Pripreme za popravak crkve na Šćitu
Zidine spaljene ramske crkve stršile su godinama i malo je nade bilo da će se ona moći popraviti. Tek se 1954. godine počelo ozbiljno misliti o tome. Ramski fratri fra Augustin i fra Marijan Brkić, fra Eduard Lončar i fra Mleden Lucić pišu 24. ožujka 1954. godine starješinstvu provincije da se stavljaju na raspolaganje zajednici za izgradnju ramske crkve pa neka starješinstvo između njih izabere koga hoće za graditelja. U međuvremenu se gvardijan fra Jerko Petričević obvezao da će osposobiti kuću, uvesti vodu, struju, pozvati sestre, pribaviti projekt za popravak crkve i ostalo što je potrebno da se nakon promjena što prije počne raditi. Od vlasti je, razumije se, bilo teško dobiti dopuštenje za gradnju, odnosno za pripremne radove, ali se ipak napredovalo. Fra Jerko je u proljeće 1955. godine spalio veliku krečanu u kojoj je bilo preko dva vagona kreča.
U Ramu su ponovno došle časne sestre Hercegovačke provincije Školskih sestara: s. Danijela Sušac i s. Miroljuba Kolobarić te jedna kandidatica.
Kuća je bila razmjerno osposobljena za stanovanje: pogorjelci su konačno napustiti gornji kat, srednji kat bio je za stanovanje svećenika, a u prizemlju uz kuhinju i župni ured nalazila se ambulanta, pošta i mjesni ured. Gvardijan je imao neprestana okapanja s vlastima. Bilo je to ćudljivo vrijeme. Komunistički aktivisti žurili su u socijalizam i nasilno tjerali narod u njega, uzurpirajući svaku vlast, a fra Jerko se držao svojih načela pa je šutljivo i prkosno provodio svoje, što je izazivalo bijes vladajućih, ne odveć kulturnih nasilnika. Fra Jerko je odvođen na sud, osuđivan, globljen, ali se žalio i, začudo, nije odležao ni dana u zatvoru u doba kad je preko pedeset fratara čamilo u njemu.
Kad je na kapitulu u lipnju 1955. godine za gvardijana postavljen fra Marijan Brkić, došli su još fra Zorislav Čolić i fra Franjo Žilić, dok je otprije ostao fra Ivo Žilić, a kao novi umirovljenik u samostan je došao fra Kazimir Ivić, dotada župnik u Tišini. Fra Jerko Petričević premješten je za župnika u Gornji Vakuf, a dotadašnji vikar fra Ivan Krešo otišao je u Tolisu. Gvardijan je odlučio prodati nešto zemlje, a novac upotrijebiti za obnovu crkve. Međutim, vlasti nisu bile sklone obnovi crkve navodeći kao razlog planiranu izgradnju umjetnog jezera koja će početi 1956. godine na rijeci Rami u Kovačevu Polju, nakon čega bi Šćit bio otok. Franjevački provincijalat, a s njime i fratri iz Rame, smatraju da crkva treba ostati na starom mjestu gdje je stajala 500 godina.
Projekt za obnovu spaljene crkve izradio je inženjer fra Pijo Nuić u Mostaru.
Još je stajala drvena baraka sagrađana 1944. godine, ali se počela ozbiljno naginjati i ljuljati pa je gvardijan našao ljude koji su je poduprli, a majstori je onda učvrstili gredama.
Za predstojeće su radove kupljena dvoja kola, luksuzna i teretna, te dva konja. Narod se ekonomski bio oporavio, stoka je odrastala, nešto se i zarađivalo na državnim poslovima. Već su dobrim dijelom bile podignute izgorjele kuće.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
