Pokladni običaji u Rami i neka neobična vjerovanja vezano za poklade u nekim mjestima u Hrvatskoj

Na pokladni utorak, utorak prije Čiste srijede, bio je običaj ispeći ušćipke koje bi jeli oni što su se brinuli za ovce (zimi bi ih hranili dalje od kuća) i oni koji bi ih vodili na rašćinu (hrana za stoku pripremljena ljeti od hrastovih grana). Kad bi se uvečer kućna čeljad sabrala, poslije večernje molitve počastili bi se ušćipcima, sirom i mesom prije posta.

Ali, bilo je dosta djece koja bi skrivala svoje lice iza jednostavnih maski, načinjenih od stare odjeće. Bilo je i momaka koji bi pred djevojkama izigravali neke likove preko kojih bi izricali svoje poruke, trudeći se da ne budu prepoznati.

Maškare s posebnim maskama postaju masovnije prihvaćen običaj u Rami tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Namaskirani, uglavnom djeca i mladi, išli bi od vrata do vrata razveseljavajući ukućane koji bi ih nagrađivali orasima, jabukama, jajima, krafnama, bombonima, a ponetko i novcem. Kada se običaj toliko omasovio, postao je opterećenje za domaćine pa su neki čak zaključavali vrata pred maškarama.

Takvima bi se maškare osvećivale tako što bi im bacali svježa jaja po zidovima kuće ili bi napravile neku drugu manju štetu. Zbog toga sam, početkom ovog stoljeća, uveo običaj u Gornjoj Rami da maškare ne idu od vrata do vrata nego da krenu ispred samostana, iz Podbora, iz Jaklića i susretnu se u Ripcima, gdje bi ih domaćice dočekale mezom, pićem, krafnama i kolačima. Poslije kola i pjesme na Ripačkom raskršću otišli bi u dvoranu u Ripcima, gdje bi igrali i plesali do pred ponoć pokladnog utorka, a onda se razišli svojim kućama.

Poklade, maškare, karneval, fašnik, mesopust, a koja se vjerovanja vežu uz ovu tradiciju?

Simbolično oboravanje sela ljudskom zapregom spriječit će zaraze ljudi i životinja, a pucanje na voćke, vješanje svinjskih laloka na rašljaste grane, grljenje voćaka rukama umazanim tijestom… dat će bolji urod?

Poklade, maškare, karneval, fašnik, mesopust… različiti su nazivi za isto razdoblje – od Svijećnice (2. veljače) kada završava božićno vrijeme, do Pepelnice  kojom započinje Korizma i vrijeme odricanja i duhovne pripreme za najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Dežurni će cinici sada reći kako se u ovom novom normalnom već puno toga odričemo, pa nam je eto ove godine Korizma “duža” od 40 dana.

No, vratimo se tradiciji i običajima, da podsjetimo kako je to ‘normalno’ nekada bilo.

Buka zvončara tjera zimu

Maškarama odnosno pokladnim povorkama, kažu etnolozi, narod je obilježavao kraj zime odnosno radosno očekivanje buđenja prirode, tjerajući mračne sile kako bi osigurali buduću ljetinu.

Iako po definiciji maska omogućava da barem na kratko sakrijemo svoje pravo lice, ona ima i moć izazvati strah, ali i smijeh.

U našoj su tradicijskoj kulturi najraširenije maske s likovima životinja, obično konja, krave, koze, medvjeda ili magarca, ali i ljudskih likova, poput babe i djeda. Među pokladnim maskiranjima je u nekim krajevima karakteristično i preoblačenje u suprotni spol, najčešće muškaraca u žene, u nekim oblačenje odjeće na obrnutu stranu, kao i stavljanje maske na zatiljak, a marame na lice.

Ogrnuti ovčjom kožom s rogovima i opasani teškim zvonima, dižu zaglušujuću buku ne bi li starom ‘stočarskom magijom’ otjerali zle sile i sačuvali stoku od uroka. To su poznati zvončari iz Kastavštine čiji moto “Krepat ma ne molat” kaže da ih ništa ne može zaustaviti. Zvončari zapadnog kraja imaju više manjih zvona, a na licu nemaju masku te im je šešir okićen cvijećem, dok istočni imaju velike zastrašujuće maske i jedno zvono. U rukama nose svojevrsne toljage zvane balte koje se povezuju s predajom o obrani od Tatara i Turaka na Grobničkom polju.

I u zvončarskoj se tradiciji ogledaju poveznice s buđenjem prirode (svježe cvijeće na šeširu) i kultom plodnosti za koji je vezan zanimljiv običaj ‘posipanja’ mlađih žena i djevojaka pepelom svezanim u čarapi.

Bušari i pokladno jahanje

Pandan kastavskim zvončarima su slavonski bušari odnosno baranjske buše, koji su također ogrnuti krznom ili vunenim ogrtačima te oboružani zvonima ili raznim klepetalima kojima stvaraju buku kao što su nekada tjerali Turke. “Strašne buše” imaju preko glave krpu s otvorima za oči i usta, a na glavi drvenu masku sa životinjskim rogovima, dok su “lipe buše“ uglavnom mlađi ljudi odjeveni u narodne nošnje, ali obrnutih spolnih uloga.

Slične varijante maskiranja imaju i u drugim stočarskim sredinama, pa su tako još osim zvončara, buša i bušara poznati i baukači u Međimurju, didi u Dalmatinskoj zagori i okolici Sinja, te didići u Lici.

