Putin je svjestan da ne može dobiti ovaj rat i zato je prešao na “plan C” s kojeg nema povratka

Clarke podsjeća kako su Putinovi inozemni vojni uspjesi diljem svijeta nakon 2008. postignuti korištenjem malih postrojbi elitnih snaga, plaćenika i lokalnih milicijskih skupina uz ruske zračne snage. To je Moskvi dalo znatnu polugu uz niske troškove tijekom intervencija u Gruziji, Nagorno-Karabahu, Siriji, Libiji, Maliju i dvaput u Ukrajini tijekom 2014., prvo u ilegalnoj aneksiji Krima, a zatim u stvaranju samoproglašenih ruskih država u Lugansku i Donjecku.

U svakom slučaju, Rusija se brzo i nemilosrdno kretala na načine na koje se zapadni svijet nije mogao suprotstaviti osim kroz postupne režime sankcija – ništa što bi moglo preokrenuti stvarnost. Vladimir Putin bio je vješt u stvaranju “novih činjenica na terenu”, prenosi Jutarnji list.

U veljači je ponovno pokušao isto u najvećem mogućem razmjeru u Ukrajini – preuzeti vlast u roku od oko 72 sata u zemlji od 45 milijuna ljudi koja zauzima drugu najveću kopnenu površinu u Europi. Bilo je to nevjerojatno i nepromišljeno kockanje i potpuno je propalo u prvom ključnom tjednu. Putin sad ima nekoliko opcija osim da nastavi naprijed kako bi ovaj rat bio veći – ili veći u Ukrajini ili veći napredovanjem izvan njezinih granica. Eskalacija je ugrađena u sadašnju situaciju i Europa je dosegla vrlo opasan trenutak u svojoj novijoj povijesti.

Pošto nije uspjela s planom A – zauzeti vladu u Kijevu prije nego što snage predsjednika Volodimira Zelenskog ili vanjski svijet stignu reagirati, Moskva je tad prešla na plan B

Ovo je bio više “manevarski” vojni pristup – opkoliti Kijev i krenuti na druge ukrajinske gradove – Černihiv, Sumi, Harkov, Donjeck, Mariupolj i Mikolajev i jednostavno ugušiti ukrajinski oružani otpor, dok bi Kijevu prijetila kapitulacija ili uništenje. I to je propalo.

Herson je bio jedini veći grad koji je pao pod rusku kontrolu i otad se i dalje opirao ruskoj upravi. Činjenica je da su ruske snage bile premale da bi dominirale tako velikom zemljom; imali su vrlo loše rezultate iz različitih razloga; bili su loše vođeni i raspršeni oko četiri odvojena fronta, od Kijeva do Mikolajeva, i još bez generalnog zapovjednika.

Ispostavilo se da su se susreli s odlučnom i dobro uvježbanom ukrajinskom vojskom koja se s njima borila do zastoja u klasičnoj demonstraciji “dinamične obrane” – ne držeći crtu, već pogađajući napadače na točkama maksimalne ranjivosti. U frustraciji, Rusija je sad prešla na plan C, a to je da odustane od Kijeva i sjevera i koncentrira sve svoje snage za veliku ofenzivu u regiji Donbas i preko juga Ukrajine, vjerojatno do luke Odese na jugozapadu. Ovo je kampanja koju sad vidimo kako se odvija na istoku oko Izjuma i Popasne, Kurulke i Bražkivke.

Ruske snage pokušavaju opkoliti ukrajinsku operaciju združenih snaga (JFO) – oko 40 posto njezine vojske koja je ukopana nasuprot odcijepljenim “republikama” Luhansk i Doneck od 2014. godine

Ključni ruski ciljevi su zauzeti Slovjansk i malo dalje jug, Kramatorsk. Oboje su ključne strateške točke za kontrolu cijele regije Donbas. Međutim, na ovaj ili onaj način Rusija će se morati nastaviti boriti u Ukrajini, bilo protiv stanovništva, bilo protiv ukrajinske vojske, a vrlo je moguće i oboje istovremeno. I sve dok se Kijev drži svoje trenutne linije koja zahtijeva rusko povlačenje prije nego što se može razmišljati o bilo kakvim ustupcima, Putin ne može učiniti mnogo toga osim sumorno nastaviti dalje.