Senzacija iz poljudskog samostana: pronađeno 30 knjiga Marka Marulića!; I fratri u šoku, nisu bili svjesni kakvo blago se stoljećima krije u njihovoj knjižnici
Prava senzacija objavljena je iz biblioteke franjevačkog samostana uz drevnu crkvu Gospe od Poljuda u Splitu: pronađeno je trideset knjiga, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića (1450. – 1524.), splitskog humanista i oca hrvatske književnosti, već za života čuvenog u starom svijetu, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija!
Ovu vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik pretežito u njemačkim institucijama, koji se godinama bavi klasičnom filologijom te pronalaskom, proučavanjem i objavljivanjem djela starih hrvatskih autora.
Dr. fra Bernardin Škunca pojasnio je kako je došlo do ovih otkrića, navodeći kako ni fratri u samostanu nisu bili svjesni što se stoljećima čuva u biblioteci.
Istraživač Pandžić je naveo kako je riječ o trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: tu je nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine…
– Marulić je franjevcima darovao ne tri, kako stoji u oporuci, nego najmanje trideset knjiga, očito još za života, tako da je oporučno odlučivao samo o preostaloj biblioteci. Kako je pokopan kod franjevaca konventualaca u crkvi sv. Frane na Obali, zacijelo je i njima nešto ostavio, iako ih ne spominje u oporuci. Međutim, ti su franjevci 1607. godine, njegujući oboljele od kuge, zajedno s bolesnicima redom izumrli, a gradske vlasti dvije godine nisu dopuštale pristup samostanu. Potom su svu pokretninu, odjeću, knjige i slično potopili u živo vapno, a dvije ili tri inkunabule, koliko ih danas posjeduju, donesene su kasnije. U svakom slučaju, franjevci opservanti na Poljudu sada čuvaju više inkunabula nego sve druge splitske knjižnice zajedno – kazao je Pandžić, dodavši kako se na Poljudu čuva i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine.
– Znamo da su ti svesci bili Marulovi jer smo u njima pronašli njegove vlastoručne rubne komentare, a ima ih već prema svesku i Marulićevu interesu za određenog pisca, od nekoliko pa do tisuću, primjerice u Rhetorica ad Herennium i Sermones, te propovijedima franjevca Bernardina de Bustisa. Posebno je zanimljivo uočiti kako je Marko Marulić bio i sitnoslikarski nadaren jer nalazimo brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža: skicu zvonika Sv. Dujma, za koji je oporučno ostavio novac, te minijaturu turskog ratnika s turbanom, bradom, karakterističnim hlačama i isukanom sabljom! Očito je riječ o brzopoteznim skicama, a ne preciznim crtežima jer se tinta prenijela i na sljedeći list, što govori da je knjiga bila brzo zatvorena – otkriva Pandžić, kojeg pitamo kako je baš na Poljudu odlučio tražiti Marulove libre.
– Tražio sam latinske predloške za Marulićeve hrvatske prijevode, parafraze, vitae… o kojima sam pisao u knjizi “Nepoznata proza Marka Marulića”. Među dvadesetak Marulovih hrvatskih proznih rukopisa, u prvoj proznoj zbirci hrvatskoga “volgare illustre” je i prijevod “Dijaloga Grgura Velikoga pape”, a po Badalićevu popisu, ovdje se trebalo nalaziti latinsko izdanje te knjige.
To je, dakle, mogao biti metatekst Marulićeva hrvatskog prijevoda tog djela, to prije što nitko drugi u Splitu nije imao te “Dijaloge”. Njih, međutim, još nisam našao, nekoliko je inkunabula posloženo na pogrešnome mjestu, ali sam pronašao brojna druga tiskana i Marulovom rukom komentirana djela, također metatekstova njegovih prijevoda – pojašnjava “lovac na izgubljena djela” starih hrvatskih pisaca.
Napominje kako će ovo otkriće donijeti puno više podataka o njegovoj lektiri i interesima te u mnogim pojedinostima preciznije i nanovo interpretirati do danas poznata latinska i hrvatska djela Marulova.
– Bilo bi nužno sva ova djela, odnosno “glossae marginales”, također objaviti i znanstveno kontekstualizirati. Budući da sam u marulologiji jedna vrsta filološkog “advocatus diaboli”, vjerojatno me se neće pitati, ali kad bi me se ipak pitalo, sve bih ove knjige već ujutro počeo snimati u semantičku bazu podataka. Marko Marulić, kao najeuropskiji pisac u hrvatskoj književnosti i kulturi, svojim je djelom bio prisutan u gotovo svim europskim zemljama oko dva stoljeća u originalu i brojnim prijevodima. Stoga bi upravo njegova djela u Hrvatskoj i Europi, po uzoru na neke njemačke humaniste, trebala biti pristupačna svim istraživačima u digitalnom obliku u raznim formatima, što je moguće i ostvarivo. Tako bi se mogla lakše i brže priređivati kritička izdanja Marulićevih djela – zaključuje Zvonko Pandžić, predlažući da se formulira zahtjev za europski projekt kulture “Marcus Marulus”.
– Poznato je iz Marulićeve oporuke kako je knjige iz svoje biblioteke ostavio splitskim samostanima dominikanaca i franjevaca, pustinjacima na Marjanu, biskupu Tomi Nigeru i sestri Biri. Je li knjige dijelio i prije smrti, nije poznato. Njegovu biblioteku činilo je za tadašnje doba impozantnih dvije stotine volumena, a zanimljivo je kako oporučni popis, sastavljen 1521., nije potpun, nedostaju djela Erazma Rotterdamskog kojim se oduševljavao, a nema ni Ovidija, čija je djela znao napamet. U svojoj knjižnici čuvao je niz izdanja Biblije, djela iz patristike, grčke i rimske klasike, humanističke pisce svog vremena…
Što se tiče inkunabula i knjiga koje smo danas vidjeli, za neke od njih, poput Biblije ili Cicerona, sa sigurnošću možemo reći kako nose trag Marulićeve ruke. Za sve ostalo predložio bih strpljivu komparativnu metodu, pažljivo istraživanje i oprez, paleografsku analizu i usporedbu s bazom uzoraka njegova rukopisa koju posjedujemo – kaže dr. Lučin, dodajući kako je u Marulićevo doba u Splitu zasigurno bilo još pisaca i pjesnika, no Marko je prvi došao do tiska i svojom veličinom zasjenio sve druge.
Dr. Lučin nam je komentirao i Marulićeve navodne ilustracije u knjigama, upućujući na dokument mletačkog kneza u Splitu iz 1518. godine.
– Knez piše kako splitska mladost voli kockati, pa i sam Marulićev brat Šimun je kockao, što mu je Marko ustrajno prigovarao. Navodi kako je stari i poštovani gospodin Marko Marulić, koji je tada imao 68 godina, na ulicama držao moralistička predavanja upozoravajući svoje sugrađane na štetnost kockanja, a bila su popraćena “strašnim slikama”, dakle ilustracijama koje je moguće i sam izrađivao. Bila su to, dakle, multimedijska prikazanja onog vremena – dodaje dr. Lučin.
/Izvor: Slobodna Dalmacija/
