Tajna nepoznatih transkripata: Što se zbivalo u HDZ-u kad se saznalo da će Tuđman umrijeti?

Dr. sc. Ivica Miškulin, povjesničar i publicist, nakon višegodišnjeg istraživanja arhivskoga gradiva Hrvatske demokratske zajednice i detaljnih razgovora s nekima od njezinih najistaknutijih veterana potpuno je rekonstruirao jedno od najdramatičnijih razdoblja u povijesti stranke, ali i Republike Hrvatske. Potkraj 1999., kad je postalo jasno da predsjednik države i šef HDZ dr. Franjo Tuđman, teško bolestan i onemoćao, gubi sposobnost upravljanja državom i strankom, u vrhu HDZ-a rasplamsao se sukob što je dugo tinjao, piše Globus.

Dvije glavne frakcije, jedna predvođena Ivićem Pašalićem, a druga Vladimirom Šeksom, izravno su se zaratile i poljuljale dotad prividno jedinstveno stranačko vodstvo. Ključno je pitanje bilo: tko će postati “Tuđman nakon Tuđmana” i upravljati HDZ-om u novoj, posttuđmanovskoj političkoj dekadi, u koju stranka ulazi slabija nego ikad – bez svojega osnivača i velikog lidera, omražena zbog brojnih afera i razdirana unutarnjim razmiricama?

Dr. Miškulin – koji upravo dovršava političku biografiju Vladimira Šeksa, jednog od osnivača HDZ-a – otkriva, na temelju zapisnika sa sastanaka Predsjedništva HDZ-a u studenome i prosincu 1999., što se zbivalo iza zidova stranačke središnjice u danima kad je svima postalo jasno da Franjo Tuđman ne može dobiti bitku sa smrtonosnom bolešću i da se stranka koja je devet godina suvereno vladala Hrvatskom približava svojem prvom porazu i silasku s vlasti.

Povijest nam pruža brojne primjere iz kojih se može vidjeti da u trenutku kada nastupi bolest ili smrt karizmatskog vođe pokret ili stranka dolaze u stanje duboke unutarnje krize. Među ostalim, nastupa borba za njegovo mjesto. U drugoj polovici 90-ih, posebno nakon zaključenja mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, u takvoj se situaciji našao HDZ.

Prvi vidljivi znaci teške bolesti Franje Tuđmana počeli su se jasno pokazivati potkraj 1996.: izgubio je na težini, a ostavljao je razumljiv dojam zabrinute osobe. U idućim godinama bolest će uz povremena poboljšanja progresivno napredovati. Od kraja studenoga 1999. liječnički konzilij je na redovita priopćenja o Tuđmanovu stanju počeo navoditi ne samo dan, nego i sat izdavanja. Usprkos svim metodama intenzivnog liječenja, optimističan ishod više nije bio izvjestan.

O nastupajućoj Tuđmanovoj smrti Predsjedništvo HDZ-a obavijestio je krajem istog mjeseca predstojnik njegova ureda Ivica Kostović: “Mislim, takva je sada s njim situacija, a po stavu liječnika, to ne bi moglo biti bolje. Mislim da sam dovoljno grubo k’o sjekirom u čelo rekao”. Nije bilo ugodno govoriti o skoroj smrti čovjeka koji je uvijek barem za dva koplja nadvisivao stranku koju je vodio. Do sada nekonzultirani zapisnici sjednica Predsjedništava HDZ-a održanih krajem 1999. i početkom 2000., na kojima se temelji ovaj feljton, stoga predstavljaju prvorazredan izvor za povijest najjače političke stranke u demokratskoj Hrvatskoj u trenutku kad je ostala bez dominirajuće Tuđmanove prisutnosti.

Kadrovski vakuum

Tuđman je HDZ-om upravljao kombinacijom autoriteta i dozirane demokracije. Dopuštajući ponekad drugačije mišljenje, u pravilu je, pozivajući se na vlastito prvenstvo u tumačenju aktualnih političkih i društvenih “silnica”, zadržavao pravo posljednje riječi.

“Dok sam ja na čelu HDZ-a”, izjavio je početkom rujna 1999., ili tri mjeseca prije smrti, i stoga, zasigurno, smanjenih operativnih sposobnosti, glavnom tajniku stranke Dragi Krpini, “ja određujem politiku i smjer stranke.” U odnosu na najbliže suradnike volio je igrati ulogu strogog, ali i (uglavnom) dobrohotnog oca koji ima posla s manje-više “ispravnom”, ali ponekad i “neposlušnom” djecom.

