STRADANJE HRVATSKE LEGIJE U TALIJANSKOJ VOJSCI NA RIJECI DONU 1942. (II. dio)

Mr. Pavao Crnjac

U ovom prilogu govori se o pogibiji hrvatskih vojnika u talijanskoj vojsci ARMIR na rijeci Donu . Oni su bili u Hrvatskoj legiji „Lako prijevoznom zdrugu“ u sastavu Osme talijanske armije na istočnom frontu 1942. godine.

4. Pripreme u Riva del Garda.

„Lako prijevozni zdrug“ je imao izobrazbu u Riva del Gard na jezeru Garda u sjevernoj Italiji. Stožerni vodovi i pješaštvo bili su smješteni u vojarnu „Monte Corno di Valarsa“ a minobacačka i protuoklopna satnija u vojarnu „Monte Brioni“.  U Italiji ih je dočekao general Gabrijel Nasci, komandant 18. Corpusa Armate, prefekt pokrajine Trento i lokalne vlasti. Izvještaj Ministarstva rata u siječnju 1942 donosi: „ časnici i vojnici Hrvatske legije nisu dovoljno profesionalno pripremljeni, ali imaju opću kulturu, dobrovoljnost i disciplinu, međutim intelektualno su zaostali (intelletualmente tardi)… imaju izvrsne odnose s talijanskim osobljem i narodom.“(Becherelli 2012:190) Ta negativna ocjena nosi sa sobom posljedicu da će hrvatski vojnici biti u stalno podređenom položaju na području ratišta.

Izobrazba prvih vojnika trajala je tri mjeseca, tj. do 19. veljače 1942, kad su položili zakletvu,  a posljednja Doknadna satnija je poslana 15. listopada 1942. godine u kojoj su bili vojnici iz Rame.

Posljednji iz Doknadne satnije bio je Stipan Crnjac koji je posalao pismo svojim roditeljima i trudnoj supruzi Ivuši. Iz pisma se može saznati mnogo detalja o stanju među vojnicima Hrvatima  u Riva del Garda:

Donosimo transkripciju pisma koje je upućeno tetku Jerki Mišić, a on ga je predao trudnoj supruzi Ivuši koja ga je brižno sačuvala i predala sinu Pavi:

„Dne 6. X. 1942. Garda

Najprije, Faljen Isus i Marija! Bože pomozi i  pomogao i Vama.

Dragi Jerko, mogu ti javiti da sam vala Bogu dobro i zdravo ko što želim i Vama zdravlje i veselje od Boga i srca svoga.

Dragi Jerko, evo zapade mi malo vremena da ti se javim. Ja sam tebi pisao dosada tri  puta ali meni odgovora nema ili ti ne dobivaš pisma ili nisi kod kuće.

Dragi Jerko, ja sam plavo zabirnut za kuću. Ima već četiri miseca nisam dobio pisma od kuće. Čujo sam da su tamo partizani pa može biti da su ji i poubijali.

Dragi Jerko, meni je fala Bogu do sada lipo. Gladan nisam. Novaca imam dosta a odsele što će Bog dati to ne znam. Sad ovamo di sam ja u Italiji može se svašta kupiti, jeftino svake robe. Ovamo je kila grožđa četiri lire. To  je naših novaca deset kuna. Tako isto litra vina. Dragi Jerko, svake robe ima jeftino. I pojest se može kupiti jeftino.

Dragi Jerko, jeste li vi svi zdravo i kakva vam je godina? Ima li išta voća? I sve kako vam je? Kako vam je čeljad i ajvan?

Dragi Jerko, prilaziš li imalo tamo k mojima. Ako ovo moje pismo dobiješ, kaži im odmah. I  spremit ću dvi slike, jednu tebi ako hoćeš, i  jednu njima podaj. Ja sam njima bio spremio svoju sliku, ali znam da nisu je dobili. Pa zato sve jim kaži što pišem. Da sam i sada ovdje i nadam se svaki dan krenuti ili na Rusiju ili na Hrvatsku u borbu, bilo tamo ili na Istok. Zato dragi Jerko, uz ova posve sretna i žalosna stanja, Bog zna, tko li živ tko li mrtav.

Dragi Jerko, sa mnom ima poznatih dosta: s Homatlija Zečić Ahmet, Križanac Ivo i još  poznati od Prozora mnogo. Ovamo di sam ja ima hrvatske vojske jedna satnija i ima rekruta jedno sto pedeset, a amo su sve stari dobrovoljci za Rusiju što su se javili.

Dragi Jerko, sada primi srdačni pozdrav od mene ti i sva tvoja kućna čeljad i Ivića Gazdina i svi oni koji za mene žele čuti. I pozdravljam svu svoju kućnu čeljad. I tako, dragi Jerko, kad ovo moje pismo dobiješ, ako budu moji živi, neka mi odmah pišu preporučeno  pismo. Ako ne može na Prozor, može tamo na Ostrožac.

