Pregled povijesti Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina danas slavi Dan državnosti. Donosimo kratki pregled povijesti BiH. 

Čovjekova prisutnost na području današnje BiH seže čak u doba paleolitika: nalazišta mousterijenske (Kamen i Lonđa u Makljenovcu, Markovac i Zobište u Donjem Detlaku, Kadar u Donjem Svilaju i dr.), aurignacijenske (Luščić u Kulašima) i epigravetijenske kulture (u pećini Badanj kraj Stoca, nalazište poznato po gravurama urezanima u stijeni).

U neolitiku se naselja razvijaju u dolinama rijeke Bosne i njezinih pritoka te Neretve. Iz ranoga neolitika potječu naselja u Gornjoj Tuzli, Zelenoj pećini kraj Mostara i Obrima I kraj Kaknja; iz srednjega su neolitika Kakanj, Obre I i Arnautovići kraj Visokoga, a iz kasnoga neolitika Lisičići kraj Konjica, Peć Mlini kraj Tihaljine, Butmir, Okolište i Obre II, Gornja Tuzla, Varoš kraj Koraja i Kaloševac na Usori.

Na području BiH indoeuropska seoba dovršena je oko 1800. pr. Kr.

U razdoblju ranoga brončanoga doba (1800. pr. Kr. do 1550. pr. Kr.) stanovništvo naseljava brdske krajeve i podiže gradinska naselja, a pokojnike pokapa pod gomile (tumule), što se nastavlja i u srednjem brončanom dobu (1550. pr. Kr. do 1250. pr. Kr.), kada u donje Podrinje prodiru utjecaji srednjoeuropske kulture grobnih humaka. U kasno brončano doba (1250. pr. Kr. do 850. pr. Kr.) na područje sjeverne Bosne prodiru nositelji kulture polja sa žarama te podižu naselja i nekropole.

Nositelji kovinske tehnike ranoga željeznoga (halštatskog) doba bila su ilirske etničke skupine

Sjevernu Bosnu nastavali su Mezeji, Oserijati i Breuci, sjeverozapadnu Japodi, jugozapadnu Delmati, srednju Desidijati, jugoistočnu Autarijati a Hercegovinu Ardijejci i Daorsi. Ilirska su naselja pretežito smještena na vrhovima brežuljaka, kao Pod u Bugojnu i Gradina iznad Ošanića kraj Stoca.

Iz toga su doba otkrivena i sojenička naselja Gradina u Donjoj Dolini i Otoka u Ripču. Pokojnike su pokapali u zemljane ili kamene gomile (nekropole: Glasinac, Jezerane kraj Bihaća i Donja Dolina). Između 370. i 360. pr. Kr. nadiru sa sjevera keltska plemena donoseći mladu željeznodobnu (latensku) kulturu.

Ona se negdje miješaju s ilirskim narodima (Japodi), a negdje ih potiskuju iz njihovih starih naselja (Autarijati). Krajevi pak južno i jugoistočno od Neretve pod snažnim su utjecajem helenističkoga svijeta, osobito Daorsi, koji razvijaju pomorsku trgovinu s Grčkom i njezinim kolonijama u južnoj Italiji i nekim drugim, udaljenijim pokrajinama.

Pismenost je također na visokome stupnju (upotrebljava se grčko pismo)

Razvitak gospodarskih i društvenih odnosa među ilirskim etničkim skupinama rezultirao je u III. st. pr. Kr. stvaranjem saveza. U takvim se okolnostima Iliri suočavaju s osvajačkim nastojanjima Rimljana, koji 229. pr. Kr. započinju prvi rat protiv njih i utvrđuju se na istočnoj obali Jadranskoga mora. Otada traje razdoblje dugogodišnjih ratova što ih ilirske skupine (Ardijejci, Delmati, Daorsi, Japodi i dr.) vode protiv brojnih rimskih vojski.

Rimljani su ipak zavladali tim krajevima nakon pobjede nad kraljem Gencijem 167. pr. Kr., ali zemljom nisu potpuno zagospodarili

Najveći otpor pružali su im Delmati u jugozapadnoj BiH (pokorio ih je tek August posljednjih godina pr. Kr.). Veliki ilirski ustanak god. 6–9 (→ batonski rat) zahvatio je i područje BiH.

Nakon njegova sloma Rimljani su reorganizirali provinciju Ilirik osnivanjem dviju novih provincija, Dalmacije sa središtem u Saloni i Panonije sa središtem u Sirmiju. Tom je podjelom veći dio BiH pripao provinciji Dalmaciji, a manji provinciji Panoniji.

Obje se provincije smiruju, a rimska vlast u njima gradi utvrđene logore i utvrde (i u njih naseljava Italike i veterane), putove i vodovode te romanizira staro stanovništvo. Razvija se poljodjelstvo, obrt, a posebice se pozornost poklanja rudarstvu. Ti su procesi mnogo snažniji u primorju i uz ceste i rudnike nego u zabačenim planinskim krajevima.

Od početka IV. do kraja VI. st. na tim se prostorima zbivaju velike političke, društvene, gospodarske, kulturne i vjerske promjene, a izazivaju ih prodori germanskih i mongolskih naroda na područje Rimskoga Carstva.

Podjelom Rimskoga Carstva 395. na zapadni i istočni dio, Bosna je s Dalmacijom pripala zapadnomu dijelu

Područje BiH do 480. administrativno pripada uglavnom rimskoj provinciji Dalmaciji, zatim kratko državi germanskoga vojskovođe Odoakara, potom Teodorikovoj ostrogotskoj državi (489 – oko 540), a otada formalno Istočnorimskomu Carstvu.

Približno od polovice VI. st. počinju sve češći upadi Avara i Slavena na područje rimske Dalmacije i završavaju se oko 614. razaranjem Salone i njihovim trajnim naseljivanjem. God. 597. prodro je avarski kagan Bajan te osvojio glavnu utvrdu Bonke (Vonke) u današnjoj Bosni i razorio 40 utvrda.

Na području BiH dobro je očuvana rimska i predrimska toponomastika u imenima rijeka Save, Drine, Bosne, Neretve, Tare, Une, Vrbasa i Bune, te u imenima planina Prenja, Veleža, Majevice, Mosora, Botunja, Dinare, Romanije i dr. Avarsko-slavenskim doseljenjem započeo je dug i slabo poznat proces stabilizacije političkih, društvenih, gospodarskih i kulturnih prilika te stapanje doseljenoga sa zatečenim stanovništvom.

