Režimski goniči

Čim netko pomisli da među Hrvatima u BiH potegne pitanje političke odgovornosti vladajuće stranke s hrvatskim predznakom za katastrofalnu situaciju u kojoj se narod nalazi, već izdaleka može osluhnuti lavež režimskih goniča

Posljednjih se dana moglo zapaziti da je u tijeku velika hajka na dio bosanskih franjevaca. Iako sam čvrsto bio odlučio da se i ovaj put držim svoga životnog načela koje mi nalaže da se ne osvrćem na osobe koje su svojim životom pokazale da ne zavrjeđuju puno poštovanja, a u skladu s tim da me ni njihov bilo kakav medijski izlet ne može izbaciti iz kolotečine moje svakodnevice pa da trošim vrijeme na njih, ipak su me masovnost pamfleta koje agitatori potpisuju i količina laži i kleveta sadržanih u njima, a upućenih na račun osoba koje jako cijenim, ponukale da danas napravim jedno malo skretanje sa svoga kursa.

Upravo mi ta množina budi asocijacije na dvije stvari, a to su režimi i lov. U lovu se s lanca pusti pse goniče da nanjuše žrtvin trag te je istjeraju na čistac, na nišan lovcu. Tako i režim ima svoje pse goniče koji, čim nanjuše nešto što ima miris drukčijeg, nečega što možda nije po volji vođe i može biti prijetnja po sustav čiji je vođa personifikacija, odmah svi u isti tren zalaju utrkujući se tko će prije žrtvu istjerati na čistinu.

Čim tako netko pomisli da među Hrvatima u BiH potegne pitanje političke odgovornosti vladajuće stranke s hrvatskim predznakom za katastrofalnu situaciju u kojoj se narod nalazi, već izdaleka može osluhnuti lavež režimskih goniča. I dok to sve tako pred našim očima ide prema jednoj povijesnoj kataklizmi, najodgovorniji za ovakvo stanje i njihove vjerne sluge (i/ili plaćenici) pažnju žele usmjeriti na osobe koje nemaju nikakvu političku niti bilo koju drugu moć vlasti, osim moralne obaveze da kao javne i odgovorne osobe jasno i argumentirano iznesu na vidjelo tko je najodgovorniji za sveprisutnu duhovnu i materijalnu zapuštenost.

Elem, na druge perjanice sluganskog novinarstva koje se bavi produkcijom kleveta nepoćudnih osoba za račun totalitarnog nacionalističkog režima ovdje se neću osvrtati. O tome se nešto više može pročitati u serijalu tekstova fra Ivana Šarčevića. Ja ću ovdje samo pokušati demaskirati prljavštinu sadržanu u jednom tekstu autora Tvrtka Milovića koji na predavanjima iz novinarstva može poslužiti kao ogledni primjer političkom vodstvu ulizivačkog piskaranja. Radi se naime o umotvorini Borba dajidža za Bosnu i Ramu, rudnik novca.

U tekstu bez logike i slijeda nabacano je svega i svačega. Prva stvar koja bode u oči jest autorovo po svemu sudeći svjesno poistovjećivanje samoga sebe i vlastitih interesa s narodnim, nastojanje da sebe predstavi kao nekoga tko nastupa u ime naroda. Njemu kao takvom i Hrvatima koje on „predstavlja“ nasuprot stoji jedna skupina ljudi, bosanskih franjevaca koji ne podržavaju politiku kojoj on služi. Oni su, prema Miloviću, otrgnuti od svoga naroda i kao takvi nebitni, ali ipak zavrjeđuju njegovu pažnju, da ih on kao konačno razobliči. Time misli da si je kod čitatelja otvorio prostor za prijemčivost kleveta i laži koje u tekstu dalje iznosi. Bilo bi ispod svake ljudske razine upuštati se u „hrvatstvo“ i „katoličanstvo“ ovog novinara, iako se on uporno nameće kao apologet i jednog i drugog. U tom smislu već na početku teksta napisanog u obranu još jednog apologete svete HDZ-ovske nevinosti, Ivana Filipovića, on ničim izazvan pored konstatacije da mu je kolega građanin dodaje i apoziciju vjernik. Nije jasno da li po Miloviću to automatski pobliže dokazuje Ivanovu nevinost pa to pitanje možemo prepustiti mašti na volju.

