Šipak, slatka i zdrava zimnica
Jesen sa sobom nosi brojne plodove koji su višestruko iskoristivi. Jedan od takvih plodova je šipak u narodu poznat po brojnim nazivima; divlja ruža, pasja drača, šipurina, šipurak, šepurika.
Ovih dana zatekli smo pripremu džema od šipka u jednom prozorskom naselju. U kotlu od 100 litara ukuhavao se šipak. Kako nam pripovijedaju vrijedne domaćice, šipak je nakon branja morao ostati na sušenju nekoliko dana. Zatim je došla procedura kuhanja, cijeđenja u nekoliko navrata kako bi se dobila ukusna smjesa veoma hranjivog i zdravog sastava.
Pripremu džema prate i pomažu mlađi naraštaji tako da će se ovakav način pripreme zasigurno prenijeti i na nove generacije.
Šipak ima vrlo velike količine vitamina C(1700–2000 mg za 100 g) najviše nakon crnog ribizla, a posebno je važno što se kuhanjem ne gubi. Količina vitamina C ne ostaje dugo stabilna, već se nakon jedne godine u plodovima, pekmezu ili likeru smanji na samo jednu četvrtinu od prvotne vrijednosti. Osim vitamina C sadrži i vitamine A, D i E, masne kiseline i antioksidant flavonoid.
Pripisuju mu se mnoga medicinska svojstva, od otklanjanja malaksalosti, umora, anemije (slabokrvnosti), kao i antiupalna svojstva pri upalama unutarnjih organa. Plodovi sadržavaju značajan postotak voćnog šećera – 22%, bjelančevina 3,6% i masti 0,7%. Zatim sadrže vitamine B1, B2, naicin i karotene (provitamin A),
Iz daleke povijesti saznajemo, po nalazima u švicarskim sojenicama, da je šipak još u kameno doba bio poznat i omiljen kao pekmez. Njegova ljekovitost spominje se u Vedama, kao i djelima staroislandske književnosti i mitologije. Divlji šipak je od davnina poznat u ljekarstvu i u prehrani, pa je nekada služio kao hrana siromašnim slojevima. I danas ga narod rabi za liječenje zubobolje, bolesti bubrega, dizenterije i padavice. Neki narodi od šipka spravljaju kompote, salate, kolače, juhe i druga jela. Još su stari Rimljani vjerovali da šipak liječi bjesnoću , pa odatle i potjeće znanstveni biljke: Rosa canina.