U procesu uspostave prvih oblika državno-političke organizacije ključna je uloga pripadala Avarima, koji su se Slavenima nametnuli za gospodare

Vladarski naslov ban u srednjovjekovnoj bosanskoj državi avarsko je političko naslijeđe, a na njihovu dugu prisutnost na području BiH podsjeća i 15 od 30 poznatih lokaliteta izvedenih iz korijena Obri i Obrov.

U rat protiv Avara Franci su uvukli i Hrvate, koji su u trogodišnjem ratu potkraj VIII. st. slomili avarsku vlast i zaposjeli njihovu zemlju, ali se hrvatsko ime nije uspjelo nametnuti čitavoj pokrajini. Bosnu (τὸ χωρίον Βόσωνα) prvi spominje bizantski car pisac Konstantin VII. Porfirogenet u polovici X. st. kao malenu zemlju s dva grada (Katera i Desnek) u sastavu srpske države. Tada se Bosna prostirala oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne, približno do Zavidovića.

U drugoj polovici X. st. Bosna je nakratko stekla samostalnost, a njezin je ban zaposjeo hrvatske županije Uskoplje, Luku i Plivu. Ipak, mnogo su bila duža razdoblja u kojima je prvotna Bosna do XI. st. pripadala susjednoj hrvatskoj, odnosno srpskoj državi. Nakon 1018. priznavala je vrhovnu vlast bizantskoga cara, a između 1081. i 1088. došla je pod vlast dukljanskoga kralja Bodina, koji joj je za upravitelja postavio kneza Stjepana.

Nakon Bodinove smrti (oko 1101) Bosna se politički osamostalila

Kada su početkom XII. st. Arpadovići ovladali hrvatskim zemljama do mora, i Bosna se našla u sferi njihova političkoga utjecaja i razvila se kao ugarska vazalna, polusamostalna država, pa je oko polovice XII. st. u njoj uklonjena domaća vladarska dinastija, a za bana postavljen slavonski velikaš Borič (1154–63), koji je kao ugarski vazal sudjelovao 1154. u ratu protiv Bizanta.

Kada je nakon kratkotrajne bizantske vlasti (1166–80) Bosnom zavladao ban Kulin (1180–1204), ona se razvila u zemlju s razvijenim gospodarstvom, osobito rudarstvom i trgovinom (1189. zaključen je ugovor o trgovini s Dubrovnikom) i imala je granice od Drine do Grmeča, obuhvaćajući srednju Bosnu, Usoru, Soli i Donje Kraje oko rijeke Sane.

Potkraj Kulinove vladavine (1199) javljaju se prve vijesti o dualističkome krivovjerju u Bosni, što je nakratko riješeno bilinopoljskom abjuracijom. Kulinovi nasljednici u XIII. st. (Matej Ninoslav i Prijezda I.) nastavljaju razvijati bosansku državu i braniti je od ugarskoga presezanja, koja su opravdavana borbom protiv krivovjerja. Rimska kurija šalje u Bosnu legate i istražitelje (Akoncije 1221., Jakov de Pecoraria, 1233), a Ugarska križarsku vojsku (1235–38).

U međuvremenu su u Bosni ojačala vlastela pa pokazuju samovolju (u sukobu s banom Matejom Ninoslavom, odbiju na njegov zahtjev vratiti županije i sela kojima su upravljala)

Matej Ninoslav (ban 1232–50) uspio je očuvati političku i državnu samostalnost Bosne, ali se pod prijetnjom novoga rata 1244. pokorio hrvatsko-ugarskomu kralju i priznao Katoličkoj crkvi prava na prije dobivene posjede. Unatoč tomu, bosanski biskup Ponsa (1238–68) napustio je zemlju i nastanio se u Đakovu, koje je od 1247. postalo stalnim sjedištem bosanskih katoličkih biskupa.

Nakon novoga rata 1253., kralj Bela IV. pokorio je i podijelio cijelu zemlju. U užoj Bosni i Donjim Krajima pod ugarskom zaštitom zavladao je ban Prijezda I. (1254 – nakon 1287), a Usora i Soli izdvojene su kao posebna banovina (povremeno spajana s Mačvom) pod izravnim ugarskim utjecajem. God. 1284. pripale su Usora i Soli bivšemu srpskomu kralju Dragutinu. Uz pristanak baruna i plemića, dao je Prijezda I. 1287. zetu Ladislavu Baboniću županiju Zemljanik, za koju kaže da su je držali i njegovi pređi.

Potkraj XIII. i u početku XIV. st. u bosanskom susjedstvu jača moć Bribirskih knezova, koji šire svoju vlast i na dijelove Bosne. Hrvatski ban Pavao I. naziva se 1299. »banom Hrvatske, Dalmacije i gospodarom Bosne«, a 1305. »gospodarom cijele Bosne«.

Njegov sin Mladin II. proširio je vlast na Hum pa se 1318. naziva hrvatskim i bosanskim banom i vrhovnim gospodarom Humske zemlje. Obje zemlje zadržao je do 1322. Vlast bosanskoga bana Stjepana I. (1290–1314) bila je potisnuta samo na skromno područje uz rijeku Drinu.

Smjena na bosanskom prijestolju 1314. obavljena je pod okriljem Mladina II. Kada je njegova moć počela slabjeti, napustio ga je i njegov štićenik, bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1314–53), koji je, uz ugarsku pomoć, potpuno ovladao Bosnom i proširio njezine granice. Do proljeća 1324. postao je gospodar Usore i Soli, a nakon teških borbi podložio je Duvno, Livno i Glamoč.

God. 1326. zauzeo je Krajinu od ušća Neretve do Omiša, srpskoj je državi te godine, pobjedom nad Branivojevićima, oduzeo velik dio Huma, a 1329. ratovao je u Polimlju, pa mu se država prostirala od Save do mora i od Cetine do Drine.

