Rama nakon Drugog svjetskog rata: U Rami opet zvone zvona
Godine 1942. izgorio je i zvonik zajedno s crkvom, a zvona su pala s visokih skela te se zaustavila na zasvođenom stropu gdje se srušilo mnogo drvene građe koja je gorjela i rastalila razbijena zvona. Zvona koja je pokojni fra Anto Ravlić uspio sačuvati da u Prvom svjetskom ratu ne završe kao ratno oružje, zamukla su u pucnjavi oružja u Drugom svjetskom ratu. Dok su se komadi razbijenih zvona razvlačili oko crkve, vjernike je na misu pozivalo malo zvono od 10 kg, pozajmljeno iz prozorske crkve i postavljeno na jabuku pred crkvom barakom. Fra Jerko Petričević nastojao je obnoviti ramska zvona, jer je tražio načina kako će svijetu vratiti samopouzdanje i hrabrost. Činilo mu se da bi ponovno oglašavanje zvona u Rami djelovalo kao melem na ranu, jer bi vratilo stare uspomene i pozivalo narod na molitvu. Zato je s narodom pobrao dijelove razbijenih i staljenih zvona pa je sve poslao Kvirinu Lebišu u Zagreb da se saliju dva zvona, jedno od 652 i drugo od 184 kg. Za drugo je trebalo nadodati još 30 kg bronce, pa je narod za dva dana oduševljeno skupio 92.000 dinara.
Fra Jerko je podigao stupove za zvonik kraj barake i čekao s narodom dovoženje zvona. Kad su prozorski vlastodršci saznali da stižu zvona, bili su strašno ljuti pa su pokušali spriječiti njihovo dovoženje i dizanje na drveni zvonik napravljen od stupova. U prvoj reakciji dali su zatvoriti čovjeka koji je od Hidrogradnje dao koloturnik za dizanje tereta i naredili da se koloturnik smjesta vrati u skladište. Kad su zvona dovezena, narod koji ih je oduševljeno dočekao, prihvatio je konopce te ih bez ikakvih tehničkih pomagala za tren oka digao na pripravljeno ležište na gredama. Kao da je glas zvona povratio onu staru mirnoću i sigurnost ramskom svijetu u teškim poratnim danima, kao da je dao snagu ljudima da podnesu nadljudske poteškoće.
Provincijal fra Vitomir Jeličić blagoslovio je 3. listopada 1948. godine pod pučkom misom ramska zvona, naglašavajući kako je to uspomena na činjenicu što su franjevci već sedam stoljeća slavili Boga u Bosni, a od toga 500 godina u Rami, gdje su crkva i samostan pet puta gorjeli, ali su se i dizali iz pepela kao i ova zvona koja su opet podignuta na drveni zvonik. Zvona će ubrzo doći na svoje pravo mjesto na kamenom zvoniku i odakle će pozivati ramski puk i njegovu djecu i djecu njihove djece da uzdižu svoje misli prema Bogu i žive prema njegovim zakonima.
Kum zvona bio je Anto Džolan, pa su ga vlasti nagradile zatvorom da osjeti on i ostali tko vlada u Rami. Zvona su međutim nadjačala glas silnika i narodu je uz njihov glas jačala svijest o njegovu identitetu za koji se isplati otići u zatvor kao što se dotad za njega ginulo.
Fra Ljbo Lucić, Rama kroz stoljeća