Kako su se ona znala i posvađati, Tuđman je preferirao obrazac “dopuštenih sukoba”, nakon kojih bi uslijedila verbalna opomena vrhovnog autoriteta. Gotovo fanatično nastojeći očuvati jedinstvo HDZ-a, Tuđman je samo u ekstremnim slučajevima posezao za isključenjem iz stranke. Tuđman je bio neprikosnoveni patrijarh hrvatskoga državotvornog pokreta, dok su se članovi Predsjedništva HDZ-a, od kojih dobar dio visoki državni dužnosnici, a poneki i ljudi zavidnih intelektualnih i organizacijskih sposobnosti, morali zadovoljiti mjestom u najboljem slučaju mlađeg partnera. Karizmatski lideri, čiji je autoritet nedodirljiv, nisu skloni odabiru, a još manje designiranju ili izboru nasljednika. Kako drugi, tako i Tuđman, pa se HDZ nakon njegove smrti zatekao u situaciji kadrovskog vakuuma.

Ivić Pašalić i Vladimir Šeks

Ali, koliko god prvi šef HDZ-a nastojao primiriti ili prikriti ambicije čelnih ljudi stranke, one su, nakon pojave njegove bolesti, došle do izražaja. Ne treba na to gledati samo kao na slučaj oportunog karijerizma. Naprotiv, pitanje vodstva, odnosa snaga i programskog smjera stranke u izglednoj posttuđmanovskoj budućnosti bilo je sasvim logično. HDZ se približavao kraju jedne etape i trebalo se pripremiti za drugu.

“Novo doba ište nove programe”, a možda i “nove ljude”, čini se primjerenom parafrazom iz povijesti jedne starije političke stranke u Hrvatskoj. Nakon smrti Gojka Šuška, čovjeka u kojeg je Tuđman vjerojatno imao najveće povjerenje, samo su dvojica ljudi iz vrha stranke imali realne šanse da ga naslijede. Mnogovrsni aduti bili su na strani Ivića Pašalića.

“Prvi savjetnik” Predsjednika nesumnjivo je bio osoba sa snažnim utjecajem koji se temeljio na raširenim političkim, kadrovskim i zavičajnim vezama, gotovo svakodnevnom dodiru s Tuđmanom i nadzoru nad dobrim dijelom režimskih medija. No, njegova pozicija nije bila bez slabosti. Pašalić je u javnosti, a i dijelu stranke, figurirao kao simbol HDZ-ove svemoći, nadmenosti i klijentelizma. Nakon neugodne afere sa zloporabama obavještajnih službi krajem 1998., Tuđman ga je prisilio na odlazak s mjesta savjetnika, ali samo, kako je dodao, da bi sačuvao “svoj kapital u vrhu HDZ-a”.

Dogovor na Bjelolasici

Tuđman je Pašalića kao “neposlušnog učenika” prekorio, ali verbalne opomene nisu znatnije okrnjile njegovu snagu. Također, Pašalić je u stanovitom smislu predstavljao “slijepu ulicu” za HDZ. Osim nastavka politike nekritičkog veličanja Tuđmanova naslijeđa, nije uspio osmisliti modernizacijsku platformu koja je HDZ-u toliko bila potrebna. Dok su se u HDZ-u Pašalića više pribojavali nego što su ga uvažavali, dotle su Vladimira Šeksa više cijenili nego što su ga se bojali. Jedan od osnivača stranke, njezin “autohtoni prvoborac”, veteran pobjeda nad opozicijom i rutiner parlamentarnih manevara, Šeks je, među rijetkima u stranačkom vrhu, uspio mahom izbjeći odium koji je u konačnici HDZ koštao poraza na parlamentarnim izborima 2000.

Ako mu se mogla prigovoriti nekritička obrana svakog HDZ-ova poteza, sudjelovanje u nezakonitim aktivnostima, poput gospodarskog kriminala, nipošto nije. Šeks je bio jedan od rijetkih u HDZ-u koji je s vremena na vrijeme pokazao sposobnost otvorenog priznanja HDZ-ovih propusta. Samo zahvaljujući nepokolebljivoj vjernosti Tuđmanu nije otvoreno kritizirao mane polupredsjedničkog sustava, iako je u više navrata upozorio da je strateški cilj stranke prijelaz na čisti parlamentarni sustav.