Stjepana II. naslijedio je njegov sinovac Tvrtko I. (1353–91), sin brata mu Vladislava i Jelene Bribirske. U početku njegove vladavine otpor su mu u zemlji pružala ojačala vlastela, ali i hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I., koji ga je 1357. prisilio da mu ustupi Hum, a poticao je na odmetništvo i Hrvatiniće u Donjim Krajima, s kojima je razmijenio neke gradove.

God. 1363. aktualizirao je kralj Ludovik I. pitanje krivovjerja u Bosni pa je onamo uputio dvije vojske, koje su poražene pod gradom Sokolom na Plivi i u Usori, što je Tvrtko I. pokušao iskoristiti za učvršćenje svoje vlasti

Kada su se u zemlji uskoro ponovno pobunila vlastela (kaznac Sanko Miltenović, banov brat Vukić i dr.), bosanski se vladar morao miriti s kraljem Ludovikom I., pa se 1366. nazivao banom »po milosti Božjoj i gospodara našega kralja Ludovika«.

Punu vlast u zemlji uspostavio je tek 1369., nakon čega slijedi razdoblje novoga teritorijalnog širenja bosanske države: 1373. diobom zemalja župana Nikole Altomanovića stječe područje između Drine i Lima, a nekoliko godina poslije Trebinje, Konavle i Dračevicu. U jesen 1377. uzima kraljevsku krunu i postaje »kralj Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim Stranama«.

Nakon Ludovikove smrti 1382. aktivno sudjeluje u previranjima u Hrvatskoj, pa mu 1385. kraljice Elizabeta i Marija priznaju prava na grad Kotor. God. 1388. njegov je vojskovođa Vlatko Vuković suzbio kraj Bileće osmanske čete pod zapovjedništvom Šahin-paše, a 1389. bosanska je vojska pod istim vojskovođom sudjelovala u bitki na Kosovu. Nakon dugih borbi predali su mu se 1390. gradovi Split, Trogir i Šibenik, područje do Knina i Zemunika kraj Zadra te otoci Brač i Hvar.

Otada se Tvrtko I. stao nazivati “kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”

Bosanska je država u XIV. st. bila teritorijalno najveća. Već od prvih širenja u doba bana Stjepana II. u njoj se našlo stanovništvo koje je u državno-političkom smislu dotad pripadalo pod vlast hrvatsko-ugarskoga kralja ili je priznavalo vlast srpskog vladara, a u vjerskom je smislu slijedilo nauk Katoličke i Pravoslavne crkve.

Već od prvih godina samostalne vlasti bana Stjepana II. u Bosni se pojavljuje institucionalno potpuno izgrađena Crkva bosanska, s vlastitom hijerarhijom i vrhovnim poglavarom, a u drugoj polovici XIV. st. djeluje njezino učilište u koje su dolazili heretici iz sjeverne Italije.

U crkvenim pitanjima ban se priklonio Katoličkoj crkvi, koja je osnutkom Bosanske franjevačke vikarije između 1340. i 1342. ponovno dobila institucionalni oblik djelovanja u zemlji, pa franjevci podižu samostane po Bosni i na njezinim rubovima radi suzbijanja bosanskoga krivovjerja, a tek je marginalno prisutna i Pravoslavna crkva.

U političkom pogledu svi se banovi podanici od doba bana Stjepana II. nazivaju Bošnjanima, bez obzira na to iz kojega dijela njegove teritorijalno uvećane države dolazili i kojoj vjeroispovijesti pripadali

U XIV. st. stvoreni su povoljni uvjeti za snažan gospodarski napredak zemlje. Novonastalo stanje osobito je pogodovalo napretku trgovine i rudarstva te pojavi obrta.

Istodobno nastaje velik broj gradova i gradskih naselja s trgovima i obrtničkim radionicama (Fojnica, Visoko, Deževica kraj Fojnice, Konjic, Srebrenica, Jeleč, Foča, Mostar, Livno, Janjići kraj Zenice, Vrbas, Soli [Tuzla], Mile [Arnautovići], Olovo, Goražde, Dobrun, Višegrad, Zvornik), trgovačkim kolonijama, napose Dubrovčana (Srebrenica, Ustikolina, Foča, Cernica kraj Gackog, Drijeva, Novi [Herceg Novi], Trebinje, Konjic, Visoko, Prača), te s carinarnicama (Ledenice kraj Brgata, Drijeva, Nerezine kraj Čapljine, Cernica kraj Gackog, Ustikolina, Goražde, Srebrenica, Olovo, Ostružnica kraj Fojnice, Konjic i Jajce).

Neka od gradskih naselja imala su svoju posebnu upravu na čelu s knezom. Tvrtko I. dijelio je posjede svojim zaslužnim podanicima (npr. 1380. podijelio je Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću naslov velikoga bosanskog vojvode i darovao mu tri sela u župi Lašvi), a to je za posljedicu imalo jačanje moći pojedinih bosanskih rodova.

Uskoro nakon Tvrtkove smrti (proljeće 1391) Bosna počinje pokazivati znake unutarnjeg trvenja i slabljenja središnje vlasti.

Njegovi nasljednici Stjepan Dabiša (1391–95), Jelena Gruba (1395–98), Stjepan Ostoja (1398–1404, 1409–18) i Tvrtko II. (1404–09) podliježu utjecaju Osmanlija i Ugarske izvana i moćnim feudalnim gospodarima (Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić, Pavao Radinović) iznutra.

Zemlja ne izlazi iz kriza i ratova. Tvrtko II. počeo se oslanjati na Ugarsku (1425–27), a Osmanlijama je 1428. ustupio neke svoje gradove i pristao plaćati danak. God. 1435. preuzeo je vazalne obveze i prema hrvatsko-ugarskom kralju i prema sultanu, nakon čega su se Osmanlije učvrstili u središtu zemlje te zauzeli županiju Vrhbosnu i grad Hodidjed.

Novi kralj Stjepan Tomaš (1443–61) nagovijestio je sređivanje stanja u zemlji i odbijanje vanjske opasnosti. Uz kralja su pristajali knezovi Pavlovići, Kovačevići (Dinjičići) i Vojsalići, nasljednici vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a od 1446. pomirio se i s Kosačom, što je učvrstio ženidbom s njegovom kćeri Katarinom.

