Uz 100. obljetnicu smrti fra Jeronima Vladića

Narodna knjižnica “Rama” i Kulturno-sportski centar Prozor-Rama organiziraju književnu večer „U spomen na fra Jeronima Vladića“ u povodu 100. godišnjice smrti ovog istaknutog ramskog franjevca, a koja će se održati u nedjelju, 25. lipnja 2023. godine s početkom u 20 sati u Domu kulture u Prozoru.

Tim povodom dobro je podsjetiti se na neke stvari o fra Jeronimu i njegovom životu te kako je volio Ramu i svoj narod.

Znanstveni skup na Šćitu

Franjevački samostan Rama-Šćit, Općina Prozor-Rama i Ramska zajednica Zagreb priredili su  znanstveni skup 22. lipnja 2013. godine pod nazivom “FRA JERONIM VLADIĆ I NJEGOVO DOBA” u povodu 90 godina smrti. Skup je održan u dvorani Franjevačkog samostana na Šćitu. 

Na znanstvenom skupu su govorili:

Srećko M. Džaja: Jugoslavenstvo kao transnacionalni britanski projekt

Ivan Lovrenović: Zagledani u vlastitu povijest – prednosti i nedostaci polihistorizma bosanskih franjevaca (primjer fra Jeronima Vladića)

Anto Jeličić: Život i djelo fra Jeronima Vladića

Ivo Pranjković: Jezik fra Jeronima Vladića

Drago Bojić: Fra Jeronim Vladić – Glasnik jugoslavenskih franjevaca

Josip Jozić: Lik franjevca i Ramljaka u djelima fra Jeronima Vladića Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu i Urežnjaci iz Rame

Ivan Šarčević: Fra Jeronim Vladić – pogledi o odgoju u vjeri

Ana Divković: U spomen Uspomenama o Rami (Stjepan Divković,Fra Jeronim Vladić – medaljon)

Fra Jeronim Vladić 

Rođen je u Ustirami 2. 3. 1848., a umro na Šćitu 25. 6. 1923. godine. Kateheta, odgojitelj, propovjednik, spisatelj, urednik časopisa. Godine 1858. otišao je iz Rame, zahvaljujući stricu fra Anti Vladiću, u fojnički i gučogorski samostan na nauke a nešto kasnije i na župu bugojanskom župniku fra Filipu Kuniću, poznatom jezikoslovcu i skupljaču narodnog blaga.

S njim se kao dvanaestogodišnjak zaputio u Carigrad, preko Jajca, Banje Luke i Gradiške pa dalje Savom, Dunavom i Crnim morem. U Carigaradu je više od godinu dana pohađao franjevačku školu (nastavni jezik talijanski i novogrčki), a zatim se istim putem vratio u Bosnu. Stupio je u Franjevački red 1863.

Dvije godine kasnije otišao je u Đakovo gdje je završio četverogodišnji fi lozofski i teološki studij.

Godinu dana proveo je u Rimu i zaređen za svećenika 1870. godine

U Fojnici je bio kapelan i više godina učitelj u pučkoj školi. Reformirao ju je po ugledu na škole u Austriji. Uskoro je počeo (u Livnu i, nešto kasnije, u Fojnici) predavati gimnazijske te fi lozofske i teološke predmete do 1882. Kasnije je deset godina bio kateheta u Sarajevu na velikoj gimnaziji, preparandiji i tehničkoj školi (1884-1894).

Osim nastavničke djelatnosti bio je i župnik na Golom Brdu (danas Kandija kraj Bugojna), u Rami i na Gračacu. Vršio je i druge dužnosti u Provinciji i Redu.

U vrijeme kad je Austrija pokušavala potisnuti franjevce iz Bosne, a reforme u Redu unosile među njih nemir, on je svojom razboritošću i revnošću učinio mnogo dobra

Pokrenuo je i uređivao Glasnik jugoslavenskih franjevaca (1887) da bi preko njega svijetu objasnio “što su (franjevci) bili i što su još i sada na slavenskom jugu … jer kao što je bosanska redodržava izrodila sve druge franjevačke redodržave unaokolo … tako joj treba i u tome prednjačiti i put krčiti”. 

U pozivu na suradnju piše: “Ne očekujemo od stranaca da oni o nama kazuju, ne budimo lijeni, pokažimo da Bosna nije Mezopotamija”.

Oko naslova koji je kasnije morao promijeniti i uređivanja časopisa, imao je neprilika s austrijskim vlastima. Napisao je povijest svoga rodnog kraja: Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu (1882) i Uzežnjaci iz Rame (1920). Prevodio je nabožna djela za šire slojeve puka i popularizirao franjevačke vrednote.

Uz pronalazak originalnog primjerka knjige fra Jeronima Vladića iz 1882.