Tuđman mu nikad nije dokraja vjerovao, što su njegovi protivnici u HDZ-u periodički koristili kako bi ga javno ocrnili kao zavjerenika ili nekadašnjeg suradnika komunističkog režima. Šeksova snaga u stranci temeljila se na osobnoj odanosti i uvažavanju, uz poneki regionalni centar pristaša, poput Branimira Glavaša u Osijeku.

Ivica Kostović odlazi iz posjeta Franji Tuđmanu u studenom 1999./ Tomislav Zorić / Hanza Media

Nakon što je u ljeto 1999. odnio novu pobjedu nad opozicijom u vezi s izbornim zakonodavstvom i siguran u potporu zastupnika HDZ-a u Saboru, Šeks se upustio u avanturu jačanja vlastite pozicije u stranci. Potkraj kolovoza 1999. godine 22 člana posebne radne skupine za izradu izbornog programa i određivanje sastava izbornog stožera okupilo se u odmaralištu Bjelolasica. Tu su bili svi vodeći ljudi stranke, osim Tuđmana. Odlučili su da, u slučaju Tuđmanove spriječenosti, do osobe koja će predvoditi HDZ-ov izborni stožer dođu tajnom anketom.

Pobijedio je Šeks, dobivši podršku 13 članova skupine, a daleko iza bili su ostali: Pašalić je dobio 5 glasova, Ljerka Mintas-Hodak 2 te Mate Granić i Jure Radić 1. Rezultati ankete nesumnjivo su svjedočili o rastućoj Šeksovoj popularnosti u stranci. Iako anketa nije odlučivala o Tuđmanovu nasljedniku, ipak je nametnula Šeksa kao najizglednijeg kandidata. Posebno nakon što je rezultate dostavio naklonim medijima pa je uslijedila očekivana poplava spekulacija o tome da ga je Tuđman izabrao za nasljednika.

Pašalić protiv Šeksa

Tuđman je bio izvan sebe. “Da vam boga anketarskog!” uzviknuo je kad se 30. kolovoza 1999. susreo s Krpinom. Ako je i mislio potvrditi Šeksov izbor, od zamisli je odustao pod utjecajem Ivića Pašalića. On se s Tuđmanom sastao 7. rujna 1999. i očekivano je sve učinio ne bi li uvjerio šefa stranke u manipulativnu narav Šeksova poteza: “Ja kažem, čuj, ako si prestao uređivati novine, onda ima smisla da se vidimo. (…) Onda sam mu sve rekao.

Rekao sam, kakvog to smisla ima, čime se ti to baviš, pa ti si preiskusan čovjek. (…) Ja sam rekao, Vlado, ja mislim da si ti tu gadno, gadno pogriješio i da si nam nanio ogromnu štetu. Razišli smo se, ja znam Vladu godinama, ja znam njegove dobre i loše strane. Ja sam s njim imao korektne odnose, ali on uvijek ima tu jednu potrebu, nepotreban korak ili dva, kada je to najmanje potrebno”. Na izravno Tuđmanovo pitanje o tome tko je rezultate ankete proslijedio novinarima Pašalić je, uzgred dotaknuvši i Krpinu, dodao: “Njih dvojica, Predsjedniče. Šeks je to organizirao, Šeks, tu nema dvojbe. Ja sam to njemu rekao u lice kada smo razgovarali.

Ja sam rekao, nisam ja od jučer. Nema tu dvojbe, Predsjedniče. On smatra da je iza vas najduže u stranci, osnivač je stranke, ja sam rekao, ja nemam ništa protiv, budi šta hoćeš, reci šta hoćeš biti, hoćeš biti predsjednik Sabora; ako ovisi o meni, ja ne želim ništa”. Tuđmanu su se odmah vratile ranije sumnje u Šeksovu lojalnost. Krpini je zaprijetio sankcijama u slučaju novog soliranja. “Osobno izjavljujem”, rekao mu je 10. rujna 1999., “tko se ne bude pridržavao politike HDZ-a, doviđenja!”

