Plemićki grad Prozor u Rami – ŠESTI DIO

Neka zapažanja o mogućem boravku bosanske kraljice Katarine u Prozoru 1463. godine[1]

Kao što je to slučaj s brojnim srednjovjekovnim utvrdama u Bosni, i za plemićki grad Prozor veže se legenda o boravku bosanske kraljice Katarine u njoj za vrijeme osmanske navale na Bosnu u ljeto 1463. godine. Ovu legendu, koja se usmeno generacija prenosila među Ramljanima prvi je zapisao i objavio Alija Čatić 1896. godine.[2]

Piše: dr. sc. Krešimir Regan, viši znan. suradnik Leksikografski zavod Miroslav Krleža Zagreb, Republika Hrvatska

U narodu se priča, da je Sultan Fatih od svijeh okupiranih gradova, koji su tada pripadali Bosni, najkašnje oduzeo Prozor sa provincijom Ramom, te da ga je osvajao šest godina; a da se prozorska gradina, koja i danas opstoji, nije šale pustila u ruke Osmanlija, — to nam najbolje svjedoče ona mnoga groblja u tom kotaru, zvana „šehiti”, gdje je ginula osmanlijska vojska za vrijeme opsade. Bog zna, bi li ikako Osmanlije ovo mjesto osvojili, da nije bilo babe Dedića, koja reče Sultanu, da će još mnogo potrošiti praha i olova na taj grad, ako se ne posluži drugim sredstvima, o kojima će mu ona naputak dati. Sultan joj obeća nagradu i reče oprostiti svu njezinu porodicu od državnih dohodaka, samo ako pomoću njezina savjeta uspije. Baba pristade drage volje na riječi Sultanove i kaza mu, da uzme konja ždrijepca od 3 godine, pa da mu daje zob kroz cijelu sedmicu, ali vode da ne smije piti; osmi dan pak da ga odvede u borovničke bare k Bijeloj vodi, pa gdje konj zagrebe nogom, tu je rezervoar, odakle dovode vodu u grad. Ako im se — reče — voda odvrati, onda će se oni sami, ne imajući vode u gradu, predati. Tako Sultan učini i zbilja mu posao pogje za rukom, jer treći dan opsagjenici riješiše se na predaju. Kraljica, koja je tu u gradu boravila, nije htjela Osmanlijama u ruke, već je uzela svoja dva sina pod pazuhe i skočila s grada u potok, koji da se je otada prozvao „Kraljevac”. Baba se dobavi sultanovih obećanja, i poslije smrti njezine potomci joj ne placahu nikakovog poreza sve do Fenah paše, koji im oduze „turali ferman” i učini ih kao i ostale gragjane. Na Dedića koljeno bi radi izdaje metnuto crkveno prokletstvo, i od tada od njihova koljena ne može niko postati svećenikom.

A što se može zaključiti na temelju izvora o posljednjim godinama života kraljice Katarine u Bosni? Poslije smrti Stjepana Tomaša 1461. godine bosansku krunu naslijedio je naslijedio je Stjepan Tomašević, koji je priznao Katarinu za kraljicu majku.[3] Iako ne znamo razloge zbog čega je to učinio, na osnovu te činjenice možemo pretpostaviti da je Katarina kao članica najuže kraljevske obitelji nakon suprugove smrti nastavila živjeti s djecom u Jajcu. No, na ovome se mjestu moramo zapitati kako to da Katarina nije u doba osmanske invazije na Bosnu u ljeto 1463. godine pala u osmansko zarobljeništvo zajedno sa svojom djecom i drugim članovima uže kraljevske obitelji, uključujući i samoga kralja.[4]