Knjiga fra Jeronima Vladića „Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu“ koja je izdana prvi put u Zagrebu 1882., nudi jedan od najdragocjenijih prikaza povijesti Rame i franjevačkog samostana na Šćitu. I posljednji primjerak ove knjige bio je nestao iz Rame. Na svu sreću, ovih dana je jedan Ramac u Zagrebu uspio pronaći jedan originalni primjerak toga prvog izdanja.

Knjiga se ponovno vraća u Ramu

Protivno od onog što im ime kaže, Uspomene o Rami nisu memoari nego pokušaj da se po prvi put pruži povijest ramskog samostana i ramskog područja i zato su dragocjene. Iako je izlaganje negdje nepregledno te kao prvo i dosta nesavršeno, pisac pristupa oskudnim podacima iz izvora i povijesnim prikazima oprezno i kritički.

Negdje se njegovo opisivanje uzdigne do pjesničkih poredbi, npr. kad veli da je samostan pred svoje četvrto uništenje bio najljepši, da je zablistao poput varnice koja najjače zasja upravo prije nego će se ugasiti, ili poput mjehura na vodi, koji je najveći upravo prije nego se raspukne. Tek ponegdje njegov prikaz zađe u retoriku.

Što je pisao Miljenko Jergović o fra Jeronimu i Rami

U sarajevskoj Velikoj gimnaziji, koju sam bio u neprilici pohađati, kateheta je bio fra Jeronim. Istina, na to je mjesto postavljen tačno sto godina prije nego što ću maturirati, ali kako se škola u međuvremenu nije rušila ni renovirala, reklo bi se da smo gazili po istim hodnicima i svojim dlanovima oblikovali i vajali iste kvake i rukohvate.

Fra Jeronim Vladić, krsnim imenom Mate, rodio se u Ustirami 2. ožujka 1848, opismenjavao se kod župnika u rodnome kraju, da bi spreman stigao u fojnički manastir, kod strica fra Ante Vladića. Pokazao se vrlo darovitim, kako za nauku, tako i za kršćanske pobožnosti, tako da je uskoro, 1860. dospio sve do Carigrada, gdje je završio franjevačku školu na talijanskome jeziku.

Filozofiju i teologiju studirao je u Đakovu i u Rimu. Bio je temeljit čovjek, vrlo cijenjen u franjevčkom redu, a bio je i pjesnik: u duhu vremena i revolucionarno-prosvjetiteljskih navada svoje subraće, sastavljao je deseterce.

Ramljaci

Rama, odakle je fra Jeronim rodom, jedna je od najčudesnijih južnoslavenskih zemalja. Namjerno govorim – zemalja, jer se taj komadić svijeta, vrlo jasnih prirodnih granica, označenih planinskim vrhuncima, koji ima svoju mikroklimu i svoje običaje, te svoj vrlo poseban svijet – većinom katolički i hrvatski, dijelom muslimansko-bošnjački – nalazi negdje između Bosne i Hercegovine, i nije krivo posmatrati Ramu kao posebnu zemlju, premda ne griješi ni onaj koji će reći kako je Rama u Bosni, i kako tu velike priče i filozofije nema.

Ime je ova zemlja dobila po rječici, koja danas, skoro, više i ne postoji, jer je, kao i srce Rame – potopljeno

Rijeku i zemlju progutala su dva akumulacijska jezera, Ramsko i Jablaničko, pod kojima su ostala čitava sela, drevne nekropole i groblja, crkve, turski drumovi, ali i jedna mala velika kulturna povijest, a s njom i dugi niz porodičnih povijesti.

O ovome kraju Televizija Sarajevo i Televizija Zagreb snimale su, nakon potopa, dokumentarne filmove, Ramljaci su se nakon 1990. znali požaliti da ih je potopilo zbog njihova kremen-hrvatstva i ustaškoga naslijeđa iz onoga rata, ali bliže istini je, ipak, da je ramska Atlantida nastala iz potrebe za električnom energijom, pri čemu inženjere napretka povijest nije zanimala, kao što ih, uostalom, ni u drugim prigodama nije zanimala.

Ramljaci su u povijesti i u narodnome pamćenju uvijek bili svoj svijet, čvrst u uvjerenjima, tvrdoglav i kad treba i kad ne treba, tradicionalno religiozan, naprosto drukčiji od svojih bosanskih i hercegovačkih susjeda i sunarodnika. Nesreću su dočekivali spremno i nesentimentalno, i ginuli su u svim ratovima.

Na području Rame započeo je 1993. sukob između Hrvata i Muslimana (koji će imenom tek postati Bošnjaci), nekoliko je vrlo krvavih tačaka na njezinome zemljovidu… I sa svim tim, Rama kao da je ispala iz romana Gabriela Garcije Marqeuza.

