Dok sam radio u Njemačkoj bio sam dužan svima, sada radim u Duvnu i pravim kuću

Evo, ide Božić, a mnogo je onih koji ga ove godine neće moći dočekati u Tomislavgradu. Ne žele o tome govoriti, ali malo je onih koji su uspjeli uštedjeti da mogu doći i provesti božićne blagdane s obitelji u rodnoj kući”, pričaju nam Duvnjaci Mišo Krišto i Ivan Baković, koji su i sami iskusili život izvan BiH, dok stojimo pred spomenikom gastarbajterima na Autobusnom kolodvoru u Tomislavgradu.

Obitelj u Hercegovini

Kažu kako po gradu kruži kratka priča koja opisuje kako su se uglavnom “snašli” oni koji su nedavno otišli u Njemačku. 

Pita baba Janja Stipu koji je došao za blagdane: “Gdje je moj Jure”. A Stipe joj odgovara: “Ma znaš, jedva sam i ja pozajmio da dođem, a puno me bolje u Münchenu znaju nego Juru”.

A kako je posuđivati novac da bi za Božić došao kući, iskusio je i dvadesetdevetogodišnji Ivan Baković iz Tomislavgrada koji je prije dvije godine odlučio probati živjeti u Njemačkoj.

Umjesto ogromnih plaća i lagodnoga života, Njemačka mu je ostavila gorak okus. 

“Radio sam u autoprijevozu ‘Ćićko’ četiri godine i stalno sam slušao kako je u Njemačkoj dobro, velike plaće, puno više mogućnosti… te sam, nakon razgovora sa suprugom, odlučio i ja probati. Tamo sam proveo najduljih godinu dana i tri mjeseca svoga života. Bilo je to razdoblje kad sam radio više nego ikada, a u isto vrijeme svima sam bio dužan”, priča nam Ivan.

Kao i većina naših ljudi, posao je našao na baušteli, vlasnici tvrtke su bili naši ljudi, točnije iz Hrvatske.

Radilo se, kaže, od jutra do sutra, međutim, novca za uzdržavanje obitelji u Hercegovini i normalan život u Njemačkoj nije bilo.

“Kad sam uspio sve naplatiti, digao sam ruke od svega i rekao – ne daj Bože ikada više da se moram vratiti tamo raditi. Jedino ako me ljuta muka natjera, ali za sada ostajem u Tomislavgradu”, nastavlja svoju priču Ivan koji se po povratku iz Njemačke vratio na staro radno mjesto te sada vozi svoje sumještane u Njemačku i vraća ih kući.

Nikome nije dužan, prehranjuje obitelj te je počeo graditi vlastitu kuću.

“Kad autobusom dođem pred Njemačku nešto me stisne u prsima, ali mi je lakše kad znam da tu ostajem svega dan-dva i da se vraćam u Hercegovinu”, kaže Ivan te nastavlja sa svojim iskustvima iz Njemačke koju mnogi, koji nisu tamo iskusili život, doživljavaju obećanom zemljom.

No naš sugovornik tvrdi kako je to daleko od toga. Radni dan na baušteli počinje buđenjem u 4.30 sati, a završava dolaskom u stan navečer oko 19, 20, 21 sat, ovisno o tome gdje se radi, koliko je daleko od stana.

“Budući da sam postavljao rigips, radilo se minimalno 13 do 14 sati svaki dan”,navodi Ivan.

Ističe kako ljudi ovdje govore o velikim plaćama u Njemačkoj, međutim, riječ je uglavnom o bruto plaći. 

“Kad ti država odbije sve namete, ostane ti dovoljno da možeš platiti stan, hranu i nešto malo novca za džeparac. Kad sam sagledao sav rad i trud koji sam uložio i ono što sam naplatio te koliko sam morao dati raznih davanja, shvatio sam da mi se to ne isplati”, priča Ivan.

Prvi put je situacije postao svjestan za Božić kada je, nakon nekoliko mjeseci rada u Njemačkoj, trebao doći kući.

