Pedeset godina životnog zajedništva Anice i Nikole Škarica

Nema te životne tegobe koja se ne može prebroditi kada se život prihvaća onakvim kakav jest i s njim se uhvati u koštac. To su nam je ovih dana u Rami potvrdilo nekoliko zlatnih i jedna dijamantna obljetnica kršćanskog braka.

Povodom pedeset godina braka posjetili smo salavljenike Anicu i Nikolu Škarica. Prije nekoliko dana oni su u krugu svoje obitelji proslavili tu svoju zlatnu obljetnicu.

Nikola Škarica je rođen u Škaricama 1944. godine u obitelji Tome i Ivke Škarica koji su pored njega imali još 4 djece.  Zbog teškog i surovog života s kojim se morao boriti Nikolin otac Tomo preminuo je 1947. godine tako da ga sin Nikola nije mogao ni upamtiti niti se sjećati njegova lika kroz život. Očevu ljubav i borbenost prenijela mu je majka Ivka koja je ostala sama sa petero djece u najgora poratna vremena. Nikola i danas stalno iskazuje zahvalnost majci i stricu Pavlu koji je uvijek bio to kada je trebalo nešto pomoći.

Anica je rođena u Donjoj Vasti 1948. u obitelji  Luke i Ivke   Marić  koja je imala 11 djece. Nikola je dolazio kilometrima hodio kako bi dolazio i „ašikovao“ sa svojom Anicom. Kada je postala odrasla cura Anicu   je zaprosio njezin Nikola te je njihova ljubav okrunjena kršćanskim brakom 1967. godine. Njihov vjenčatelj je bio tadašnji  župnik na Uzdolu vlč. Josip Kalčik, a svjedoci na vjenčanju su bili Ante Ivanko Cigo i Veronika Škarica.

Nakon vjenčanaja nastavili su život u Škaricama koje su bile udaljene i od središta župe Uzdol više od 5 kilometara, a od Prozora čak 20 kilometara, bez puta, bez uvjeta za život. Ali ljubav i borba sa životom su dali rezultate. Dočekali su 50 godina kršćanskog bračnog života. Dobili su tri sina; Zorana koji je sa svojom obitelji u Austriji, Marinka koji je u Prozoru i Milana koji se u borbi za posao i obiteljsku egzistenciju našao u Dubrovniku. Sinovi su im podarili 11 unučadi i jedno praunuče.

Svoju pedesetogodišnjicu proslaviše u župi svoga vjenčanja, na Uzdolu, okruženi svojom djecom i unučadima te drugom bližom rodbinom. Misu je na Uzdolu predvodio župnik don Ivo Tomić koji je po  završetku mise zazvao poseban blagoslov na Anicu i Nikolu i njihove obitelji. U crkvi svetog Ivana Krstitelja za Nikolu i Anicu bio je posebno dirljiv govor njihove unuke Aneta koja ga je potajno i dulje vremena pripremala. Slavlje je nastavljeno za obiteljskim stolom u Etno selu „Remić“.

Nenajavljeni stižemo u obiteljsku kuću na Paljikama u Prozoru gdje su se iz Škarica preselili 1980. godine.  Nakon izlaska iz automobila prvo osjetilo koje nam je proradilo je miris izazvan tek pečenom pitom ispod sača. Anica je upravo uzela tepsiju s pitom kako bi je stavila pred svoga Nikole i zajednički objedovali.

Nakon izvrsnog blagovanja započela je priča o zajedničkom životu.  Nikola je morao otići u Njemačku 1971. godine kako bi svojoj obitelji osigurao egzistenciju.  Dok je Nikola je kruh zarađivao po njemačkim gradilištima i tvornicama, a za to vrijeme Anica je preuzela na sebe brigu za odgoj djece i sve što im je drugo trebalo. O tome Anica reče: „Najteže je bilo što sam sama odgajala djecu. Morala sam im biti i mater i ćaća. Život se mora prifatiti sa problemima i onakav kakav je pa će sve ići. Najveću snagu cijelo to vrijeme je bila ljubav i molitva. Ni kada smo bili Nikola i ja toliko daleko i odvojeni, ništa nije moglo poljuljati nas dvoje. Niti seoske priče niti daljina, niti bolesti. Zato i jesmo nagrađeni sa ovih 50 godina i svojom djecom, unučadima i praunučetom i nadam se da ćemo ih dočekati još.“ Dok tako priča pogleda u svog Nikolu i rukom dodiruje križ na grudima kao da želi potvrdu ili reći da je tu bila dodatna snaga kako bi u životu prošla sve životne terete kako supružničke, majčinske pa tako i težačke.

Nikola o svom životu i tim teškoćama priča sa osmjehom kao da se smije, a sigurno se i smijao u lice svakoj životnoj prepreci koja mu se ispriječila na putu.

„Ćaću nisam ni upamtio. Mater mi je bila sve. Fala mom stricu Pavlu koji nam je pomagao. U Škaricama smo živjeli od stočarstva i poljoprivrede. Puta nismo imali. Škarice su od Prozora udaljene više od 20 kilometara. Zato sam morao otići u Njemačku 1971. godine.  Kada sam dolazio iz Njemačke teži put mi je bio od Prozora do Škarica nego iz Njemačke do Prozora. Jednom prilikom povezao sam sa sobom ona bauštelska njemačka kolica i drugih stvari kako bih se kućio. Stigao sam sa nekim vozilom na Komin u neka doba u noći za Uskrs, a odatle sam morao dalje preko livada i šumskih staza. Zamolio sam vozača auta da mi malo prosvijetli kako bi namontirao točak na kolica i tako lakše potjerao stvari do kuće, on mi reče kao se nismo za to pogodili. Eto, šta bi čovik tada? Zaputio sam se kući preko tek uzorane zemlje i nadomak kuće sam jednostavno iznemogao. Sjeo sam na stvari i zamislio se nad sobom i svojom obitelji. Tada su psi zalajali na mene, čeljad su izašla iz kuće da vide ko je te su shvatili da sam ja tek kada sam progovorio. Da bi djeca išla u školu morao sam tražiti stanovanje negdje u Donjoj Vasti ili na Uzdolu. Nismo imali puta i zbog tako teškog života odlučili smo se preseliti u Prozor. Napravili smo kuću na Paljikama u Prozoru i preselili se 1980. godine.“

Sve to Nikola i Anica pričaju dok sjede jedno uz drugo kao da su se tek vjenčali. Ne treba boljeg savjeta za tako dug i uspješan brak: prihvatiti probleme i nosi se sa njima. Ništa nije lako, ali ljubav i vjera sve pobjeđuju.

Iako su sami oni su zadovoljni. Njihov sin Marinko svakodnevno ih posjećuje, a druga dva sina koriste svaku prigodu slobodnog vremena na poslu kako bi došli do svojih roditelja.

Proslavu obljetnice Nikole i Anice svojim pažljivim fotografskim okom zabilježio je Marin Škarica.