RAZGOVOR S MLADIĆEM KOJI TRAŽI POSAO, ALI NE I PLAĆU U NOVCU Njegov oglas izazvao enorman interes: ‘Nudili su mi sve živo’
Zagrepčanin Ivan Kovačević (30) u jednoj grupi na Facebooku postavio je objavu u kojoj kaže da traži posao. Istaknuo je da zna raditi gotovo sve – okopavati, štihati, orezivati voćke, pomagati oko domaćih životinja, ukratko sve poljoprivredne poslove, a po potrebi može graditi i štale te ostale pomoćne objekte na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. No, ono što oglas čini neobičnim je da je Ivan decidirano odbio novac za svoj rad. Umjesto toga, traži da ga se plati u domaćoj hrani i drugim poljoprivrednim proizvodima.
Simpatičnog 30-godišnjaka zatekli smo u zagrebačkom naselju Vukomerec, daleko od vreve grada, gdje živi sa suprugom. U vrijeme našeg dolaska bio je u svom vrtu, jednom od urbanih vrtova koji su građani stvorili kako bi ispunili slobodno vrijeme, ali i uzgojili si poneku domaću namirnicu.
Kaže kako je oglas u vrlo kratkom roku izazvao velik interes, pa mu se samo prvog dana javilo više od četrdeset ljudi, kako vlasnika OPG-a, tako i poljoprivrednika koji su oduševljeni njegovom idejom.
Ivan nije završio srednju školu. No, od 16. godine nikada nije bez posla. Trenutno radi kao vrtlar u jednom poduzeću, a popis poslova koje je dosad prošao impresivan je. Čistio je, radio u skladištu, pomagao u kuhinji, bio pomoćni tiskar, pomoćni strojar, pomoćni pekar, izolater, krovopokrivač, tesar, kamenar, građevinac i vrtlar. Neko je vrijeme proveo i kao gastarbajter u Njemačkoj i Švedskoj, no kaže kako je hrana u Hrvatskoj mnogo kvalitetnija i uvjeti života mnogo bolji.
Kaže da mu raditi nikad nije bilo teško, pogotovo ako bi taj rad uključivao boravak na otvorenom, a najljepše mu je u prirodi, gdje nešto može urediti i opremiti vlastitim rukama.
Troškove je sveo na minimum. Kaže da bi volio da uopće nije ovisan o kupovnoj, industrijski procesuiranoj hrani. Većim dijelom u tome uspijeva, iako, priznaje, za neke stvari novac ipak mora imati. To su uglavnom režije, struju je, veli kroz smijeh, teško plaćati domaćim kokicama. Ipak, na raznim lokacijama u Zagrebu proizvodi mnogo hrane, pa kaže kako mu je hladnjak uvijek pun domaćih proizvoda, a nešto se pronađe i u škrinji.
– Zvali su me neki ljudi, mislili su da ja nemam što jesti pa da sam zato spreman raditi za hranu. Ali nije u tome stvar. Još od malena vikende i praznike provodio sam kod svog djeda u Trnovcu Bartolovečkom kod Varaždina. Sjećam se kako su ljudi tamo živjeli. Jedni drugima su pomagali u polju, orezivali voćke, sudjelovali u berbama grožđa. Sjećam se kako bi svi zajedno radili, a onda s punim vrećicama domaće, nešpricane i sasvim zdrave hrane odlazili kućama. To je ono čemu težim, da jedni drugima pomažemo i uzgajamo svoju, zdravu hranu. Ma ne moraju mi čak ni ništa dati, dovoljno je obično hvala, ali da se što više radi na polju, umjesto da se leđa i leđna moždina ukoče zbog sjedenja u uredima – kaže Zagrepčanin.
Pa objašnjava kako i mnogi poljoprivrednici, naročito oni koji hranu uzgajaju za vlastite potrebe, a ne prodaju, niti nemaju novca koji bi mu dali, ali će rado dati domaćih proizvoda, koji su im često i višak.
Jedna biljka i jedna životinja
Ivanova životna filozofija kaže kako bi svaki čovjek trebao imati makar jednu biljku i jednu životinju. Tužan je, kaže, što proizvodi hrvatskog sela propadaju, umjesto da se njima netko hrani.
– Mnogi ljudi zarađuju skupljanjem plastičnih boca za koje je država organizirala otkup, a baš nitko da organizira otkup jabuka ili drugog voća, koje u velikim količinama trune na zapuštenim imanjima diljem zemlje. Javili su mi se brojni stariji ljudi koje je moj oglas ganuo, a koji više nisu u stanju toliko raditi kao prije. Za sada bih volio raditi vikendom uz naknadu u domaćoj hrani. Primjerice, ako uz moju pomoć uzgojimo deset tona krumpira, ja bih sebi uzeo 100 kilograma jer to potpuno pokriva potrebe moje obitelji – objašnjava marljivi mladić, dodajući kako je izračunao da bi svaki čovjek mogao sam sebe prehranjivati uz dva hektara obradive zemlje.
Pokazuje nam veliku parcelu na Vukomercu, koja se naslanja na rubove zagrebačkog sveučilišnog kampusa na Borongaju.
– Ovdje je sjajno poljoprivredno zemljište koje se nekad obrađivalo, a danas propada. Moji susjedi tu su napravili vrtove, baš kao i ja, zabavljamo se na otvorenom i uzgajamo hranu. Nepisano je pravilo da baš nitko ne koristi nikakve kemikalije, nema špricanja, nema umjetnih gnojiva. Zbog toga nam je urod nekad i manji, ali sve je potpuno prirodno. Znam gotovo svaku biljku ovdje, tu rastu divlje marelice, ova šikara koju vidite su sjajne kupine. Tu ću napraviti malo umjetno jezero i dvije kućice za predah, tako da svatko može doći. Zamislite kako bi ovo izgledalo da je tu samo nekoliko koza, od šikare bismo napravili parkić, a one bi bile site i zadovoljne. Volio bih da se što više ljudi uključi u ovakav, zdravi i prirodni način života, i da mi se pridruže kako bismo ovo zemljište mogli ponovno obrađivati – govori nam Ivan koji jedino strahuje od gradskog plana da baš kroz ovu ljepotu provuku novu prometnicu, što bi dobrim dijelom uništilo trud ovih vrijednih Zagrepčana. Ipak, kaže, shvatio je da od straha nema koristi.
Kada sam prije nekoliko godina počeo razmišljati o tom vrtu, bojao sam se te nove ceste, ali sam onda shvatio da će neradnik uvijek pronaći izgovor. Uhvatio sam se posla i, evo, već godinama te ceste nema. Hoće li biti ove godine ili za tri, ne znam, a dotad ću uživati u svom vrtu.
jutarnji.hr
