fbpx
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi
  • Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi

Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi

Kakvo bi to selo bilo kada ne bi imalo svoje priče, legende, dogodovštine, posebnosti? Kakvo bi to selo bilo kada ne bi imalo svoje poučne životne priče? Kakvo bi to selo bilo kada ne bi pamtilo ljude, događaje, svoju mukotrpnu povijest. A Škrobućani pamte sve to, pa i one priče o vilama koje su kolo igrale, konjima splićale grivu upletenice.

Škrobućani  su selo u općini Prozor-Rama  smješteno između rječice Gračanice, planine Rogulje i Debele kose. Čine ga zaseoci Škrobućani (Papci), Šarovina, Bare, Osojnica, Munikoze ili Ričica i Stepen. Selo je smješteno na kosi i blagoj strani ispod brda Kerepovine. Ispod sela prema istoku je Špilja iz koje istječe potok Špionjak. Južno je  selo Munikoze ili Ričica. Ispod planine Rogulje južno od Munikoza je selo Osojnica. Zapadno od Ričice nalazi se selo Bare. Na kosi između Velikog i Mračnog potoka nalazi se selo Stepen. Između Mračnog potoka i potoka Crime smješteno je selo Šarovina. Škrobućani pripadaju župi Svetog Ante Gračac.

 

Ovaj prostor je s više lokaliteta iz starih vremena o kojima svjedoče brojne legende. Tu su nekropole stećaka, groblje na Zagradu, na kosi Solila staro groblje gdje su navodno izginuli neki solari i tu je još nekoliko grobalja i drugih zanimljivih lokaliteta o kojima ćemo pisati posebno.

Ovaj put donosimo jednu neobičnu priču vezanu za Škrobućane odnosno Papke i zvonik.

Na uzvišenju iznad sela smješten je stari drveni zvonik. Bila je to česta praksa da se u nekim selima postavljaju zvona zbog udaljenosti od crkve jer  zvono se ne bi čulo. Iz istog razloga zvono je postavljeno i ovdje.

Najstariji stanovnik Nikola Bože Jakovljević (1931.) sjeća se priča o postavljanju zvonika.

Sjećam se još kao dijete da su pričali kako su zvono vukla četiri vola, toliko je bilo teško. Sinko moj, to ti je zvono stavljeno ima najmanje sto godina. One zvoni svako jutro, u podne i navečer. Tada se Gospa pozdravlja. Jedna kuća zvoni mjesec dana i tako redom cilo selo. – pripovjeda Nikola.

Dok je Nikola sa nekim tajnovitim osmjehom priča o zvonu njegov zet Božo je nadodao da ovih dana zvono nije u funkciji jer ga treba podmazati.

Zvono nema samo funkciju označavanja jutra, podneva i večeri, ono je zaštita, mjesto okupljnja i poučnih priča.

Ovo naše zvono je blagoslovljeno i protiv nevrimena. Kad god se spremalo nevrime onda bi zvonili i nevrime bi zaobišlo naše selo. – dodao je Nikola.

Za zvono je vezana i jedna poučna priča koja govori o važnosti zvonjenja i skrušenosti kada se zvoni. Nikola je malo kroz razgovor zavirio u svoja sjećanja te kazao ponešto o pučnoj priči oko zvona: Jednom davno, još puno prije onog rata, trebao je zvoniti Andrija, a on je imao muzike (usnu harmoniku) i umisto da zvoni on je svirao na te muzike.  Odjednom ga je nestalo i cilo selo ga  tražilo. Neki su pričali da ga je cilu noć nosala njegova ovca Sinja. Kada su ga našli bio je vas izgubljen i blid. Kasnije je narastao u jednog stasitog momka. Svi koji su kasnije zvonili uvik su to radili kako treba. A taj Andrija je bio fin momak. Njega su pred kraj rata partizani vezali urganom. Kada su ga uvatili, u ono vrime, kada su bili Geganovci, oni Šumnjaci ovda po Rogulji, njega su držali svezana urganom da visi dva dana. Ja sam čuvao ovce kad su ga proveli. Uspio im je pobići, a kad je za njim tada osula paljba. Nekoliko dana poslije jopet sam čuvo ovce kad odnekud izbi Andrija i zovne me. Ja se poplašio, a on mi reče da odem njegovoj materi kazati da je živ. Ja sam samo uptao kako ću od ovaca, a on mi reče da će i’ on pripaziti. Otišao sam kući i kad sam mu kazao materi da je živ ona je vrisnula u plač, a tu su bili i partizani pa su pitali šta je bilo. Ona im je rekla da sam joj došao kazati da je zmija ujla ovcu. Potlje su ga ufatili i bijo je u zatovru. Kasnije je negdje početkom šezdesetih godina odeslio u Ilok. Eto moj sinko, tako ti je to bilo. Drago mi  se sititi tog stasitog Andrije.- sa nekom dozom posebne sjete izrekao je ovo Nikola.

Razgovor smo nastavili i o drugim temama koje donosimu slijedećem nastavku. Bila je ovo za nas jedna poučna životna priča: postoji vrijeme molitve, vrijeme rada, vrijeme borbe i opstanka u životu.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar