RAMSKI ‘GASTARBEITER’

Prof. dr. sc. Ivan Markešić

Dva događaja u našoj nedavnoj prošlosti u bitnome su obilježila ramskokolektivno pamćenje: prvi – četnički pokolj početkom listopada 1942. -, i drugi – odlazak Ramljaka na rad u Njemačku i Austriju početkom 1960.-ih godina. U oba ta događaja Rama je ostala bez punoljetnih i radno sposobnih muškaraca.

Međutim, nakon prvoga događaja ramske žene nisu se imali kome nadati. Gledale su kako mrtve pokopati i kako djecu prehraniti. Radile su sve muške poslove: orale, kopale, kosile … U drugome, pak, slučaju, sa suzama u očima i s nadanjima da će se ipak vratiti, ispraćale su svoju djecu, muževe i braću koji su – nenaviknuti na rastanke na dulje vrijeme- odlazili gotovo nepismeni i u novim zanimanjima neobučeni u neki daleki i nepoznati svijet. Išli su tamo na poziv nekoga koga nisu znali i kome su trebali kao jeftina radna snaga. I bili su sretni da mogu otići i u tome vremenu velike neimaštine zaraditi dovoljno za svoju obitelj: izgraditi novu i veliku kuću s dosta soba i kupiti još obradive zemlje. O sebi nisu razmišljali. Željeli su raditi danonoćno bez obzira koje bi im poslove ponudili. A kao zemljoradnici, radili su najvećim dijelom najniže poslove na bauštelama: tesari, armirači …

Petar Dolić,RamskiGastarbeiter (2017)

Pred sobom imamo prijedlog skulpture Ramskoga gastarbajterakojeg je pripremio svima nama u Rami poznati, i u hrvatskim umjetničkim krugovima veoma priznati kipar Petar Dolić, podrijetlom iz Bosne, iz Travnika, na poseban način svojom umjetničkom izvedbom prikazuje svu životnu složenost i dramu ramskoga čovjeka koji, došavši s manjim kovčežićem (kuferčićem) negdje na neki njemački ili austrijski kolodvor (banov – Bahnhof), sjedi na klupi ne znajući kamo krenuti, u kojemu pravcu. U ruci mu je oveći, trolisni vozni red vlakova (Bahn-Fahrplan). Razmotao ga i gleda u njemu nerazumljive riječi i oznake pogađajući u kojem će pravcu krenuti.

Način na koji Dolić prikazuje usamljenoga ramskog Gastarbeitera kako došavši iz Rame u neki njemački ili austrijski velegrad sjedi na kolodvorskoj klupi i gleda vozni red vlakova tražeći u njima ime grada te naziv i broj vlaka kojim će krenuti predstavlja vrhunac osobne unutarnje drame čovjeka koji napustivši svojom voljom jedno, makar i veoma siromašno, ali ipak sigurno, skrovito, bezbrižno i ljubavlju ispunjeno obiteljsko stanište propituje sam sebe, je li možda ovim odlaskom u tuđinu učinio neki krivi korak u životu. Tada ni slutiti nije mogao da će, ostavljajući kod kuće curu (tek udanu ženu), nakon trideset godina kada se kao umirovljenik bude vratio natrag u Ramu, naći kod kuće babu, već ostarjelu ženu u pedesetim godinama, s unucima u krilu.

Stoga, neka u ovo predbožićno vrijeme ova umjetnička skulptura i ovaj tekst budu prigodno podsjećanje na neko ne tako davno, ali, budimo iskreni, ipak lijepo predbožićno vrijeme (odnosno na prednovogodišnje vrijeme, kako se to onda nazivalo). Tih godina, naime, naši Gastarbeiteri su dolazili u Ramu punih kufera. Iako su bili umorni od duga putovanja i stalnih presjedanja, bili su vedra i ozarena lica, bili su raspoloženi za novi život, za gradnju novih kuća, štala, za kupovinu novih ‘milića’. Bilo je to vrijeme preobrazbe patrijarhalnog u moderniji i kvalitetniji način življenja. Ali, bilo je to i vrijeme mladenačke ljubavi. Ne čudi stoga da su mnogi današnji Ramkinje i Ramljaci rođeni u znaku „Vage”, u rujnu ili listopadu.  U tim mjesecima babice u Domu zdravlja u Prozoru imale su najviše posla.

Mnogi će stoga reći: eh, kad bi i danas bilo tako! Ne bi nam škole bile prazne! Zapravo, zbog pojave nekih novih (modernih) Ramskih Gastarbeitera koji u svijet više ne odlaze sami, nego zajedno sa ženom i djecom, uskoro će i ramske škole postati teret prozorsko-ramskoj općini. Zjapit će prazne. Neće znati što činiti s njima. Moći će u njima kao i u UNIS-ovim pogonima, kako je to nekoć govorio pokojni Domić, ‘uzgajati pećurice’ (šampinjone).

Stoga, neka ovih nekoliko redaka i fotografija budu u ovo ovogodišnje predbožićno vrijeme jedno lijepo i zahvalno prisjećanje na naše (žive i mrtve) braću, očeve i djedove, ali i na naše sestre i ostarjele majke, na njihovu uistinu nesebičnu i iskrenu ljubav prema svojoj obitelji, ali i prema kraju kojeg su svojim zarađenim novcem (i danas mirovinama) željeli učiniti boljim.