“Nisam imao za autobusnu kartu. Ja, koji radim od svoje 17. godine i nikada u životu ni od koga nisam uzeo ni marku, morao sam pitati prijatelje novac kako bih mogao doći kući. To mi je bio najgori Božić ikada”, nastavlja ovaj Duvnjak.

Nakon što je uspio posuditi novac za dolazak kući, doživio je novi udarac. 

“Kad sam pošao u Njemačku kući sam ostavio ženu i dijete od šest mjeseci. Vratio sam se za Božić, a dijete mi nije htjelo u naručje. Nije me više prepoznavalo. Taman kad se naviklo na mene, ja sam ponovno morao ići i to me je psihički ubijalo”, kaže Ivan koji je u svega nekoliko mjeseci radeći u Njemačkoj smršavio više od 20 kg.

“Nije to bilo od toliko napornog rada, koliko od načina života”, kaže.

Jedan toalet koristilo ih je 25, u sobama od po 13 m2 spavalo ih je onoliko koliko je kreveta moglo stati. Cijena tog smještaja kretala se od 370 do 450 eura mjesečno.

“Ujutro si morao prvi ustati da bi se mogao spremiti za posao, ili navečer kasno doći da se možeš tuširati. Poslije smo nas trojica našla neku garsonijeru od 30 m2, ali 40 kilometara izvan Münchena i plaćali smo je 1200 eura. Ako uzmeš u obzir da je prosječna neto plaća bila oko 1500 eura, a samo za hranu je trebalo izdvojiti 400 do 500 eura, računica je jasna”, nastavlja Ivan koji dodaje kako je tek poslije tog iskustva u Njemačkoj naučio cijeniti život u Bosni i Hercegovini. 

“Nigdje se ne živi bolje, laganije i lagodnije nego kod nas, tamo je kava skupa, ako ćeš otići u kafić, nećeš imati što jesti, a kod nas se kava pije prije posla, za vrijeme, nakon posla… Tamo je režim ‘radno odijelo – pidžama’ i ako se nećeš toga držati, nemaš ništa”, kaže Ivan.

Budući da se bavi prijevozom putnika, pitali smo ga vraćaju li se kako često naši ljudi. 

“Koliko se god ode, mogu reći da ih se i 30 posto vrati, ali se za to ne zna jer uglavnom ne govore o tome. Jutros sam dovezao iz Njemačke jednog susjeda koji je rekao kako više neće ići ni da mu je za koru kruha. Svi oni koji odu pate za ovim ovdje. Svaki jedva čeka kad će godišnji odmor, žrtvuju se po pola godine, odriče svega kako bi mogao doći kući. Nije to nikakav život”, ističe ovaj Duvnjak.

U razgovor se ubacuje i Mišo Krišto, također povratnik u Tomislavgrad, ali iz Zagreba.

Imam dosta rodbine u Njemačkoj, oni već mjesec dana odbrojavaju dane kad će ovamo. Nije to isto, ovdje si se rodio, tu su svi tvoji”, kaže Mišo.

Inače, on je nakon završetka srednje škole odlučio probati život izvan domovine, međutim, puno bliže nego Ivan.

Mišo je posao našao u Zagrebu. Radio je osam sati dnevno, dobivao pristojnu plaću, imao prijatelje, poznanike, međutim, odlučio se sve to ostaviti i vratiti u rodni kraj.

Radi na farmi koju su pokrenuli njegovi prijatelji, od kojih su se također neki vratili iz Zagreba.

Uz jednu koja je opremljena, rade na gradnji druge farme, a u konačnici bi projekt izravno trebao zapošljavati oko 12 osoba, a neizravno mnogo više.

“Trenutačno imamo farmu ‘Tušnica’ na kojoj je oko 250 grla, ali je još u razvoju, s tim da sada kraju privodimo aktivnosti oko zemljišta za drugu farmu ‘Vidikovac’ koja će također imati velik broj grla”, kaže Mišo.