Početni uspjesi pokazali su se kratkotrajnima, a unutarnje suprotnosti i neprijateljstva i dalje su ozbiljno narušavali stabilnost zemlje (područje kojim je upravljao herceg Stjepan Vukčić Kosača gotovo se potpuno osamostalilo), koja se nakon 1453. našla pod sve snažnijim osmanskim pritiskom.

Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461–63) suočio se s neizbježnom propašću svoje države pa se stao obraćati za pomoć kršćanskom svijetu protiv Osmanlija (već su držali neke krajeve u Bosni; Bosansko krajište).

U proljeće 1463. sultan je poveo vojsku protiv Bosne, koju je u nekoliko dana zauzeo, a kralja i mnogo plemstva zarobio i pogubio. Na to je kralj Matija u jesen te godine oduzeo Osmanlijama sjeverne krajeve bosanske države te od njih poslije stvorio Srebreničku i Jajačku banovinu.

Iako je 1463. uništio bosansku državu, sultan Mehmed II. nije tada osvojio cio njezin teritorij, nego su zemlje pod upravom hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih nasljednika sačuvale samostalnost do 1482.

Nakon 1463. Osmanlije od osvojenih krajeva u BiH stvaraju svoju pograničnu pokrajinu Bosanski sandžak, odakle prodiru u svim smjerovima, najprije pustošeći a potom i trajnije osvajajući susjedne hrvatske zemlje između Drave i Jadranskoga mora

Nove vojne uspjehe pratila je uspostava vojno-upravne organizacije na terenu. Osvajanjem većega dijela Hercegovine, Osmanlije 1470. stvaraju Hercegovački sandžak, Zvornički sandžak stvaraju 1480/81., a prostorno ga proširuju zauzimanjem ostataka Srebreničke banovine 1512.

Novim osvajanjima u Dalmaciji, Slavoniji i Lici organizirani su Kliški sandžak 1537., Sandžak Začasna 1557 (→ čazmanski sandžak) i Krčko-lički sandžak oko 1580. Polovicom 1580. na području BiH i susjednih osvojenih krajeva uspostavljena je nova vojnopolitička i upravna jedinica Bosanski pašaluk, koji je gotovo do kraja XVII. st. obuhvaćao sandžake: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Požeški, Krčko-lički, Cernički (Pakrački) i Bihaćki.

Osvajanjem Bihaća i Bihaćke krajine 1592. u sastavu Bosanskoga pašaluka našlo se cijelo područje današnje BiH. Osmanlije su na osvojenim područjima uvodili okupacijsku vlast i poredak. Pojedine su krajeve davali na upravu istaknutim vojnicima, obično begovima (zaimima), vodeći pritom računa i o zatečenome stanju. Ta manja ili veća područja nazivana su vilajetima.

Stalni sustav vlasti obilježavala je uspostava organa sudske vlasti, kadija

Najveća upravna jedinica u pašaluku bila je sandžak, na čelu sa sandžak-begom, a sandžak se dijelio na kadiluke (kaze). Tako je Bosna dobila isto društveno i upravno uređenje kao i ostale pokrajine Osmanskoga Carstva. Društveno-ekonomski poredak zasnivao se na sitnome feudalnom posjedu, poznatome kao timarski sustav, u kojem su timarnici ili spahije bili sitno vojno plemstvo, koje je imalo dužnost besprijekorno služiti sultanu u ratu i miru.

Zemlja je bila u vlasništvu države, prihodi s nje raspoređeni su u timare, zeamete i hasove

Prihodi s vojnih posjeda bili su razmjerno maleni, hasove su uživali upravitelji pokrajina i sandžaci, a zeamete i timare drugi činovnici. Potkraj XVI. st. u timarskom sustavu u Bosni nastaju krupne promjene: 1594. vojni posjedi postaju nasljedni obiteljski timari (odžakluk timari). Ta je promjena osobito važna jer je omogućila nastanak krvnoga plemstva i povećala broj vojnika.

S osmanskom vlašću stanovništvo u Bosni prima islam (→ islamizacija), a u zemlju prodire i tursko-bizantska civilizacija, koja se posebice očitovala u uređenju i životu njezinih gradova. Feudalna anarhija, koja je zahvatila i Bosnu nakon Sulejmanove smrti 1566., odrazuje se u sve težem položaju seljaka kmetova, u povećanome poreznom pritisku i javnoj nesigurnosti.

To je uzrokovalo hajdučiju, prve bune i ustanke potkraj XVI. i na početku XVII. st. U ratu 1683–99., kada su se Osmanlije povlačili iz Ugarske i Hrvatske, Bosanski pašaluk gubi područja u Dalmaciji, Lici i Slavoniji.

Budući da je Bosna po položaju bila pogranična pokrajina, u njoj je bio organiziran obrambeni sustav, poznat kao sustav kapetanija, koje su u početku stvorene samo na granici, a poslije su organizirane i u unutrašnjosti BiH.

Po kapetanijama se BiH razlikovala od drugih pokrajina Osmanskoga Carstva

Na čelu kapetanija bili su kapetani, koji su imali važnu ulogu u društveno-političkom životu zemlje. Od polovice XVIII. st. oni su potisnuli zastupnike središnje i pokrajinske vlasti – muteselime, zabite i dr. Organiziranjem kapetanija povećava se broj posadnika u utvrdama, a čine ih domaći ljudi.

U XVIII. st. Osmansko Carstvo vodi, s promjenljivom srećom i uspjehom, ratove protiv Austrije (1716–18., 1727–39. i 1788–91), kojih se teret osobito teško osjećao u Bosni. Osim toga, Carstvo potresaju gospodarske krize, a one za posljedicu imaju nezadovoljstvo vojnog staleža u Bosni pa zemlju sve više zahvaća feudalna anarhija i raste težnja za autonomijom u bosanskoga muslimanskog stanovništva. Zato se ono najviše odupire reformama u Carstvu, koje počinju za vladavine Selima III. (1789–1807).

Taj otpor ne prestaje sve do pobjede sultana Mahmuda II. nad Husein-begom Gradaščevićem (1832) i do pohoda Omer-paše Latasa (1850–51), kojim je slomljen posljednji oružani otpor bosanskih feudalaca.