Naravno, Pašalić nije bio “od jučer”. Ne samo da je uspio nagovoriti Tuđmana da sam preuzme vodstvo izbornog stožera i poništio učinak privremene Šeksove pobjede, nego je ubrzo uzvratio suparniku. U režimskom Vjesniku je 9. listopada 1999. objavljen tekst iz kojeg proizlazi da je glavnom uredniku na uvid pružena rekonstrukcija ustroja Službe državne sigurnosti (SDS) 1980. – 1990., a čiji je autor Josip Perković. Očito po narudžbi, napisana je odmah nakon svibnja 1990. i sadržavala je imena 150 osoba.

Nastojeći stvoriti privid objektivnosti, u članku je navedeno da rekonstrukcija donosi imena brojnih političara, novinara, sveučilišnih profesora i sl. “Kad je riječ o političarima”, stoji dalje, “navedena su neka, danas vrlo značajna imena, uključujući tu i diplomatske predstavnike. Njihova kodna imena su: Forum, Branko, Srećko, Kolega (uz kojeg stoji opaska da ima više pseudonima), Tom, Katolik, Nestor, Mostarac…” Iako se upućuje i na druge, osoba koja je bila središnja meta ovog teksta bio je Šeks: samo je on od onih na koje se aludiralo bio političar vladajuće stranke u usponu, dok su drugi bili ili na margini ili su pripadali opoziciji.

Kako je čovjek koji je, navodno, bio suradnik tajne političke policije u komunizmu mogao ozbiljno kandidirati za mjesto čelnika posttuđmanovskog HDZ-a? Šeks je kasnije pokušao saznati tko stoji iza objavljivanja informacija iz Perkovićeve rekonstrukcije, ali bez uspjeha. Urednik Vjesnika i već tada snažan Šeksov kritičar Nenad Ivanković odbio mu je, pozivajući se na zakonsko pravo zaštite izvora informiranja, otkriti od koga je dobio rekonstrukciju. Šeks je kasnije dao naslutiti da iza svega ipak stoji Pašalić: ipak je on bio njegov najsnažniji unutarstranački suparnik i samo je on mogao istinski profitirati od Šeksove diskreditacije.

Glavni urednik Vjesnika Nenad Ivanković odbio je Šeksu otkriti od koga je dobio rekonstrukciju navodne mreže suradnika nekadašnje Službe državne sigurnosti, na kojoj se našlo i Šeksovo ime / Igor Šoban / Hanza Media

Bitka za naslijeđe

Rapidan napredak Tuđmanove bolesti i predizborna sučeljavanja s opozicijom privremeno su sukob između Pašalića i Šeksa potisnuli u zavjetrinu. Nije rijedak slučaj da vanjske prijetnje homogeniziraju ugroženu stranku pa se tako dogodilo i s HDZ-om u jesen 1999. Potisnuvši međusobne razmirice u stranu, čelni ljudi stranke nekako su uspjeli osmisliti relativno moderan predizborni program i usuglasiti kandidatske liste za saborske izbore. Malo im je nedostajalo da postignu i trajniji pakt o nenapadanju.

Ne zato što su jedva čekali da se potuku oko podjele plijena, nego iz puke nužde, jer je potkraj studenoga i početkom prosinca 1999. bilo evidentno da će Tuđman brzo umrijeti pa se nedostatak središta odlučivanja i inicijative više nije mogao tolerirati. Isticanje kandidata neke stranke za čelna mjesta izvršne i parlamentarne vlasti u predizbornom razdoblju spada u uobičajenu praksu demokratskog svijeta. Čelni ljudi stranke održali su najprije nekoliko neformalnih sastanaka na kojima su razgovarali o neposrednoj kadrovskoj budućnosti HDZ-a.

Potom su 3. prosinca 1999. dogovor finalizirali na sjednici Predsjedništva stranke: njime je predviđeno da u slučaju ostanka na vlasti novi premijer bude Nikica Valentić, a predsjednik Sabora i Zastupničkog doma Šeks. Dakle, dogovor se ticao samo određivanja kandidata HDZ-a za državne dužnosti u Saboru i Vladi nakon izbora, odnosno ostavljao je potpuno otvorenim mjesta novog šefa stranke i njezina predsjedničkog kandidata. Rasprava o tim mjestima ocijenjena je neprimjerenom sve dok je Tuđman živ.

Šeksova kandidatura naišla je na jednoglasnu potporu ostalih članova Predsjedništva, a on sam je konačno otvoreno iznio ambiciju koju je, očito, dugo držao pritajenom. “Ja imam želju”, izjavio je tom prilikom, “biti predsjednikom Zastupničkog doma, odnosno Hrvatskoga državnog sabora, imao sam je dugo godina, i u niz navrata, i iskreno kažem da to želim, da to prihvaćam od onih koji to predlažu.” Kandidature su istog dana predstavljene javnosti.

