Sicanja, bocanje, križićanje ili tradicionalno tetoviranje
Tradicionalno tetoviranje u Bosni i Hercegovini se naziva sicanje ili bocanje ili križićanje. Bilo je rasprostranjeno na području današnje Bosne i Hercegovine, ali i šire. Danas se još mogu naći žene s tradicionalnim tetovažama u području Rame, Kraljeve Sutjeske, Vareša, Jajcu, Dolini Lašve, Uskoplju, Kupresu, Posavini i tamo gdje god su se raselili Hrvati katolici iz Bosne i Hercegovine.
Dio tetoviranja je sigurno staroslavensko naslijeđe koje se spojilo s narodima koji su živjeli na prostorima BiH tijekom seobe Slavena, odnosno s Ilirima. Kasnije je to dobilo i kršćanska obilježja. Katolkinje u Bosni i Hercegovini su imale tetovaže (sicanje, bocanje, križićanje) jer se željelo najprije omesti osmanske osvajače da prigrabe sebi djevojku.
U nekom razdoblju tetoviranje je dobilo ne samo vjerski identitet nego je to postala i svojevrsna moda. Cure su nosile narodnu nošnju koja je bijela tkana, a u ljetno vrijeme su rukavi bili zavrnuti do lakata. Tako su pokazivale simbole, a tkana košulja svojom bjelinom davala je osobit kontrast i dobro uočavanje tetovaže.
Zanimljivo je da su u nekada i muški imali tetovaže. No, u novije vrijeme je to teško pronaći. Njihovo tetoviranje se može povezati s dankom u krvi. Tetovaže kod muških su bile na rukama, mišicama i čelu. I danas se mogu naći tradicionalne tetovaže i kod muškaraca i kod žena urađene suvremenom tehnologijom.
Kod žena su tetovaže rađene na rukama do lakata, dosta je slučajeva gdje su se tetovaže radile i na čelu, ali i na grudima.
Teško je običaj sicanja (tetoviranja) sačuvati. Jedini siguran način jesu fotografije, filmovi i znanstveni radovi. Jedan od načina je i zaštita kod UNESCO-a.
Kada i kako se sicalo?
Iz razgovora sa ženama koje imaju tetovaže može se sažeti slijedeće o vremenu, njihovoj dobi i načinu tetovranja:
Tetoviranje se uglavnom događalo za Svetog Josipa, 19. ožujka ili za Blagovijest, 25. ožujka. Uglavnom je to bilo u proljeće. Događalo se i kroz godinu, ali manje. Djevojčice su bila u dobi srednjeg djetinjstva i adolescenciji, najčešće od 10 do 14 godina, a bilo je slučajeva i od 5 godina.
Postupak je bio sljedeći:
Smjesa se pripremala od čađi (gareži) svijeće, vatre, petrolejke i svega što je gorilo i stvaralo čađu. To se miješalo s mlijekom ovce, krave, a ponekada i mlijekom žene. Tko je mogao dodavao se i med. Smjesa se dobro izmješa.
Zategne se koža te nacrta željeni oblik. Zatim se bode uglavnom iglom, a rijetko nekim drugim oštrim predmetom. Sica se (probada koža) sve dok se smjesa i krv ne bi pomiješali. Zatim se zamota papirom, krpom, odnosno, čime se moglo. Tako bi ostajalo najmanje 24 sata, a nekada i dulje. Rijetko bi se to pozljedilo (inficiralo).
Sicale su žene koje su na neki način bile majstorice. Znale su i djevojčice same sebi to raditi dok su čuvale ovce, goveda ili koze.
Inače, to se najčešće radilo dok se čuvalo stoku, a posebno ovce.
Ni jedna žena nije kazala da se tijekom sicanja nešto molilo ili pričalo.
Jedna se sjeća samo da su joj govorili ako se ne bude sada križićala onda će je križićati kada pođe na drugi svijet.
Također su izjavile da nisu nikada imale problema zbog toga što imaju tetovaže na rukama. Vrlo često su bile zanimljive pa su ljudi ti radoznalo promatrali.
Neki motivi tradicionalnih tetovaža mogu se naći prije svega na stećcima. Također se mogu naći i kod nekih drugih naroda na drugim kontinentima, npr. u Etiopiji, kod Kurda, Eritrejskih kršćana pa čak i Južnoameričkih naroda.
Katolička Crkva se u načelu ne protivi tetovažama. Ponekad se ljudi pozivaju na odlomak iz Levitskog zakonika gdje piše: “…, niti na sebi usijecajte kakvih biljega. Ja sam Jahve!” (Lev 19,28.
Međutim, ovaj redak ne obvezuje kršćane jer se tu radi o zakonu koji je obvezivao židovski narod, osim kada se poklapa s moralnim zakonom.
Tradicionalno tetoviranje ima svoju komunikacijsku ulogu
U cijeloj skupini različitih simbola prevladavaju križ i krug. Zanimljivo je detaljno razmotriti simboliku svakog sicanja.
Do jeseni ove godine bit će objavljena fotomonografija sicanja na području Rame. Koronavirus je usporio prikupljanje fotografija i informacija s terena.