Nemirno XIX. st. protječe u znaku buna: 1809. izbila je buna u Bosanskoj krajini, ali je bila brzo ugušena, a poslije su slijedile bune i ustanci u Hercegovini 1852–62. i Bosni 1834–58. Ti su pokreti imali ponajprije socijalno, potom oslobodilačko i nacionalno obilježje.

U XIX. st. bile su borbe i ustanci potpomagani prodiranjem europskoga kapitalizma u Bosnu, reformama u Carstvu (Hatišerif od Gülhane, 1839., Hatihumajun, 1856) i utjecajem što ga je europski kapitalizam imao u Osmanskome Carstvu nakon Krimskoga rata 1853–56.

Unutarnje reforme, koje je tada proveo Topal Osman-paša (1861–69), nisu učvrstile osmanski poredak u Bosni

Saferska naredba 1859. daje zakonsku osnovu čitlučkomu sustavu, pa se time pogoršavaju agrarni odnosi. To će biti društvenom pozadinom svim seljačkim ustancima u Bosni u XIX. st.

Prodiranjem kapitalističkih proizvodnih odnosa raste ekonomsko i političko značenje građanstva, koje će utjecati i na razvoj političkih, gospodarskih, kulturnih i nacionalnih prilika u BiH u drugoj polovici XIX. st. U takvim je prilikama izbio 1875. ustanak, koji se postupno širio iz Hercegovine na Bosansku krajinu i 1876. uvukao u rat Srbiju i Crnu Goru, a 1877. i Rusiju.

Mirom u San Stefanu (u veljači 1878) Porta je Bosni i Hercegovini morala priznati autonomiju. Kongres velikih sila u Berlinu revidirao je odredbe Sanstefanskoga mira i člankom 25. ugovora priznao Austro-Ugarskoj pravo da zaposjedne BiH i upravlja njome pridržavajući suverenitet sultanu. Gotovo jedino muslimansko stanovništvo (osobito feudalci) oduprlo se (1878) ulasku austrougarske vojske u BiH, koja je nakon četiri mjeseca slomila otpor.

Austro-Ugarska je vladala u BiH od 1878. do 1918. godine

Čim je zaposjela zemlju, uvela je svoju upravu i čvrsto je vezala uza se. Prodiranjem srednjoeuropskoga kapitala u Bosnu razara se (nakon 1878) kako stara feudalna ekonomija tako i društvo unatoč tomu što su u BiH, održavanjem na snazi odredaba Saferske naredbe iz 1859., zadržani stari feudalni odnosi na selu.

Širenje kapitalističkih proizvodnih odnosa za okupacije pobuđuje u BiH duboke društvene promjene: slabi položaj muslimanskih feudalaca, jača utjecaj stranoga kapitala, a oslanjajući se na njega raste, i po broju i po općem društvenom značenju, i ugled domaćega građanstva. S razvojem velikih industrijskih poduzeća, koja je izgradio srednjoeuropski kapital radi iskorištavanja sirovina, javlja se radništvo; raste broj domaćih školovanih ljudi, a seljaštvo je sve nezadovoljnije zbog nerješavanja agrarnoga pitanja.

Sva ta unutarnja društvena kretanja nakon 1878 (osobito za uprave B. Kállaya) pooštrit će nacionalne i socijalne suprotnosti, dovesti do ustanka u Hercegovini 1882., do borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju Srba 1896–1905. i Bošnjaka 1899–1909. Opći štrajk radnika 1906. i pokret seljaka 1910. upozoravali su na velika socijalna previranja, koja nije zaustavilo ni proglašenje aneksije 1908 (→ aneksija bosne i hercegovine).

God. 1910. Bosna i Hercegovina dobiva ustav, koji samo pooštrava unutarnje borbe

Za Balkanskih ratova 1912–13. u zemlji se uvodi izvanredno stanje, a počelo se osjećati pojačano djelovanje srpske nacionalističke propagande preko terorističke organizacije Mlade Bosne, čiji članovi poduzimaju niz atentata, kao što su npr. neuspjeli atentat Bogdana Žerajića na zemaljskog poglavara generala M. Varešanina 1910. i atentat Gavrila Principa na Franju Ferdinanda 1914.

Ovaj posljednji bio je uvod u I. svjetski rat (→ sarajevski atentat), u kojem je Bosna mnogo stradala. U pripremama za organiziranje nove države nakon raspada Austro-Ugarske sudjelovali su i bosanskohercegovački zastupnici.

Stvaranjem jugoslavenske države 1918. BiH se našla u sastavu nove državne zajednice (→ jugoslavija), u koju je ušla kao izrazito agrarna zemlja, u kojoj je gotovo 88% stanovništva živjelo od poljodjelstva i stočarstva. U agrarnim je odnosima još uvijek postojao jak utjecaj ostataka feudalnog sustava (koji je u nekim područjima čak prevladavao).

Popisi stanovništva (1921. i 1931) pokazuju da je BiH imala najvišu stopu prirasta u cijeloj državi (više od 20%), a to je uzrokovalo veliko siromaštvo stanovništva tih krajeva

U nemogućnosti da se zaposli izvan poljodjelstva, najveći broj novoga stanovništva ostajao je na selu, pa se broj poljodjelskog stanovništva u deset godina još i povećao.

S druge strane, u nedovoljno razvijenom rudarstvu, industriji, velikoj trgovini, bankarstvu i prometu, velik je udio imao inozemni kapital (a to je bila općejugoslavenska pojava): u Zemaljskoj banci za BiH sudjelovao je npr. njemački, austrijski, belgijski, madžarski, švicarski i talijanski kapital. U industrijskim granama u kojima su bila potrebna veća ulaganja inozemni je kapital prevladavao.

Nacionalna heterogenost, kojoj je u osnovi bila vjerska podijeljenost, produbljivala se vlasničkim odnosima. Pretežit broj posjednika koji su imali kmetove bili su Bošnjaci (91%). Među slobodnim seljacima opet je bilo najviše Bošnjaka, a kmetovi su pretežno bili katolički Hrvati i pravoslavni Srbi (Bošnjaka kmetova bilo je samo 4,5%).

Takvi odnosi u poljodjelstvu doveli su do toga da se nacionalno pitanje formalno poistovjećivalo s neriješenim seljačkim pitanjem. Rješavanje agrarnog pitanja često je bilo predmetom političkih spekulacija i ucjenjivanja, a to su prakticirali osobito vladajući srbijanski krugovi.