Zašto je onda gotovo odmah Šeks prekršio dogovor zaključen na sjednici Predsjedništva HDZ-a početkom prosinca 1999.? Ne zato što je, kako će kasnije tumačiti kritičari, patio od nezajažljive ambicioznosti, i to pokraj umirućeg predsjednika stranke (Tuđman je umro 10. prosinca 1999.), nego zato što su njegovi protivnici preuzeli inicijativu.

Ivanković je u Vjesniku objavio komentar u kojem su, uz Šeksovu i Valentićevu nominaciju, i kandidature Mate Granića za predsjedničkog kandidata i Pašalića za predsjednika HDZ-a, iako to nije odgovaralo istini, predstavljene kao zaključeni dogovor. Uvidjevši da ga drugi nastoje izigrati, Šeks je odmah najavio da i on namjerava u utrku za predsjedničkog kandidata HDZ-a i za predsjednika HDZ-a. U slučaju poraza na izborima Šeks bi ostao bez ikakva utjecaja i u aparatu vlasti i u stranci, što mu, naravno, nije bilo nimalo prihvatljivo.

Otvoreni rat

Tek nakon ovoga sukobi u vrhu HDZ-a postali su javna stvar, odnosno umjesto u zatvorenom krugu odabranih vodili su se na stranicama novina. Javnost je doista mogla steći dojam da je čelnim ljudima HDZ-a važnija vlastita pozicija od uspjeha stranke na predstojećim saborskim i predsjedničkim izborima. Karakteristično, nitko od novinara ili komentatora koji su najavljivali neizbježni raspad stranke nije previše pozornosti obraćao na neke vrlo važne detalje.

Granić se počeo predstavljati kao službeni predsjednički kandidat HDZ-a i, još važnije, počeo je kampanju temeljiti na snažnom odmaku od Tuđmanove baštine. Kao da sam uvelike nije pridonio problemima međunarodne pozicije Hrvatske, počeo je svu krivnju svaljivati na Tuđmana. Naravno, nakon Tuđmanove smrti. Iako su javna prepucavanja čelnih ljudi stranke, nesumnjivo, naštetila kasnijoj njegovoj kampanji, ipak je Granić preoptimistički vjerovao u vlastitu pobjedu. U ozračju gotovo sveopće odbojnosti birača prema HDZ-u teško je vjerovati da bi bilo koji kandidat te stranke pobijedio na predsjedničkim izborima. Pašalić je u početku bio karakteristično tajnovit.

Ostalima iz Predsjedništva dao je do znanja da je zainteresiran za vođenje stranke, a javno je podržao Granića. Šeks je bio najrealniji, što je zahtijevalo podosta taktiziranja. Konačnu odluku o kandidaturama uvjetovao je ishodom izbora i podrškom Predsjedništva stranke. Šeks je snažno sugerirao da se njegova pažnja usmjerava prema borbi za prevlast u HDZ-u. Nakon što je Pašalić potkraj godine javno najavio kandidaturu za čelnog čovjeka HDZ-a, isto je učinio i Šeks.

Vladimir Šeks, Mate Granić i Nikica Valentić

Težak poraz HDZ-a na parlamentarnim izborima uvelike je pojednostavio odnose u vrhu stranke. Nakon nedodirljive dominacije HDZ se, prvi put u svojoj povijesti, našao u opoziciji. Stoga su neke maske pale već 4. siječnja 2000., kada je održana sjednica Predsjedništva stranke. Iako ne dokraja precizan, zasigurno kako bi ostao zaštićen u slučaju nekog neočekivanog koraka drugih, Šeks je, nakon žaoke upućene većini ostalih jer su javno, usprkos drugačijem dogovoru, podržali Granića, najavio vjerojatno odustajanje od predsjedničke kandidature.

“Ali vam”, izjavio je, “jasno stavljam do znanja da ja, respektirajući sve ove razloge”, u prvom redu poraz u “svojoj” izbornoj jedinici, “držim da nemam šansu pobijediti na predsjedničkim izborima jer je taj trend, taj plimni val takve naravi da ne vidim trenutno osnove da bih uspio kao predsjednički kandidat. (…) Da sutra, dakle, zacijelo je moje stajalište da Hrvatska demokratska zajednica treba izaći s jednim jedinim kandidatom za predsjednika države, ja očito neću biti taj.”