U uvodu ovoga nedavno objavljenog teksta koji je također po tko zna koji put već posvetio „dajidžama“, Milović tvrdi da već „izvjesno vrijeme u lokalnoj ramskoj javnosti plamti sukob hrvatskog naroda i dajidža“. Dakle, ispada da je hrvatski narod u Rami na jednoj strani a šačica dajidža samih na drugoj strani. Stoje nasuprot i gledaju se u oči dvije nepomirljive stvarnosti: dobro i zlo, tama i svjetlost. Vjerojatno je i samom novinaru jasno da je ovakva tvrdnja apsolutno neodrživa. Po njegovim mjerilima i njemu sličnih velika većina ramskih franjevaca su daidže (velika većina ramskih franjevaca nisu dali podršku sadašnjem nametnutom ramskom gvardijanu!) i kao takvi oni stoje u neprijateljskom taboru nasuprot članova svoje obitelji, rodbine i prijatelja. Očito da ovaj novinar ima neku svoju logiku: ukoliko se netko usudi uputiti koju kritičku riječ na račun dominantne političke paradigme u hrvatskom narodu nastale kao posljedica pogubne samoubilačke politike HDZ-a BiH, što potvrđuju brojke i statistika, samim time biva ekskomuniciran iz naroda, postaje neprijatelj i izdajnik hrvatskog „jedinstva“.

Dakle, u skladu s nacionalistima (da ne upotrijebim neku težu riječ) svih boja, o naciji kojoj govornik pripada smije se samo lijepo govoriti, šta god to značilo

U nizu besmislica i nelogičnosti koje je ovaj novinar na njemu svojstven način uspio ugurati u samo jedan jedini tekst ide i zaključak da je „želja dajidža da budu bliski vlastodršcima“. Tu se radi o očitoj zamjeni teza. Da je to njihova želja sada bi, kao i novinar, uživali sve blagodati koje režim nudi svojim slugama, ne bi bili na vjetrometini ovakvih ili sličnih režimskih goniča. Pomalo apsurdno djeluje da upravo oni koji su na račun ulizivanja kao životnog poziva stekli sve privilegije koje uživaju bilo da su to unosni poslovi u elektroprivredama, lažne invalidnine, poslovi na sredstvima (dez)informiranja pučanstva i sl. prišivaju etiketu ulizivača osobama koje se cijeloga života nalaze nasuprot vladajuće većine.

Međutim, to nisu jedine kontradiktorne i skandalozne umotvorine ovog novinara. Recimo, već u prvom pasusu teksta u kontekstu „dajidža“ Milović piše da je „bolje da šute“ ako „o hrvatskom narodu nemaju reći što lijepo“. Dakle, u skladu s nacionalistima (da ne upotrijebim neku težu riječ) svih boja, o naciji kojoj govornik pripada smije se samo lijepo govoriti, šta god to značilo. Zar nije primarni poziv novinarske profesije, a i kršćanskog nauka kojim se kite apologeti nacionalne nevinosti, da se piše, govori i ako treba viče istina ma kakva god ona i u kontekstu naroda i nacije bila?

Dalje Milović u kontekstu neslaganja s pisanjem fra Ivana Šarčevića, s kojim se ne slaže (što je njegovo apsolutno pravo) i koje tumači kao uvrede, navodi da je te „uvrede“ „shvatio (i) kao adresirane meni [njemu] i barem oko 85% do 90% hrvatskog naroda u BiH“. Iako se tu radi o posve proizvoljnom bubanju postotaka, ovaj bi novinar trebao znati da se argumentum ad populum u diskursu javne i bilo kakve druge rasprave ne može koristiti kao dokaz teze koju se zastupa, nego da se radi o običnoj logičkoj grešci koja pokazuje nemoć i nedostatak argumenata u govornika. To što neka osoba, pokret, ideja ima većinsku podršku naroda ne dokazuje njezinu ispravnost. Sjetimo se da je nacionalsocijalizam imao većinsku podršku njemačkog naroda pred početak Drugog svjetskog rata pa to apsolutno ne može osvijetliti ideologiju kojom su bili zaslijepljeni. Argument većine je tipična logička greška koja se u svrhu propagande koristila i koristi u svim režimima i sama po sebi ništa ne dokazuje. To je novinar već na početku svoje profesije nužno trebao znati. A budući da svojim pisanjem pokazuje da ne zna, onda je podesnije da mu uz ime stoji dodatak propagandista nego novinar jer s profesijom kojom se bavi stoji u kontradiktornosti.