Pod zaštitom režima stvaran je državni aparat u kojem su glavnu riječ imali predstavnici bosanskohercegovačkoga srpskoga građanstva. U BiH su pristizali činovnici iz Srbije i zauzimali važne položaje u državnoj upravi.

Stranačko pregrupiranje izvedeno je pretežno na vjersko-nacionalnoj osnovi. Bošnjaci su u golemoj većini, bez obzira na socijalno podrijetlo, pristupili novoosnovanoj Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO).

Tek je neznatan broj Bošnjaka pripadao srpskim ili hrvatskim građanskim strankama. U organiziranju i rukovođenju JMO-om presudan su utjecaj imali muslimanski feudalci. JMO je podupirao monarhijski oblik vladavine, ali se zauzimao za autonomiju BiH. Unatoč tomu povremeno je surađivao s centralističkim strankama i sudjelovao u vladama (s radikalima, demokratima i slovenskim klerikalcima).

JMO je glasovao i za centralistički Vidovdanski ustav, kada je dobio jamstvo da će se podjela na oblasti u BiH provesti unutar njezinih povijesnih granica, a to je prividno i dalje osiguralo cjelovitost bosanskohercegovačkog teritorija

Program JMO-a sadržavao je i zahtjev za očuvanje ekonomskih pozicija bogatijih Bošnjaka. Na svim skupštinskim izborima koji su se održavali do 1929. JMO je dobivao približno jednak broj glasova, od reda bošnjačkih, i bilo je neosporni predstavnik Bošnjaka.

Tvorac političke ideologije JMO-a bio je Mehmed Spaho. Srbi su pretežno pristupili Narodnoj radikalnoj stranci (NRS), a tek u manjoj mjeri Savezu težaka i Demokratskoj stranci. NRS je zapravo bio politički predstavnik Srba u BiH. Stranka je nastupala s izrazitim velikosrpskim programom i bila je nositelj srpskog nacionalizma.

Zbog toga se oštro sukobljivala s bosanskohercegovačkim Bošnjacima i Hrvatima. U političkoj borbi s protivnicima često je angažirala i ekstremne srpske nacionalističke organizacije. Bosanskohercegovačke radikale predvodio je Milan Srškić. Hrvati su u početku bili okupljeni u Hrvatskoj težačkoj stranci i Hrvatskoj pučkoj stranci, a poslije u Hrvatskoj (republikanskoj) seljačkoj stranci (HRSS), koja je započela politički prodor u BiH nakon skupštinskih izbora 1923.

U svojem je programu isticala zahtjev za federativnim uređenjem države, a glede BiH naglašavala je načelo samoodređenja

U svojim je organizacijama HRSS postupno okupio pretežan broj Hrvata u BiH, pa je s vremenom postao njihov glavni politički predstavnik, a istaknutiji hrvatski političari bili su N. Mandić i J. Šutej. Tako su u političkom životu BiH između dvaju svjetskih ratova glavnu ulogu imali JMO, NRS i HRSS odnosno, poslije, HSS.

Nastupom Šestosiječanjske diktature 1929. bio je zabranjen rad svim političkim strankama. U središtu političkog života zemlje, uz pitanje državnopravnog uređenja, bilo je i pitanje obnove stranačkoga djelovanja i vraćanja parlamentarizma.

Na politički razvoj BiH utjecala je nova administrativna podjela države kojom je uspostavljeno više banovina, a one su obuhvaćale i druga područja (izvan BiH), pa je tako razbijena prijašnja cjelovitost. Teritorij BiH pripao je Vrbaskoj, Drinskoj, Zetskoj i Primorskoj banovini, pa je jedino bivši JMO djelovao isključivo na teritoriju BiH.

Premda je okupljala samo muslimanski dio stanovništva, ta je politička stranka, mnogo više od ostalih, zastupala interese BiH u cijelosti, vraćajući se povremeno na svoj izvorni autonomistički program.

God. 1933. vodstvo bivšega JMO-a istupilo je sa »Sarajevskim punktacijama«, u kojima ističe zahtjev da se jugoslavenska država organizira na temelju povijesno-političkih jedinica, kako bi i Bosna i Hercegovina ponovno zadobile teritorijalnu cjelokupnost i zatim ostvarile autonomiju u jugoslavenskoj zajednici. Unatoč tako proklamiranomu stavu, JMO je 1935. stupio u novu režimsku stranku, Jugoslovensku radikalnu zajednicu (JRZ), postavši jednim od stupova Stojadinovićeve unitarističke politike.

Stojadinović je tada bio prisiljen na ustupke JMO-u u BiH, što je izazvalo negodovanje bosanskohercegovačkih Srba.

Sporazum Cvetković–Maček od 26. VIII. 1939. izmijenio je granice među banovinama na području BiH jer su uspostavom Banovine Hrvatske neka bosanskohercegovačka područja ušla u njezin sastav

Takvo je rješenje izazvalo mnogo nezadovoljstva, pa se nakon sporazuma borba oko BiH između zainteresiranih nacionalnih politika još jače zaoštrila. Nezadovoljstvo u redovima JMO-a sve je više raslo, premda je stranka i dalje ostala u vladi. Muslimanski građanski političari organizirali su među Muslimanima pokret za autonomiju BiH, nastojeći za njega pridobiti sve muslimanske organizacije. Nezadovoljni bosanskohercegovački Srbi očekivali su započeto preuređenje države, nadajući se jačanju svojega utjecaja u BiH. Što se tiče položaja BiH, KPJ se zauzeo za »narodnu autonomiju«.

Politička situacija u BiH pred slom Kraljevine Jugoslavije ostala je i dalje zamršena i sva je bila u znaku jake nacionalne podijeljenosti njezina stanovništva. Nakon kapitulacije kraljevske jugoslavenske vojske 17. IV. 1941., osovinske sile uključile su BiH u sastav Nezavisne Države Hrvatske.

Radi eksploatacije prirodnih bogatstava, teritorij BiH podijelile su demarkacijskom crtom koja se protezala približno od Gline prema Sanskom Mostu, Donjem Vakufu, Sarajevu i Ustiprači. Dio između Jadranskoga mora i te crte bio je talijanska zona, a preostali dio, do sjeverne granice tzv. NDH, njemačka.