Dodaje kako mu ovdje nije problem raditi koliko god treba jer je posao perspektivan te pokazuje da se itekako može uspjeti i kod nas. 

“Živio sam u Zagrebu nekih sedam do osam godina i onda sam se vratio u cilju pomoći u projektu pokretanja farmi. Nije isto živjeti negdje sa strane ili tamo gdje si rođen, odrastao, završio školu. Ovdje mi je lakše radit 12 sati dnevno ako treba nego u Zagrebu osam sati”, ističe Mišo.

Naglašava kako si gdje god odeš – stranac.

“Život je dosta skuplji vani, ovdje je nekako drugačije, opuštenije. Uz neku prosječnu plaću kod nas od 1000, a u Hrvatskoj 1500 maraka sigurno se može bolje živjeti u BiH, jer su svugdje drugo veći izdaci”, nastavlja Mišo.

Kada je riječ o poslu zbog kojeg se vratio, naglašava kako je cilj da svaka farma ima od 150 do 200 krava plotkinja te da bi u tom slučaju projekt u potpunosti mogao samostalno funkcionirati, odnosno biti isplativ i omogućiti nova zapošljavanja.

Pokretanje posla

Zanimljivo je spomenuti kako se na ovim farmama, uz uzgoj stoke, uzgaja i hrana kojom se stoka hrani te je riječ o gotovo ekološkoj proizvodnji mesa.

“Obrađujemo oko 60 hektara zemlje, tako da imamo zaokružen cijeli proces.Trenutačno je zaposleno 5 osoba, cilj je da ih na jednoj farmi bude 6, znači u konačnici oko 12 osoba. Sezonski će to značiti malo više zaposlenih, međutim, po realizaciji obje farme, imamo u planu u posao uključiti i mala obiteljska gospodarstva jer krajnji proizvod ima kupce”, navodi Mišo.

Naime, sve količine mesa koje proizvedu prodaju lokalnim mesnicama, a meso je roba koja drži najstabilniju cijenu na svjetskom tržištu, s tim da proizvodnja u drugim zemljama opada.

Upravo je tu prilika Bosne i Hercegovine koja ima ogromne resurse. 

Potencijal, kaže Mišo, vide brojni naši ljudi koji žive izvan BiH, a posebice u Zagrebu, koji također planiraju skora ulaganja u općini Tomislavgrad. 

Jedan od njih je i Jure Krstanović koji u sljedećih godinu dana planira otvoriti najmanje 30 radnih mjesta u ovoj općini.

Do Uskrsa otvaramo jedan shop s opremom za hotele, restorane i kafiće u kojem će biti sve, od hrane i pića, do ugostiteljske opreme, sitnog inventara i to će ujedno biti i supermarket. Nakon toga idemo s još jednim skladišnim prostorom”, navodi Krstanović. Uz to, od 1. travnja do 1. svibnja počinju s radovima na sirani u Šuici.

“Projekt je napravljen po europskim standardima, građevinsku dozvolu očekujemo za nekoliko dana te se nadam kako ćemo do 1. listopada završiti projekt što se tiče sirane. Kada je u pitanju distribucija sireva, već imamo plan za Hrvatsku i Austriju”,kaže Krstanović.

Već 2018. planira i gradnju farme kako bi radili na boljoj kvaliteti mlijeka od kojeg će se proizvoditi sirevi, a što će omogućiti otvaranje dodatnih radnih mjesta. 

U posao sa siranom uključit će i lokalna obiteljska gospodarstva. 

“Nama je u interesu da na neki način pomognemo svima onima koji imaju mini farme ili obiteljska gospodarstva, da ne razmišljaju kako prodati svoje mlijeko. Napravit ćemo značajniji iskorak u odnosu na druge otkupljivače jer ćemo im avansno, odnosno unaprijed davati određenu količinu sredstava”, zaključio je Krstanović koji svojim primjerom pomaže da ljudi poput Ivana i Miše ostanu na kućnom pragu.

Vecernji.hr