Pozdrav Stipan Crnjac.“

5. Odlazak na Istočni front u Rusiju

Poslije završene vojne obuke i položene zakletve 19. veljače  poglavniku NDH, Duceu i kralju, „Lako prijevozni puk“ bio je spraman na odlazak za Rusiju. Uključeni su Treću diviziju Celere (Brza motorizirana divizija Principe Amadeo Duca d’Aosta u 8. talijanskoj armiji.  Oni su bili opremljeni osim 108 konja i sa tri automobila, šest motorkotača kotača i 44 kamiona. Krenuli su vlakom u tri skupine i stigli u Ukrajinu u grad Harčjusk 11. travnja 1942. godine. (Košutić 1992: 252). Sa  željezničke stanice Harčjusk, u rudarskom bazenu uz rijeku Mius. Prva bitka je bila kod Greko-Tomofejekva i Mihajlovka, zatim kod Vesjelija i Bokova, rudnike uglja atrancita uz rijeku Mius. U toj bitci Hrvati su se pokazali vrlo hrabri gdje su izgubili nekoliko vojnika (Becherelli, 2012: 191). Zatim su išli prema rijeci Donecu u sastavu divizije Pasubio i nastavili prema  desnoj obali rijeke Don. Teška bitka je bila od 20. do 28. kolovoza 1942.  kod Singina. Hrvatska legija je nadomjstila diviziju Pasubio i spasila gubitak bitke jer su se talijanski vojnici razbježali. Za taj hrabri podvig Hrvatska legija je primili brojna priznanja i odlikovanja. (Talijani su na groblju Singin 1998.  iskopali svoje vojnike a među njima je bilo 16 lijesova: 12 Hrvata i 4 Bošnjaka. Oni su preuzeti 10 godina kasnije na groblju Verano u Rimu i prenešeni u Zagreb 2008. Ti lijesovi i danas stoje na Mirogoju neukopani, još neidentificirani.  Rodbina je izumrla ili od straha ne želi se javiti ).

6.Vojni obruč Crvene armije i bitka za Meškov (Meškovskaja)

Sovjetska Crvena Armija, u obrani svoje zemlje opravdano je poduzela otpor i napad na vojnu formaciju ARMIR koja se utvrdila na desnoj obali Dona. Bila je  raspoređena: Druga mađarska armija, Osma talijanska armija i Treća rumunjska armija a između njih je bio 29 korpus njemačke vojske. Nasuprot Njemačkom planu Blau i želji da prodoru do nalazišta nafte na  Kavkazu. Crvena armija je postavili plan Saturn kojim su željeli razbiti vojnu formaciju ARMIR sa 230 000 vojnikai 60 000 mazga,  raspoređeni na dužini od oko 250 kilometara uz desnu obalu rijeke Don i uništiti ih. Zbog dolaska zime i učinkovitosti smanjili su ofenzivu na polovicu prostora i nazvali je Mali Saturn. Uspjeli su osvojiti most kod Serafimoviča na Donu i tako razbiti  Treću Rumunjsku armiju. U mjesecu prosincu, 16. prosica 1942. probili su na Donu kod Verhni Mamon talijanski front i talijansku Osmu armiju prepolovili. Stavili su  u obruč  pet divizija sa oko 85 000 vojnika zarobili od kojih 30 000  likvidirali . U toj bitci su našlao i „Lako prijevozni zdrug“  s Trećom Regimentom bersagliera. Hrvati su držali položaje kod sela Konovalova, šest kilometara od rijeka Don. Ali prodorom Crvene armije iza leđa povukli su se do sela Kamilkova. Opkoljeni Talijani i Hrvati imali su plan ponovo osvojiti meškov i dolinu rijeke Tihaje,  pritoku rijeka Dona,  te  prijeći most. Međutim Crvena armija je bila tri puta nadmoćniji svojim tenkovim T34 i pješadijom. Osim toga zauzimala je brijeg na kojem je bila pravoslavna crkva koji je dominirao cijelom okolinom. Pukovnik Luigi Longo, zapovijednik  Treće Regimente bersagliera naradio je Hrvatima da se stave na čelo i pokušaju proboj kroz mjesto Meškov. Oni to nisu mogli jer su bili u okruženju bez pozadine. Nažalost, nisu imali više municije. I u odlučujćoj bitci 20. Prosinca, koja je trajala od 14 do 20 sati u mjestu Meškov,  morali su se predati. Na licu mjestu su bioli likvidirani ranjeni i smrznuti vojnici a ostali vojnici su bili zarobljeni. „Lako prijevozni zdrug“  Hrvatske legije prestao je postojati, bio je potpuno uništen. Od 1283 vojnika, koliko je brojio Zdrug,   360  vojnika je poginulo a oko 923 u palo je u zarobljeništvo. U zarobljeništvu umrlo 280 vojnika. Godinu dana kasnije u Karasu na Kavkazu, za Jugoslvensku brigadu prijavio se 381 vojnik.

