Ramski običaji za Sv. Josipa
Za blagdan Svetog Josipa (19. ožujka) nema nekih posebnih običaja u Rami pa se, nabrajajući ramske običaje, ne bismo posebno ni zadržali na ovom blagdanu da nije tetoviranja.
Tetoviranje je običaj raširen posebno među katolicima Bosne i Hercegovine. Kada bismo tragali za korijenima ovoga običaja, vjerojatno bismo otišli do predkršćanskog vremena. U Bosni i Hercegovini, pa tako i u Rami, posebno je njegovan u “tursko doba” i na osobit način kod djevojaka. U gotovo petstoljetnom prisustvu turske vlasti i šerijatskog zakona, bilo je nasilnog i dragovoljnog prijelaza na islam. U takvim su okolnostima posebnom pritisku bile izložene mlade djevojke. Događale su se otmice djevojaka, ali i svojevoljni mješoviti brakovi s muslimanima. Stoga su katoličke majke u tetoviranju prepoznale jednu vrstu zaštitnog znaka od nekrsta. Kada bi djevojčica stasala u mladu djevojku, na vidnom mjestu bi joj stavili (istetovirali) neizbrisiv simbol križa, kao učinkovitu zaštitu od nasrtaja nekrsta. Tako bi svake godine, na blagdan Svetoga Josipa, poslije mise, mlade djevojke, koje bi već razmišljale o ašikovanju, iz crkve odlazile kod jedne od rijetkih žena u selu koja je znala sicati (tetovirati). Kako nije bilo mnogo žena koje su poznavale tehniku bocanja križa (tetoviranja), znao bi se sabrati čitav red djevojaka.
Različiti su načini tetoviranja. Jedan od načina je da se na tijelu, mjestu koje će se tetovirati, najprije olovkom “izvuče” crtež, zatim “majstor” brzo bode (sica) iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od gareži (čađe ili ugljena) i meda. Kažu da je najbolji ugljen od smrče koji se sjekirom stuca u prah. Kao boja upotrebljava se i barut.
Drugi se način manje primjenjivao u Rami, a primjenjivale su ga žene koje su se u Ramu udale iz Hercegovine. Od jasenove bi se kore ili od debljeg papira napravio kalup. Kad posoči jasen, obrezao bi se komad kore u kvadrat i u njemu bi se usjekao križ, pa bi se onda kora digla s drveta. To bi se stavilo na ruku i dobro uteglo kanapom. Iglom se bolo u kožu po onome križu i posipalo prašinom uglja. Rana bi se poslije zavila jasenovim lišćem koje se držalo dok se ne uhvati krasta (kora od sasušene krvi na rani koja zarasta).
Simboli su redovito bili križevi u raznim oblicima i veličinama. Tetoviralo bi se najčešće po rukama (od lakta prema šaci), na prstima, a kod nekih na čelu i na prsima.
Po nacrtanom bi se simbolu udaralo iglom ili špiodom (igla s glavom kojom se pričvršćivala krpa na glavi) u posve sitnim razmacima što je bilo pomalo i bolno i neugodno pa se zato u Rami tetoviranje zvalo sicanje. Nekada bi se mjesto tetovaže do krvi iglom izbolo, ali su ipak sve djevojke rado željele proći kroz ovaj obred. Ovi istetovirani znakovi bili su i znak odraslosti djevojaka, a nekada i spremnosti za ćosanje (ašikovanje).
Tetoviranje je kasnije postalo moda koja je ostala dugo prisutna, posebno kod katolika. U novije se vrijeme tetoviranje izbjegava zbog nemogućnosti uklanjanja tetovaže koja može postati opterećenje a za neke i manjak ukusa.
