Turska i albanska rajčica oborila domaću
Na čapljinskoj veletržnici u Tasovčićima slika se ponavlja iz godine u godinu, samo se mijenjaju artikli i vremenski termini. Nekada su to rajčice, nekada paprika, lubenica… Ove godine, kako to proizvođači kažu, “zaglavile” su rajčice i to odmah na startu, predsezone praktički nije ni bilo, piše Večernji list.
“Tko su ti ljudi?”
Pero Jurković iz Gabele, renomirani proizvođač tog povrća, da si olakša dušu, u pomoć je pozvao i novinare, evo i zašto: ”Nisam zadovoljan. Obično ljudi nisu zadovoljni proizvodnjom od prije, a što više idemo dalje, sve je lošije i lošije jer nas uništavaju uvoznički lobiji. Ja sam započeo s rajčicom 3. lipnja, stigao sam na tržnicu s izvrsnim plodom. Za 90 feninga sam prodao prve rajčice da bi kasnije dosegla cijenu od 70, 60, 50 feninga?! Nisam je dao na 50 feninga, da sam je prodao po pola marke, odlučio bih je negdje istovariti da svi vide što se događa. Prodao sam je tada po 70 feninga. Posljednjih dana još je gore, ima rajčice po 40 feninga. Ovo je strašno loše, da ne kažem bezobrazno to što rade. Tko su ti ljudi? Tko je odobrio da ti ljudi, kako kažu, iz Makedonije, Albanije dovlače po 12 ili 15 šlepera rajčice na koridor i tu rajčicu rasprše po BiH. Mi ne možemo svoju robu prodati. Sedamdeset feninga – to je neisplativo, ne može se raditi na to”, u dahu izruči rezignirani Pero usput pokazujući uistinu uzorno uređen plastenik s rajčicama, pa nastavlja: ”Znači, pred Novu godinu se posije sjemenka, šest mjeseci je paziš, uzgajaš, kupiš bumbare da je oplođuju, svaki dan je njeguješ i dođeš na tržnicu kako bi je prodao, kad tamo made in Albanija, made in Turska, made in Španjolska, made in… Što je ovo, ljudi? Mogu li ti ljudi izvesti našu robu, da ide za Njemačku, da ide za Švedsku? Imamo mi kvalitetu, imamo sposobne ljude za proizvodnju, ali imamo i nesposobne koji ne znaju izvesti. Znaju samo uvesti da zatrpaju tržište, da nas unište, da prave bijedu od nas, da se iseljavamo, ne radimo zemlju. Neka ti isti ljudi izvezu! Neka prva rajčica bude dvije marke, a ne ovako. Čim mi stignemo na tržište, oni odmah obore cijenu ispod svake ekonomske isplativosti. Vjerojatno namjerno to rade ne bi li nas eliminirali da ostanu sami na tržištu – kivan na totalni nered, bez potpitanja”, kaže Pero. Ističe da ne zna kako pozitivno raditi. ”Evo, da bih svoj plastenik pokrio najlonom, treba mi 3000 maraka. Dobro, može on trajati četiri, može možda i pet godina, a može i samo deset dana ako naleti neki olujni vjetar pa sve skine. U nas je litra goriva 2,3 marke, pa nije ni u Njemačkoj toliko. Hrana – sve nam je skupo. Zašto je gorivo 2,3 marke? Ja bih bio zadovoljan da moja rajčica, od prve do zadnje, bude 1,10 maraka. Ako je prosjek po rajčici četiri kilograma, a kad je cijena 50 feninga, radimo ni za što, ostat ćemo dužni svakome. Pogledajte plastenike, nepokriveni, ljudi ih ne pokrivaju, ne mogu, odlaze. Država mora pripaziti ljude koji žive samo od poljoprivrede, ostali se snađu…”, rezolutan je Pero Jurković.
Obaranje cijena
Priča sličnih navedenoj ovih se dana na jugu Hercegovine može čuti niz, jeftine rajčice, jeftine lubenice…, uz to i prodaja slaba, što su loše najave uoči vrhunca sezone koji je u drugoj polovini srpnja. Jedan od osnovnih problema južnohercegovačkih povrtlara je gubitak predsezone, kada su robu mogli prodavati po višim cijenama. Sada čim domaće povrće stigne, slijedi abnormalan uvoz, cijena pada ispod praga ekonomske isplativosti. Tu povrtlari sami ne mogu ništa, jednostavno takav slijed određuje vrijeme, jer kada se u Hercegovini beru prve rajčice, u Albaniji, Španjolskoj… to je četvrto, peto branje, oni su već na ulasku u sezonu zaradili, pa ostatak rasprodaju, dok ovdašnjim proizvođačima slijedi krah.
/Izvor: Bljesak.info/