Na ovo se pitanje može pokušati dati odgovor koristeći tri teze koje se u nekim pitanjima dodiruju, ali i znatno razlikuju. Prva teza ukratko bi glasila da je na vijest o padu plemićkog grada Bobovca i pokretu osmanske vojske prema Jajcu kraljevska obitelj u nekoliko skupina napustila kraljevski dvor te se različitim putovima uputila prema Hrvatskoj ili Slavoniji. U pokušaju bijega, Osmanlije su kralja Stjepana Tomaševića zajedno sa stricem Radivojem Ostojićem zarobile u plemićkom gradu Ključu, a Katarininu djecu Sigismunda i Katarinu u plemićkom gradu Zvečaju kraj Jajca.[5] Od pada u osmansko sužanjstvo spasile su se jedino kraljica Mara, za koju znamo da je iz Jajca izbjegla u Hrvatsku preko Duvna i Livna i da ju je na području Cetinske krajine zarobio njezin gospodar i hrvatski ban Pavao Špirančić,[6] i kraljica Katarina, za koju pretpostavljamo da se od pada u osmansko zarobljeništvo spasila bijegom iz Jajca prema Dubrovniku preko plemićkog grada Kozograda kraj Fojnice, Konjica, Narone i Stona.[7] Nasuprot ovoj, druga teza se nameće na temelju podatka o najavi posjeta Katarininog brata Vladislava Hercegovića Kosače kralju Stjepanu Tomaševiću u ožujku 1463. godine. Na temelju nje možemo pretpostaviti da je do tog susreta došlo tijekom travnja u Jajcu te da se Vladislavu na putu kući priključila Katarina u želji da vidi svog oca i ostalu braću.[8] Iako bi bilo neobično da Katarina na taj put sa sobom ne bi povela svoju malodobnu djecu, razlog tomu svakako možemo potražiti u činjenici da su zbog loše cestovne infrastrukture putovanja u srednjem vijeku trajala dugo i bila fizički naporna, pogotovo za malu djecu, te da ih shodno tome Katarina nije željela »mučiti«. Osim toga, jajačke su utvrde u vrijeme kada su pripreme za osmanski napad na Bosnu bile u završnici njezinoj djeci pružale znatno bolju zaštitu i sigurnost nego što bi im to mogla pružiti Katarina na putu u Humsku zemlju. Za Katarinina boravka u hercegovoj zemlji, u svibnju 1463. godine došlo je, unatoč potpisanom primirju, do iznenadnog upada Osmanlija u Bosnu pod vodstvom sultana Mehmeda II. Osvajača.[9] Na vijest o osmanskom napadu Katarina je žurno krenula kući. Na putu prema Jajcu dospjela je do plemićkog grada Kozograda, gdje ju je zatekla vijest o padu Jajca, potom vijest o zarobljavanju kralja i njezine djece i na koncu postrojba krvožednih Osmanlija, koja ju je opsadom zatočila u Kozogradu. Treću tezu iznio je Mladen Ančić prema kojemu se Katarina uoči očekivanog dolaska osmanske vojske pod Jajce iz strateških razloga povukla u Hum.[10]

Premda nema dokumenata koji bi nedvosmisleno potvrdili valjanost prve, druge ili treće teze, na temelju dosad kazanog najizglednijom se čini druga teza, odnosno da se u vrijeme pada Bosne nalazila u plemićkom gradu Kozogradu, te da je pred osmanskom opasnošću iz njega krenula na put u izbjeglištvo prema Dubrovniku. Nekoliko je razloga koji govore u prilog ispravnosti tog podatka. To se prvenstveno odnosi na kratak opis Katarininog bijega pred Osmanlijama, koji iznosi dubrovački povjesničar Jakov Lukarević (1551-1615) u svom znamenitom djelu Opširni izvod iz dubrovačkih ljetopisa u četiri knjige (Copioso ristretto de gli annali di Rausa, libri quattro, 1605).[11] Prema njemu se Katarina iz Kozograda uputila preko Konjica i Narone do Stona odakle se lađom prebacila u Dubrovnik. Mada se može dvojiti u istinitost tog podatka, budući da je Lukarevićevo djelo nastalo gotovo sto četrdeset dvije godine nakon pada Bosne, važno je napomenuti da ga je autor pisao na temelju podataka iz starih kronika, građe iz dubrovačkog arhiva,[12] djelima bizantskih, zapadnih i istočnih pisaca te usmene predaje. S obzirom na to da su Dubrovčani bili životno zainteresirani za događaje u svom neposrednom zaleđu, velika je vjerojatnost da je podatak o Katarininom bijegu Lukarević u svoju knjigu prenio upravo iz nekih od prije spomenutih izvora, a samim time i da je točan.

