Uništavanje bosanskohercegovačke obrambene industrije u korist Vučićeve Srbije
Brigadni general Zdenko Lučić na svom je Facebook profilu objavio tekst u kojem izravno proziva Dragana Čovića za sustavno uništavanje bosanskohercegovačke obrambene industrije, od čega izravnu korist danas ima Srbija. Dok Beograd u partnerstvu s Izraelcima pokreće milijunske poslove u proizvodnji dronova, Lučić otkriva kako je ista prilika za oživljavanje mostarskog Sokola namjerno propuštena. Uz podsjetnik na tužnu sudbinu Vitezita, čija je tehnologija završila u susjedstvu, Lučić je Čoviću poslao i vrlo jasnu poruku o tome tko su zapravo “udbaši” i “kosovci”, piše Otpor.media.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Mediji ovih dana javljaju da će Srbija u Šimanovcima nedaleko od Beograda sredinom rujna otvoriti pogon u kojem će se proizvoditi borbeni dronovi, napredni bespilotni sustavi i tehnologija elektroničkog ratovanja. Sve to u partnerstvu s izraelskim obrambenim divom Elbit Systems koji će imati 51 posto, a srbijanski državni proizvođač oružja SDPR 49 posto vlasništva. Posao je vrijedan oko 1,6 milijardi dolara.
Dok Srbija dovodi vrhunsku izraelsku vojnu tehnologiju i gradi vlastitu proizvodnu bazu, Hrvati u BiH, ali i izvan nje, trebaju se prisjetiti još jednog „menadžerskog uspjeha“ Dragana Čovića. Proteklih godina izraelski državni obrambeni i zrakoplovni div Israel Aerospace Industries (IAI) bio je zainteresiran za proizvodnju u mostarskom Sokolu. Naime, IAI proizvodi bespilotne letjelice, zrakoplove, projektile, satelite i sustave protuzračne obrane. Umjesto da se takav interes pretvori u strateško partnerstvo i novu industrijsku perspektivu Mostara i BiH, prilika je propala.
Čović je na sastanku održanom u travnju 2023. u Mostaru uz svoje klasično muljanje odbio dogovoriti se s predstavnicima IAI-ja, koji su bili spremni uložiti kapital i znanje te ponovno oživjeti proizvodnju u Sokolu. Međutim, Čović je imao druge interese i planove. Njemu je isplativije polako krčmiti i rasprodavati uzurpiranu imovinu Sokola. Jedva je uništio i onu staru proizvodnju, što će mu sada nova.
Slična je priča i s Vitezitom, nekadašnjim industrijskim divom koji je bio strateški važan za opstanak i sigurnost Hrvata Srednje Bosne. Vitezit je proizvodio raketno gorivo i eksplozive te zapošljavao tisuće ljudi, a njegova tehnologija i industrijsko znanje, umjesto da budu sačuvani i razvijani u BiH, završili su pod nerazjašnjenim okolnostima u Srbiji.
Za hrvatski narod Srednje Bosne to nije samo gospodarski promašaj nego i izdaja vlastitih strateških interesa. Dok su se zaklinjali u hrvatstvo, Čović i ortaci dopustili su da ključni, strateški važni industrijski kapaciteti i znanje odu u Srbiju, što predstavlja strateški promašaj i sigurnosni rizik i za Hrvate u BiH, za BiH i za Hrvatsku. Toliko o Čovićevoj političkoj viziji i menadžerstvu. Stare veze i stari dugovi nameću obveze koje javnost još nije u stanju sagledati.
Čović je nedavno u stanju živčanog rastrojstva u jednoj izjavi spominjao „ratne profitere“, „udbaše“ i „kosovare“ – od uzbuđenja je zaboravio da su „Kosovari“ stanovnici Kosova, a djelatnici i suradnici Organa bezbednosti, odnosno vojne kontraobavještajne službe JNA (KOS) su se zvali kosovci. Ma nije on to zaboravio nego se pravio nevješt. Kao da nikada o tome i o drugim „bezbednosnim temama“ nije drugarski razgovarao s kapetanom Nikolom Marićem koji je brinuo o bezbjednosti i kontraobavještajnoj zaštiti Sokola. Zna on dobro tko su udbaši, dovoljno je samo da se okrene oko sebe, a što se kosovara, pardon kosovaca tiče, treba se samo pogledati u ogledalo.