Šeksov potez de facto je riješio Predsjedništvo neugodne mogućnosti glasovanja, a time i svrstavanja uz nekoga. Stoga je Granić dobio potporu apsolutne većine članova Predsjedništva. No, njegova kandidatura ionako je bila kompromis o kojem se većina mogla najlakše složiti.

Pašalićev manevar

Pašalić je snažno podržao Granića, ocijenivši ga “najboljim i najprikladnijim kandidatom”, ali, dodao je, što je naravno išlo na Šeksov račun, koji sada djeluje “u puno težim okolnostima nego što se to mislilo prije”. Zapravo se radilo o pripremi dalekosežnijeg koraka koji je sada prvi put predstavio članovima Predsjedništva. “Mi moramo izaći, po mom sudu, s jasnim stavom kada će biti izvanredni Opći sabor HDZ-a.

Predlažem, dakle, da se taj problem riješi na način, i to je zapravo, po meni, jedini pravi odgovor i javnosti i članstvu, po meni, jedini pravi i legitiman način rješavanja, način vođenja HDZ-a, da se održi izvanredni Opći sabor HDZ-a, što je moguće prije, u veljači, da tada izaberemo vodstvo koje će dobiti legitimitet toga Sabora, provede unutarstranačke izbore…” Pašalić se stoga usprotivio prijedlogu o izboru vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a, koji je ranije iznio Šeks, a već tada podržali Vesna Škare-Ožbolt i Ivo Sanader. Prema Šeksu, vršitelj dužnosti vodio bi stranku do redovitog općeg sabora HDZ-a i izbora novog vodstva, a koji bi se održao nakon unutarstranačkih izbora.

Naoko, moglo bi se reći da je razlika u stajalištima između Pašalića i Šeksa bila samo tehničke naravi, ali ulog je bio daleko veći: ništa manje od vodstva HDZ-a. U oba slučaja HDZ bi prošao kroz nužan proces reforme i kadrovskog pročišćenja, što se podudaralo sa zahtjevima stranačke baze. No, drugačiji redoslijed nije plod slučajnosti, nego logičan ishod suprotstavljenih stavova dvojice najozbiljnijih konkurenata za mjesto šefa stranke.

Pašalić je morao djelovati brzo. Oslanjajući se na premoć u vodstvima županijskih ogranaka stranke, ujedno i većine budućih izaslanika na saboru, razumljivo je nastojao isposlovati brzo sazivanje izvanrednog općeg sabora. U tom slučaju on bi, vjerojatno putem nekog istaknutog kandidata, ovladao strankom. S druge strane, Šeks je, upravo zbog bojazni od prevlasti Pašalićevih pristaša, težio najprije provedbi unutarstranačkih izbora, koji bi iznjedrili promjenu u odnosu snaga, temeljem kojih bi onda opći sabor izabrao novo vodstvo HDZ-a.

Ako bi isposlovao imenovanje ili izbor na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a, njegove šanse znatno bi porasle jer bi mogao ili utjecati na promjenu odnosa snaga na županijskim razinama ili računati na predvidljiv efekt pokoravanja članstva stranačkom vodstvu. Nakon što se odrekao predsjedničke kandidature, a smatrajući da je ipak prihvatljiviji većini članova Predsjedništva od Pašalića, Šeks je s razlogom mogao računati da će upravo on postati vršitelj dužnosti predsjednika HDZ-a. Šeks je stoga, u odnosu na Pašalića, imao na svojoj strani prednost vremena: njemu se ni izdaleka nije toliko žurilo.

Predsjedništvo se nije konačno odlučilo ni za jednu ponuđenu varijantu. Ali, i Pašalić i Šeks najprije su morali osigurati puko preživljavanje. U HDZ-u se počela sve glasnije javljati struja koja je ultimativno zahtijevala “glave” cjelokupnog Predsjedništva stranke ili njegovu kolektivnu ostavku. Mnogo toga bit će odlučeno na sjednici Glavnog odbora stranke, zakazanoj za 5. siječnja 2000. Nije, kako će se u nastavku vidjeti, pretjerano reći da se radilo o jednom od dvaju sudbonosnih dana za HDZ u prvih deset godina novog tisućljeća.

Izvor: Dnevni list