Nikako ne smijemo zaboraviti spomenuti kako je u slavonskoj tradicijskoj baštini i pokladno jahanje, koje vuče korijene iz vremena Vojne krajine. U sjećanje na stare graničare koji su čuvali granicu od Turaka, obično ga organiziraju lokalne konjogojske udruge čiji članovi u narodnim nošnjama, na okićenim konjima, uz pjesmu i veselje jašu selima Slavonije, Baranje i Srijema. Seljani ovakvu pokladnu povorku konjanika s ponekom zapregom, dočekuju pred svojim kućama, časteći ih hranom i pićem, do kasnih večernjih sati, kada druženja završavaju uz neizostavne tamburaše.

Rituali i vjerovanja

U nekim se krajevima kontinentalne Hrvatske, grupe ljudi maskiraju kao orači i sijači koji plugom “zaoravaju“ i potom “siju“ rasipajući kukuruz, proso ili pepeo iz vreće po seoskim ulicama ili dvorištima, za što ih domaćini nagrade slaninom, jajima, vinom… U sličnoj varijanti, ovi orači plugom prave “brazdu“ okolo čitavog sela, kao svojevrstan ritual obrane od zaraza ljudi i životinja. Osim simboličnog oboravanja ljudskom zapregom, u literaturi se navode i drugi rituali za bolji urod kao primjerice pucanje na voćke, vješanje svinjskih laloka na rašljaste grane, grljenje voćaka rukama umazanim tijestom i sl.

Pokladama se osobito vesele djeca, koja, dakako, zamaskirana, obilaze kuće i nakon pjesme ili plesa dobivaju nagrade – slatkiše ili novce. U Zagorju i jaja ako je suditi po pokladnoj pjesmici: “Velika repa, mali klin, gazdarica, dajte jaja sim!”

Kad smo već kod Zagorja, ovim su krajevima još neki zanimljivi običaji vezani za ovo razdoblje ludovanja. Tako se primjerice u nekim izvorima navodi, na Pepelnicu vodom u kojoj se kuhalo zelje poškrope noge, da ih ne ugrize zmija cijele godine. Vjeruju da onaj tko na pokladni utorak prije izlaska sunca pojede prosenu kašu s krvavicom, ostatak godine živi u zdravlju i blagostanju. Onaj, pak, tko u podne na fašnik pojede krvavicu s kiselim kupusom riješit će se buha. Tko ne želi da mu curi nos, na poklade ne jede juhu, ali zato može popit pivo pa će duže živjet. Tko na pokladni utorak popije mlijeka, toga ljeti neće opržiti sunce. Komarci neće napadati onoga tko na poklade ili na Veliki petak pije vodu. Vjerovalo se i da će šljive bolje rodit ako na pokladni utorak pada snijeg.

No kad smo već spomenuli iće i piće, najpoznatiji simbol poklada su ipak pokladnice – krafne ili krofne, kako ih već gdje nazivaju. Domaćice se natječu čije će tijesto biti izdašnije, krafna veća, a prsten oko nje pravilniji te ukusniji domaći džem. Od sličnog se tijesta rade i slavonske slastice ‘poderane gaće’, a na jugu čuvene krštule i fritule.

Od starorimskih vremena

Spomenimo i zanimljive teorije o podrijetlu ovih običaja. U literaturi se navode poveznice s brojnim svetkovinama i kultovima još iz predkršćanskog, odnosno antičkog doba gdje su zabilježeni slični obredi. Tako su u starorimsko vrijeme poznate saturnalije, slavljene u današnje vrijeme prosinca, bile vrijeme kaosa i nekažnjive kritike društva, siječanjske kalende poznate su po preoblačenju muškaraca u žene i životinjskim maskama, za kompitalije (prosinac-siječanj) su se na objekte vješale posebne lutke, dok je pastirski blagdan luperkalije sredinom veljače poticao plodnosti životinja i zaštitu stada. Unatoč neodobravanju Crkve, ovi su se običaji u pokladama eto nastavili obilježavati i nakon kristijanizacije.

I dok su tradicionalne poklade postale nematerijalna kulturna baština, urbanizirane su postale prave turističke atrakcije.

Princ karnevala – kriv za sve

Pokladni se običaju, s vremenom, značajnije obilježavaju i u gradovima, gdje se organiziraju maskirane plesne zabave, koje gube mitske obredne elemente, ali dobivaju na izrugivanju, ismijavanju, satiri i kritici, od članova obitelji, kolega suradnika, nekih događaja, do političkih i vladajućih struktura. Novijeg je datuma i vješanje, spaljivanje ili utapanje princa karnevala, krnje u Dalmaciji ili pusta u Primorju, odnosno pokladne, obično slamnate, lutke, okrivljene i osuđene za sve grijehe i sva zla koja su nas zadesila u protekloj godini.

Neki od karnevala postaju legendarni pa tako vjerojatno nema onog tko nije čuo za karneval u Riju ili Veneciji. No, i naši su se, Riječki karneval, Samoborski fašnik i Đakovačke buše, već upisale u kalendar europskih pokladnih manifestacija. No, ove će se gdine mijenjati pod utjecajem Covid-a, pa će se tako Đakovački bušari gledati iz sigurnosti vlastitih domova preko multimedijske platforme i društvenih mreža.

U on-line verziji je i ovogodišnje izdanje Samoborskog fašnika iako će grad biti okićen u fašničkom duhu. No, povorka će se Riječkog karnevala ipak održati, ali u znatno manjem obujmu, uz sve epidemiološke mjere i bez publike. “Da se ‘užanca ne zatare’, jer grad Karnevala to i zaslužuje“, kažu organizatori.

Bez obzira na sve, nadajmo se da će i ove maškare, potjerati i zimu i sve zlo što nam je prošla godina donijela.

/Izvor: Agroklub.com/