RAMSKE LEGENDE: Jakića cure I
Zovu ih i dan danas Jakići. To im je nadimak. Pravo prezime im je Topići. Živili su tunak tamo u svojim drvenim kućama i onim od čatme. Uvik su Jakići imali lipih cura i o tome se čulo nadaleko. Odavna se priča o tri Jakića cure što su sahranjene ovdi na Osoju. Ljudi i žene ne pričaju isto. Meni je moja mama, sad joj je osamdeset godina, o njima pričala vako:
Bile jednom kod Jakića u Triješćanima tri lipe cure k’o tri lipe jabuke. Kud god su pošle svit se za njima okrećao, a one mlade i vesele nisu se na to obazirale. Stalno su se smijuljile, onako zajaprene i rumene i bile, brate, nekako upitne i umiljate. Volilo ih je i mlado i staro. Mnoga momčadija u selu, ali i dalje uokolo sanjala je kako će ih jednoga dana vidjeti u svojoj kući kao svoje žene i kućanice.
Jakića cure uvik su bile zajedno i nikada se nisu odvajale jedna od druge. Priko dana zajedno su čuvale ovce i goveda, a noću su spavale zajedno sad kod jedne, sad kod druge, sad kod treće od njih. Ostali ukućani obavljali su druge težačke poslove, išli u planinu u drva, ili kupiti sijeno, u druga sela ispomagati svojoj rodbini i sve tako. Cure su obično ostajale same u tom malom zaseoku Jakića i brinule sve oko stoke. A, evo, voda išo je put tamo do Pomena i dalje do Doljana. Bio je to unda glavni put, a ne ko sada ova doli asfaltirana široka cesta iz Prozora za Jablanicu i dalje. Te ceste nije ni bilo.
I jedne večeri, onako u sumrak najašu voda petorica turskih momaka. Teška je ovo strančurina i za konja i za čovika. Konji su pametne životinje. Čim bi se popeli na neku od vakih ledina i dočepali ledinastog zaravnaka stali bi da otpuhnu i odahnu. Njihove gazde nisu se na to ljutile jer bi konji obično poslije dvi – tri minute nastavili dalje. Tako je bilo i tada. Ali čim su konji stali Turčad su očula glasan smijeh i cirlikanje u tim tamo Jakića kućama. Čuli su se samo ženski glasovi i oni se dogovoriše da dvojica krišom izvide što se to tamo događa.
Šuljala se Turčad između hrastova skakućući tiho kao zečevi i neopaženo se primakli skroz blizu kućama Jakića cura. One se igrale onako nevino i cirlikale do besvisti i ne pomišljajući da im se nešto loše može dogoditi. Nisu blizu puta, a ukoliko nema drugih seoskih kuća tako blizu da bi im neko zamirio na urnebesu.
Dva mlada Turčina stala uz posljedne hrastove i krišom gledila uz mali prozorčić kao kroz puškarnicu. Gledili su cure, a strast u njima rasla je do usijanja i oni su već zaboravili koliko već tu stoje. Smrkavalo se i mrak je sve gušći. Nisu više mogli gledati raspusnu igru cura i vrate se nazad. Sve su opričali onoj trojici pajdaša što su ostali na Osoju.
Turskoj momčadiji sinulo je u glavu kako je to zgoda da obljube Jakića cure. Noć je. Kuća i seljana nema uokolo, a vlasi što žive u ono petnaestak kuća dolje niže na Luki neće ništa ionako čuti. Za svaku sigurnost treba još sačekati da pospu. Da vrime brže protekne konje su odveli gore naviše stazom i svezali ih za hrastove. Ako slučajno zahržu da se nečuju i da ne budu otkriveni. Unda su se zaputili kućama Jakića cura. Pokucao je samo jedan na pendžer i zamolio da mu daju štogod za pojist jer mu se od duga puta nesvisti i može nedaj bože umriti od gladi. Cura, ne znajući ni za kakvo zlo, upali sviću i zamoli da malo sačeka. Brzo se obukla, nalila u čanjak varenike, odsikla čitavu zaužinu kruva, otključala vrata i u polutami ispružila sve momčetu. A turčin umisto za mliko i kruv uvati na brzinu djevojčine ruke, ispade čanak iz jedne ruke i mliko se prosu, ispade kruv iz druge ruke, divojka vrisnu i zaječa, a to probudi druge dvije cure. One bunovne potrče onako u košuljama prema vratima, a onako u polusnu crne muške prilike učiniše im se sličnim đavlima. Jedna potrča za sikiru, a druga otima svoju jaranicu. Mlade su bile jadne i nejake. Turčad ih savladaše i povedoše ovdje na ovu ledinicu jer su znali, ako neko čuje vrisku i galamu potrčat će prvo kućama pa onda tamo odakle jecaji dolaze.
Dugo su se pet turskih momaka rvali ovdje na ovoj ledinici s Jakića curama. Dugo nisu uspijevali da ih obljube na silu. Njima što je vrijeme odmicalo nadolazila neka čudna nadljudska snaga. Odića im je već sva pocipana, ali one momke guraju od sebe, grebu, ujedaju gdje stignu, čapaju i kada stignu bockaju čakijicama sklopcima koje su nosile uz gajtan oko pasa.
Unda se začu lavež pasa doli na Lukama. Psi su lajali sve jače i bilo ih je sve više. Turčadma se učini kao da se pale svitla po kućama, kao da odnekuda čuju grube glasove razbuđenih vlaščadi. Isukaše sablje i pođoše prema curama što su se stutulile uz hrast. Cure u noći nisu vidile sablje. Kada je prvoj odsičena glava i krv šiknula po druge dvije stale su izbezumljene. Nisu se ni snašle što dalje da rade, a već su i preostale dvije pale s odrubljenim glavama.
Kada su seljani s Luka ujutro stigli na osoje imali su što viditi. Tri curinske glave u krvi, tijela unakažena, odića pocipana, a nigdje traga o zločincima. U hrastovoj šumi blizu ledinice našli su jednu tursku kapu i priča je ostala o zlim Turcima što pošikoše tri tako mlade, lijepe i nevine Jakića cure. Saranili su ih zajedno u jednu grobnicu. Kad su zajedno stalno bile na ovom neka zajedno budu i na onom svitu, a njihove duše idu pravo u raj jer su bile nevine i bez ikakvih grija.
/Ramske legende, Rajko Glibo/
