Poetski kutak: “Ramci”

Objavljujemo pjesmu “Ramci”, koju nam je poslala Željka Burić iz Zagreba.

“Posvećeno svim Ramcima koji su napustili ovu prelijepu dolinu i za sretnijim životom otišli diljem svijeta graditi tuđe zemlje . Jesu li su našli ono za čim su krenuli znaju oni sami u svom srcu, ja to ne znam jer nisam iz Rame.
Pozdrav svim Ramcima u Rami i onima koji su daleko”, napisala je Željka.

RAMCI

Vran planina nad Ramom što stoji
k’o stražar strašni nad Ramom bdije
Gdje su iz Rame otišli ljudi?
U tuđini Ramac teško se smije .

U dalekoj zemlji traže nadu
I ugrade život u gradove tuđe
Pusta su polja i prazne kuće
Sanjaju penziju ak’ zdravlja bude.

A Orašac plavi na jezero gleda
Odlazak ljudi te jele prate
Molitvu sa Šćita da čuju svoju
Da zvona sa crkve kući ih vrate.

Dok crkvu sa Šćita jezero grli
Molitve šalju fratri svoje
Da Ramci iz svijeta kući se vrate
Živjet’ kod kuće da se ne boje.

Plodna su polja kod crkve svuda 
A voda hladna što šljive poji
Dođite Ramci iz svijeta kući
Jer Ramac se rada nikad ne boji.

Opet će zvona na molitvu zvati
Te ljude što tuđe zemlje grade
Jer voli Ramac dolinu svoju
I vraća se kući da smiraj nađe.

A djeca Ramca što tuđina rodi
Čut će molitvu sa Šćita što ide
Doći će plodit’ djedova polja 
Iz svijeta tuđeg, sva zla kad vide.

Radosna pjesma čut će se opet
Na molitvu sa Šćita dok zovu zvona
Majka na pitu dok djecu zove 
Sretan je Ramac, djeca i ona.