Pomalo apsurdno djeluje da upravo oni koji su na račun ulizivanja kao životnog poziva stekli sve privilegije koje uživaju bilo da su to unosni poslovi u elektroprivredama, lažne invalidnine, poslovi na sredstvima (dez)informiranja pučanstva i sl. prišivaju etiketu ulizivača osobama koje se cijeloga života nalaze nasuprot vladajuće većine

Osim ove dvije prethodne „misaone“ tvorbe, Milović si je našao za shodno predbaciti koju i velikom njemačkom protestantskom teologu Dietrichu Bonhoefferu, kojega između ostalih i rimske pape i najveći katolički teolozi često citiraju. U kontekstu fra Ivanovog citiranja ovog na sve važnije jezike svijeta prevođenog teologa, novinar napisa: „(…) citirao je jednog drugog teologa, očigledno i samog razočaranog što ljudi nisu ovce koje ih slijede“. Toliko Milović u sopstvenim očima izgleda velik da je i jedan teolog Bonhoefferova kalibra tek obični bezvrijedni pijun razočaran u vlastiti život jer ga ljudi ne slijede. Očito su ovakvi ljudi nebitni za Milovića. A tko je bio Dietrich Bonhoeffer? U vrijeme divljanja Hitlerova nacionalsocijalizma, Bonhoeffer je bio žestoki protivnik nacizma, nije podržavao antisemitizam, pomagao je u spašavanju mnogih Židova i, budući da je bio ogorčen nečinjenjem Crkve u tom okrutnom vremenu, sudjelovao je u osnivanju Ispovijedajuće crkve. Oni su se borili protiv Njemačkih kršćana koje je osnovao Hitler da bi služili njegovom režimu. Nacisti su mu ubrzo zabranili propovijedanje, završio je u koncentracijskim logorima, a u jednom od njih je i ubijen vješanjem. U čitavom razdoblju svoga djelovanja Dietrich nije imao podršku većine ljudi, većina su bile ovce koje su slijedile vođu najvećeg ideološkog zla u povijesti.

Međutim, za Milovića nije bitna istina, nije bitno pozivanje na dobro, na činjenje protiv zla. Bitno je na čijoj je strani većina jer je put dodvoravanja većini i vođi za njega jedini ispravni put kamo god on vodio pa i u najkrvaviji rat u povijesti čovječanstva ili recimo u našem kontekstu hrvatski narod u BiH u nestanak.

Tvrtko Milović, Ivan Filipović i slični vrše običnu propagandu organizirano preko medijskih službi falsificirajući stvarnost svakodnevnog života. I Tvrko Milović iznosi brojne optužbe za financijske malverzacije i konstruira druge gnusne klevete, ali on to ne potkrepljuje nikakvim dokazima. Očito da se sluge totalitarnog nacionalističkog režima ne smatraju obaveznima poštivati temeljne standarde novinarstva kao dijela „europskih vrijednosti“ koje se u njihovim krugovima tako rado spominju. Da upotrijebim sintagmu Filipa Davida, oni su majstori falsifikata.„Proizvodnja falsifikata u mračnim vremenima nadmašuje sve druge oblike proizvodnje. Ali, jao onim državama i zemljama koji svoje ideale, svoje istorijske programe i svoju budućnost zasnivaju na falsifikatima.“

Autor: Mato Šarčević, Prometej.ba