Posljednji “Mohikanac” s Volujaka
Uvijek su se ljudi pitali kako odrediti svoj životni put. Tko njime upravlja? Mi sami? Sudbina ili Bog? Koliko god je bilo zanimanja toliko je stizalo uvijek različitih odgovora. Sloboda kao jedna od najvećih odrednica naše ljudskosti sukreator je našeg životnog puta. U jednom mjestu se rodimo, u drugom školujemo, u trećem radimo… i onda se netko ipak vrati u svoje rodno mjesto. Kako kaže poslovica: “Gdje je tko nik’o tu i obik’o.” Stoga naše rodno mjesto ostaje stalni i čvrsti kamen temeljac života.
Topao i nekako težak subotnji dan mjeseca veljače odveo nas je u Donju Vast. Interes odlaska je bio kanjon i rijeka Volujak. I kao što je u životu tako je i ovaj hod do Volujaka promjenio svoje prvotne ciljeve. Čim smo stigli u zaseok Cigušići u Donjoj Vasti susretosmo Matu Crnjca za kojega sigurno možemo kazati da je posljednji “Mohikanac” s Volujaka.
Osmijeh i bistrina u očima govore o srdačnosti i dobrodošlici. Razgovor je odmah započeo o životu.
Mato živi sam. U susjedstvu su mu dvije starije rođakinje koje nismo vidjeli budući da im narušeno zdravlje ne dozvoljava previše kretanja. Mato je već osamdesetih godina otišao iz Donje Vasti trbuhom za kruhom kao i mnogi iz ovih krajeva. Agresijom na BiH vraća se kao pripadnik HVO-a braniti svoju rodnu grudu. I onda opet poslije ratnih zbivanja odlazi u Zagreb. Otac Radoslav radio je u Njemačkoj, a majka Amalia ili Malka kako su je svi u župi Uzdol zvali uvijek je bila u Cigušićima te brinula se i odgajala djecu. Djeca Drago, Ante, Mato, Mara i Anđa odrasla, stvorila svoj životni pravac i razišla se po svijetu Rade se vraća u mirovinu i nakon njegove smrti Malka ostaje sama.
Tada Mato zamjenjuje Zagreb životom na rubu kanjona Volujak. Ostaje uz majku i nakon njene smrti ostaje u svome domu. Jednostavno više nije htio mir Donje Vasti poremetiti velegradskom vremom i užurbanošću.
Trenutno radi kao kućni majstor u Osnovnoj školi Veselka Tenžere Uzdol. Nakon posla u Cigušićima održava imanje.
Rado nas je proveo do samog ruba kanjona Volujak. On je ranije prokresavao staze da se može prolaziti kroz nisko raslinje i kaže da će to ponovno.
“Evo dole u onom viru smo se kupali. Spuštali smo se niz ove strmine. Tu smo kao djeca i čuvali. Uvijek nam je bilo zabavno. Danas je to sve zaraslo. Još samo lovci ovuda prolaze. Ma opet ću ja te staze prokresati da se može fino proći.” – uzbuđeno reče Mato pokazujući na duboki kanjon Volujaka. Dok priča morao je biti glasan kako ga ne bi ometao huk nabujale rijeke Volujak.
“Volujak gore ispod Stupice ponire pa zna često potpuno presušiti. Vidio sam da neki rade one sajle pa se s njima spuštaju. Možda bi to bilo interesantno ovdje postaviti. Tako bi bilo onog pravog adrenalina i moglo bi se prijeći na drugu stranu, tamo na Homatlije i Studenčicu.” – nastavio je Mato.
Nakon fotografiranja vraćamo se do Cigušića koji su svega 150 metara od ruba kanjona. Usput Mato provjerava jesu li voćke počele davati proljetne znakove na pupovima. Sve su tu zasađene autohtone jabuke i kruške.
Mato je s ponosom pokazao kamenom zidanu kuću koju Crnjci izgradiše sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća. Na izvrsno očuvanim zidovima kuće vide se vrsne majstorske vještine klesanja i zidanja kamenom.
Osvježeni vedrinom i dobrim duhom Mate Crnjca napustišno Donju Vast sa zaključkom da je on zaista pravi posljednji “Mohikanac” na rubu kanjona Volujak. Da nije odlučio ostati okorjeli neženja možda ne bi bilo takvog zaključka. Ali, tko zna? Možda se to još i promijeni.