Dok su Nijemci podupirali uspostavu institucija vlasti NDH, nastojeći s pomoću njih ostvariti svoje interese, Talijani se u tom pogledu nisu žurili, jer su u jačanju NDH i njegovu sve većem oslanjanju na Njemačku gledali opasnost za ostvarenje svojih planova.

Ustaška vlast u NDH proklamirala je svoja politička načela prema BiH, koja je u povijesnom, odnosno državnopravnom smislu smatrana hrvatskom zemljom, koju najvećim dijelom nastanjuje hrvatsko stanovništvo, sastavnim dijelom kojega su smatrani i Bošnjaci, pa joj iz strateških razloga namjenjuje središnju ulogu u državi.

U tom smislu planira se preseljenje »središta NDH« u Banju Luku. A. Pavelić donio je 29. IV. 1941. odluku da se u Banju Luku »preseli Potpredsjedništvo vlade«, a to je i učinjeno 4. V. 1941. Do srpnja 1941. u BiH je uspostavljena ustaška vlast, područje je podijeljeno na velike župe od kojih su neke obuhvaćale područja BiH i Hrvatske.

Većina srpskoga stanovništva nije prihvatila NDH nego se priklonila četničkomu pokretu, a poslije djelomice i antifašističkomu (partizanskomu) pokretu. Područje BiH postalo je poprištem teških borbi, koje započinju četničkim napadima na dužnosnike ustaške vlasti, zatim pokoljima Bošnjaka, a potom i Hrvata, to pak je za posljedicu imalo odmazde nad srpskim stanovništvom.

Ustaški režim slijedio je antisemitsku i rasističku politiku, koja je rezultirala masovnim fizičkim likvidiranjem Židova i Roma

Zbog ustaške politike dio bošnjačkih građanskih političara ubrzo se distancirao i zagovarao najprije bosansku autonomiju (studeni 1941 – Uzeiraga Hadžihasanović), a potom čak i izdvajanje BiH, uz pomoć Nijemaca, iz NDH (1942–43 – Muhamed Pandžo) i stvaranje posebne političko-upravne jedinice Župe Bosne.

U takvim uvjetima u BiH raste i antifašistički pokret pod vodstvom KPJ, a njegovi borci oslobađaju manja ili veća područja u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini te sjeverozapadnoj Bosni (područje poznato kao Bihaćka republika; u Bihaću je 26. i 27. XI. 1942. održano I. zasjedanje AVNOJ-a, a u Jajcu 29. XI. 1943. II. zasjedanje AVNOJ-a) i na njima stvaraju organe nove vlasti, narodnooslobodilačke odbore (NOO).

Potkraj 1943. sazreli su uvjeti za stvaranje središnjih organa nove vlasti za cijelu BiH. Poticaj za to dao je Izvršni odbor AVNOJ-a, pa je 26. i 27. XI. 1943. u Mrkonjić Gradu održano osnivačko zasjedanje Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), koje se izjasnilo za federativno uređenje Jugoslavije, u kojoj će BiH biti ravnopravna federalna jedinica.

Time je dovršen proces izgradnje nove vlasti u BiH. Oslanjajući se na narodnooslobodilačke odbore, ZAVNOBiH rješava ekonomska, prosvjetna, socijalna i zdravstvena pitanja na području koje je u BiH kontrolirao.

Na Drugome zasjedanju ZAVNOBiH-a (u Sanskome Mostu, 30. VI. te 1. i 2. VII. 1944) prihvaćene su odluke kojima je postavljen temelj državnosti BiH u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije. Doneseno je više odluka, među kojima i ona o konstituiranju ZAVNOBiH-a kao najvišega zakonodavnog i predstavničkog tijela federalne BiH.

Njegovi izvršni organi bili su Predsjedništvo i Narodna vlada. Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je od 26. do 28. IV. 1945. u Sarajevu; ZAVNOBiH je tada pretvoren u Narodnu skupštinu, a tada je sastavljena i prva vlada BiH.

Nakon II. svjetskog rata BiH je uspostavljena kao jedna od jugoslavenskih republika, uglavnom u okvirima granica iz razdoblja 1878–1918. Granične su se promjene sastojale u izdvajanju izlaza na more preko Sutorine i njegovu priključenju Crnoj Gori te u stjecanju hrvatske općine Zavalje.

Komunističko vodstvo, koje je u poslijeratnom razdoblju povremeno provodilo grube represije te zabranilo nacionalne i, djelomice, vjerske ustanove, priznalo je u polovici 1960-ih bošnjačku naciju (prvotno pod muslimanskim imenom) pa je BiH definirana kao država triju konstitutivnih naroda. Smjena starijih komunističkih političara (Đ. Pucar) mlađima (A. Humo, B. Mikulić) potaknula je gospodarski razvoj, no i dalje su se događali povremeni progoni nekomunista (1983. suđenje članovima organizacije Mladi muslimani za »neprijateljsku i kontrarevolucionarnu djelatnost s pozicija muslimanskog nacionalizma«; glavni optuženi bio je A. Izetbegović).

U polovici 1980-ih započinje srpska kampanja protiv vodećih bosanskih političara i gospodarstvenika (H. Pozderac, »afera Agrokomerc«). Slom komunizma u Jugoslaviji omogućio je 1990. pojavu višestranačja: Bošnjaci su 26. V. osnovali Stranku demokratske akcije (SDA), Srbi 12. VII. Srpsku demokratsku stranku (SDS), a Hrvati 18. VIII. Hrvatsku demokratsku zajednicu BiH (HDZ BiH).

Na izborima održanima 18. XI. i 2. XII. 1990. te su stranke osvojile najveći broj mjesta u Skupštini (SDA 87, SDS 71, HDZ 45 od ukupno 240). Kandidati nacionalnih stranaka izabrani su i na svih sedam mjesta u Predsjedništvu, kojemu je predsjednikom postao A. Izetbegović. U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost BiH, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru razbijanja BiH.

