš ništa ne smetaju. Košnice su napravile u dvije puškarnice, i rade cijeli dan, a kad padne noć, onda spavaju.

Svaki dan netko od fratara gleda u te pčele i divi im se. I ja sam ih gledao svaki dan. Bože, kako su se lijepo s fratrima udružile. I kako nam daju primjer zajednice. A fratri žive u zajednici koju je osnovao sv. Franjo Asiški. Pomislio sam, ne bi pčele napravile svoju košnicu u fratarskom samostanu, da im se fratri ne sviđaju.