Na Lukarevićev opis bijega kraljice Katarine nadovezuje se fojnička narodna predaja o bijegu kraljice Katarine pred Osmanlijama iz opsjednutog Kozograda te o njezinu iskazanom lukavstvu prilikom tog događaja zahvaljujući kojemu je izbjegla sudbinu svoje djece i svog posinka. Premda to nije jedina verzija predaje o bijegu kraljice Katarine iz Bosne, ona se najčešće spominje. Činjenica da se Katarina u usmenoj književnoj tradiciji smješta i u druge bosanske plemićke gradove ničim ne opovrgava hipotezu da je ona boravila na Kozogradu. Osim što nam te predaje potvrđuju tezu Vlatka Palavestre da su izvorni povijesni događaj iz fojničkoga kraja bosanski franjevci pretvorili u mit te svojim djelovanjem proširili u druge dijelove Bosne, one nam također potvrđuje Katarininu prisutnost na području između Kozograda i Hercegovine.[13] Naime, različite predaje o bijegu kraljice Katarine iz opsjednute utvrde pojavljuju se upravo na području na kojem se ona mogla kretati na putu iz hercegove zemlje prema ugroženom Jajcu ili na putu iz ugroženog Kozograda prema Konjicu i dalje prema ušću rijeke Neretve.[14]

[1] Tekst koji tvori Ekskurs u znatnoj je mjeri prerađeno i prošireno II. poglavlje Život kraljice Katarine u: K. Regan: Bosanska kraljica Katarina, 33–76.

[2] Čatić, Alija: Narodna predaja o gradini Prozorskoj, 538–539.

[3] M. Perojević: Stjepan Tomaš, 557; Bazilije Pandžić: Katarina Vukčić Kosača (1424-1478). Povijesno-teološki simpozij održan 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Sarajevo 1979., 17.

[4] S obzirom da je većina članova uže kraljevske obitelji zarobljena u okolici Jajca, ali odvojeno, i da se jedino kraljica Mara spasila bijegom iz Jajca prema Hrvatskoj gdje ju je zarobio hrvatski ban Pavao Špirančić, možemo zaključiti da su članovi kraljevske obitelji odlučili iz Jajca bježati raspršeno i u nekoliko pravaca prema hrvatskim zemljama ne bi li na taj način zbunili Osmanlije te im na taj način otežali potjeru.

[5] Pejo Ćošković: Kotromanići. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2009., 723–740.

[6] Marko Šunjić: Trogirski izvještaji o tuskom osvajanju Bosne (1463). Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, 29(1989) 29, 146–147.

[7] V. Palavestra: Historijska usmena, 182.

[8] Ćiro Truhelka: Dubrovačke vijesti o godini 1463. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 22(1910), 4; M. Perojević: Stjepan Tomaš, 570; B. Pandžić: Katarina Vukčić, 18.

[9] Tezu o iznenadnoj osmanskoj navali na Bosnu uspješno je odbacio Mladen Ančić u raspravi „Renesansna diplomacija i rat. Primjer pada Bosne 1463.U: M. Ančić: Na rubu zapada, 107–139.

127. Ančić: Na rubu zapada, 127.

[11] V. Palavestra: Historijska usmena, 290–291, bilj. b.

[12] Za razdoblje od 1387. godine.

[13] V. Palavestra: Historijska usmena, 40.

[14] Predaje o bijegu kraljice Katarine iz opsjednute utvrde zabilježene su i u Kreševu, Kraljevoj Sutjesci i Višnjici kraj Visokog. Također, mora se naglasiti da se predaje o bijegu bosanske kraljice pojavljuju i u drugim dijelovima Kraljeve zemlje, što se posebno odnosi na mjesta kraljevskih rezidencija gdje je za života supruga ona mogla boraviti, poput Vranduka, ali i u Olovu i Zenici. Vlajko Palavestra: Narodna predaja o bježanju, 87–90.