Odmah nakon izbora, Srbi osnivaju po općinama nelegalna »nacionalna vijeća«, koja u proljeće 1991. prerastaju u »zajednice općina«, a ove pak od rujna do studenoga u pet »srpskih autonomnih oblasti«. U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu (u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u BiH nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske) te sudjeluju u svesrpskoj agresiji na Hrvatsku. Memorandum o suverenitetu BiH (12. X. 1991) Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine i 9. I. 1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. Republika Srpska).

U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodno priznanje

Na poticaj Europske zajednice (EZ) raspisan je referendum o neovisnosti, koji je održan 29. II. i 1. III. 1992: glasovalo je 63,7% biračkoga tijela, od čega 99,4% za neovisnost. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7. IV. 1992.

BiH, koja je 22. V. 1992. postala članicom UN-a. Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2–6. X. 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992. Oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992: srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave.

Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992. Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), a u njegovim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar).

Pretežito bošnjačka Armija BiH djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992., osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji

Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70% zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom.

Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog dvojbenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske republike Herceg Bosne (3. VII. 1992). Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva.

U dijelovima BiH (srednja Bosna, Rama, Mostar) političke razmirice prerasle su u proljeće 1993. u oružane sukobe, u kojima su počinjeni i ratni zločini nad civilima (HVO u selima Ahmići i Stupni Do, Armija BiH u Doljanima i Uzdolu). Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskih sporazuma (18. III. 1994): obnovljena je suradnja, uspostavljena federacija Hrvata i Bošnjaka, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom.

U Mostaru je uvedena privremena uprava EU

U ožujku 1995. uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije BiH, HVO-a i HV-a. Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom između RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile dio zapadne Bosne (nakon operacije »Oluje« u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne).

Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja BiH. Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije u ožujku 1992. U siječnju 1993. predložen je Vance-Owenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Muslimana. Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993. uvelike se udaljio od načela cjelovitosti prijedlogom o labavoj tročlanoj Uniji BiH, po kojem bi Srbi zadržali najveći dio okupiranog teritorija.

Plan Kontaktne skupine (lipanj 1994) bio je tek ublažena varijanta prethodnog plana za podjelu BiH. Osnovni nedostatak svih planova bio je izostanak preventivnih i provedbenih mjera, a to je pogodovalo Srbima. Diplomatsko posredništvo pratila je i mirovna operacija UN-a, koja se nadovezala na razmještaj mirovnih snaga u Hrvatskoj. Mirovne snage u BiH imale su samo humanitarni mandat (dostava pomoći) i nisu mogle osigurati provedbu diplomatskih planova.

Postupno su rasle i razlike u gledištima velikih sila, pa su izbili na vidjelo parcijalni interesi, a sve je to posve umanjilo vjerodostojnost i blokiralo učinkovitost diplomatskog posredovanja. Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli »zaštićene zone UN-a« Srebrenicu i Žepu. Pokrenuli su i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavio HV operacijom »Olujom«.

Zajednički hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa

Temeljni sporazum kojim je završen rat i definiran državnopravni okvir BiH postignut je tijekom pregovora koji su se 1–21. XI. 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju. Tzv.

Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. XII. 1995. u Parizu, obuhvaća Opći okvirni sporazum za mir u BiH i 12 dodataka koji se odnose na pojedina pitanja. BiH je uređena kao država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije BiH (51% teritorija) i Republike Srpske (49%). Grad Brčko, prvotno ostavljen za arbitražu, odlukom je međunarodne arbitraže 1999. dobio status neutralnoga distrikta pod središnjom vlašću.

Provedbu vojnoga dijela Daytonskoga sporazuma osigurale su međunarodne Provedbene snage (IFOR, od 1997. Stabilizacijske snage ili SFOR) pod zapovjedništvom NATO-a. Provedbu civilnoga dijela sporazuma preuzelo je više organizacija (OESS, UN, UNHCR), a najveće je ovlasti dobio visoki predstavnik (do 30. V. 1997. Carl Bildt, potom Carlos Westendorp).

Posljedice rata katastrofalne su, gospodarski sustav potpuno je razoren, a demografska slika poremećena, premda precizni podatci iz razumljivih razloga nisu potpuno sagledivi. Procjenjuje se da je broj poginulih veći od 100 000. Prema procjeni UNHCR-a, 1995. oko 2 700 000 st. bilo je prognano, izravno ugroženo ratnim operacijama ili pogođeno drugim oblicima nasilja. U skladu s Daytonskim sporazumom, održani su parlamentarni i predsjednički izbori u rujnu 1996. i rujnu 1998. te općinski izbori u rujnu 1997., a na njima su kandidati nacionalnih stranaka uglavnom dobivali većinu glasova unatoč nastojanjima međunarodnih posrednika da nametnu druge kandidate.

U prvo poratno Predsjedništvo BiH 1996. bili su izabrani A. Izetbegović, K. Zubak i Momčilo Krajišnik

Reintegracija zemlje, u ratu de facto podijeljene, i njezina obnova odvijaju se sporo i otežano zbog međusobnog nepovjerenja i neprevladanih posljedica rata.

Međunarodne snage pod zapovjedništvom NATO-a u prosincu 2004. zamijenile su snage Europske unije i partnerskih zemalja (European Force – EUFOR); broj pripadnika EUFOR-a postupno je smanjen s približno 7000 (2004) na približno 600 (2014).

Na općim izborima održanima početkom 2000-ih (2002., 2006., 2010., 2014) uz utjecajne nacionalne stranke osnažene su i one socijaldemokratske, napose u Federaciji BiH. Nastojanja HDZ-a BiH za uvođenjem samouprave na područjima većinski naseljenim Hrvatima bila su 2001. spriječena smjenom A. Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

U Republici Srpskoj (RS) nastavljeno je političko suprotstavljanje jačanju državnosti BiH (Milorad Dodik premijer je RS 1998–2001. i 2006–10., te predsjednik od 2010). Veći socijalni prosvjedi uzrokovani teškim ekonomskim i društvenim prilikama održani su u veljači 2014. u više gradova Federacije BiH (u manjoj mjeri i u Republici Srpskoj). Nakon izbora u studenome 2014. ustanovljeno je novo Predsjedništvo BiH, članovi kojega su Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović.

Nakon novih općih izbora u listopadu 2018. članovi Predsjedništva BiH (od studenoga 2018) postali su Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović.

/Izvor: Enciklopedija.hr/