Pukovnik Luigi Longo iz Treće regimente bersagliera, koji je ostao na slobodi, izrekao je pohvale na račun Hrvata da su hrabro ispunili svoju vojničku dužnost (valorosamente il proprio dovvere). Jedan drugi preživjeli talijanski vojnik je zapisao:  Hrvatska legija napadala je s vojnicima pod vodstvom poručnika Brača. Pred nam je bio herojski prizor. Mnogi su padali mrtvi, ali drugi za njima nastavljali su borbu kao da im je smrt bila nepoznata. Doista, Hrvatska legija je bila velika, i u cijelosti je bila uništena.“  (www.hptts/ anbdesenzano.it od 15.3.2012.). „Hrvati su bili posebno hrabri, išli su u smrt, kao da nije bilo smrti. Neki se nisu htjeli predati u zarobljeništvo, pa su jedan drugoga ubijali…“ (Comunello: UNIRR). A u Dnevniku LPZ nalazi se Izvještaj poručnika Vicenza Smolčića od 7.1. 1943: „nadporučnik Žinić…nadporučnik Brajković i poručnik Ilić, izjavili su da je napadaj hrvatskih legionara propao, i da su legionari većim dijelom poginuli, dok su se talijanski bersaljeri uslijed protivničke vatre razbježali.“ (Dnevnik LPZ: HR HDH 1450, Zagreb)

Ovaj poraz koliko je god bio težak, on je imao i pozitivan učinak a to je da se 18. tenkovska jedinica Crvene armije zadržala tri dana duže od predviđenoga. A za to vrijeme su uspio njemački 29. korpus  povući i  izbjeći vojno okruženje. Hrvatski legionari primili su visoka odlikovanja, koja nisu nikad stigla u njihove ruke. U toj borbi za Meškov (Meškovskaja) „Lako prijevozni zdrug“ pokazao se kao elitna vojna jedinica. Trojica vojnika  koji su uspjeli pobjeći zakopali su hrvatsku zastavu kod određenog mjesta,  koje bi se i danas moglo  pronaći.(Košutić 1992:254) „ Međutim Šesta regimenta bersaljera iz Celere prošla je puno bolje jer se pridružila Južnom bloku i zajedno s divizijom Sforzesca  uspjeli su se izvući koncem 1942…“ (Comunello: UNIRR).

Poginuli su pokopani pet mjeseci poslije, kad je okopnio snijeg i otopio se led.  Tijela vojnika su bačena u velikih sedam jama, u koje su bacali crkotine iz susjednog kolhoza koje su stradale od sibirske kuge.  Lokalni povjesničar Aleksandr Viktorovič Cvetnov traga putem detektor  pločice na kojima su vojnici imali svoj registarski broj. Svaka pločica vojnika prodaje se na internetu po 30 eura. On je pronašao mnogo njih a neke su  s hrvatskim imenom. Pročitao mi je što piše na jednoj od njih: Vjekoslav Oton Prpić, selo Longovac, Krivi Put, Senj, Croatia. Zatim mi je dao ovo pismeno svjedočanstvo:

„Poštovani gosp. Pavao Crnjac,

Dobio sam vaše pismo i razglednicu. Puno hvala za pismo, tako i ja sad imam adresu vašeg e-maila. Pokušat ću odgovoriti na vaša pitanja: većina poginulih talijanskih i hrvatskih vojnika sahranjeno  je u selu Meškovskaja, na mjestu gdje spomenika, koji ste vi vidjeli. 

Sahrane vojnika na drugim mjestima su bile rijetke, i podataka o tim mjestima nema. Točan broj poginulih također nije poznat. On se kreće oko 700 talijanskih i 360 hrvatskih vojnika. Kad su ukapali mrtve, lokalni stanovnici su skidali odjeću s umrlih, tako da je nemoguće naći znakove raspoznavanja. Mjesta sahrane su ostala netaknuta, i mi se bavimo time, da ih tražimo. Ako ću što novoga doznati, svakako ću vam javiti.

S poštovanjem, Aleksandr Viktorovič Cvetnov“ (Arhiv Crnjac: Pismo 2012)

 

 

Danas na mjestu masovnih  grobnica sedam grobnica utonulih jama, postavljen  mali stećak na kojem piše na talijanskom jeziku: Ai caduti soldati italiani nella terra di Russia – Palim talijanskim vojnicima u zemlji Rusiji.  O hrvatskim legionarima nema spomena.  Ruski vojnici koji su pali u toj bitci imaju veličanstven spomenik u središtu Maškovskaja na kojem uz imena, i reljef, plamti vječni plamen.