Fra Jeronim je, kao mnogi učen čovjek njegova doba, bio opsjednut svojim zavičajem

Imao je potrebu da sve sačuva i zapiše, dokumentira. Tom lokalnom pričom – posve fratarskom, kao da ju je izmislio i nadopričao Ivo Andrić – fra Jeronim stvarao je ravnotežu univerzalizmu svoje znanosti i univerzalizmu same Katoličke crkve.

Knjigu “Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu” napisao je kao mlad čovjek, bilo mu je trideset i koja, i objavio je u Zagrebu 1882. Ispod autorova imena, naravno, stoji “franjevac bosanski”, a djelo je imalo dvostruki moto: fragment iz spjeva Osvetnici, fra Grge Martića, te Ovidijev citat – “Et pius est patriae facta referre labor.”

Osim što je odužio svoj ovidijevski dug, uvjeren u snagu i važnost onoga što je zapisano, fra Jeronim Vladić je tako svjedočanstvo o svojoj malenoj i zaturenoj zemlji predao na čuvanje u Zagrebu, gdje tada Ramljaka sigurno nije bilo u znatnijem broju – tko zna je li bilo ijednoga, koji je, također, u nekome širem, europskom smislu bio malen i zaturen, premda je, istini za volju, u tadašnjem Zagrebu izlazilo više dnevnih novina nego danas.

Stotinu i devet godina kasnije, malo pred zadnje ratove, Ramljaci su u zavičaju reizdali fra Jeronimovo djelo, tako ga spasivši od zaborava, a možda i od fizičkoga nestanka.

Pisana raskošnim jezikom, u dobroj književnoj tradiciji bosanskih fratara, ova je knjiga multidisciplinarna po sadržaju i piščevim interesima, ali je žanrovski vrlo čvrsto određena. Ispripovijedana u dahu – ili pravilnije rečeno: tako da čitatelju djeluje kao da je u dahu izrečena – načinom iskazivanja na rubu usmene književnosti, u govornome ritmu, lagana za čitanje, pisana je za puk, ali tako da je može čitati, i iz nje saznavati, i vrlo učen svijet.

Ovakvih se zavičajnih bedekera nađe i danas u bibliografijama darovitijih fratara, ili mjesnih knjižničara, nastavnika hrvatskoga jezika, entuzijasta, a nastavljaju se na istu, nekoliko stoljeća staru tradiciju bilježenja, pisanja kronika i zavičajnog fabuliranja.

Za dobre pisce ovoga posve bosanskoga žanra, kakav je fra Jeronim Vladić, karakteristično je da njihovi bedekeri i povijesni pregledi ne zastarijevaju, nisu podložni literarnim modama vremena, i jednako su uzbudljivi i zanimljivi nakon stotinu godina.

Fra Jeronim Vladić nije bio blag čovjek, pun razumijevanja prema svima, kakav bi, valjda, trebao biti u skladu s odnedavna u Zagrebu prihvaćenim stereotipima o bosanskim franjevcima.

Bio je oštar, pomalo prijek i vrlo borben

Iako je prošao svijeta, i bio u Stambolu dok je taj grad još bio bosanska prijestolnica, fra Jeronim nije bio za diplomacije. Srčano se, u vrijeme Prvoga svjetskog rata, borio za opstanak franjevačke zajednice, kao i za svoj gladni i obezglavljeni katolički narod, koji je ostao bez muških glava, izginulih u Bosanskoj i u drugim carskim i kraljevskim regimentama, od Soče do Galicije, i nije u tome nastojao biti pretjerano delikatan.

A u fra Jeronimovom životopisu stoji i da je bio “zauzet za čistoću vjere i moralnost svoga puka”. Bio je starodrevan fratar, redovnik iz otomanskih doba. Umro je u samostanu na Šćitu, u Rami 25. lipnja 1923, te će ovoga ljeta, 2013. godine, njegov svijet obilježiti fra Jeronimovu godišnjicu. Teško da će o tome doći glas do Zagreba.

Je li zato što je ovaj grad narastao u odnosu na vrijeme kada je fratar u Dioničku tiskaru 1882. nosio rukopis, ili se, naprotiv, Zagreb u međuvremenu fatalno smanjio? Bit će da se smanjio, a dokaz tome upravo je činjenica što lokalne haramije i zaštitnici njegova slavnog imena bjesne na ovakva pitanja, a pitce šalju, baš kao da smo u 1941. ili 1945, u mjesta njihova rođenja.

Djevojački grob

Rama je imala još svojih pisaca, kao i onih koji su ovom zemljom bili inspirirani, ali najzanimljiviji literarno-putopisni tekst o Rami i jednoj ramskoj legendi napisao je Ćiro Truhelka, veliki etnolog, arheolog i povjesničar, prvi kustos, a zatim i direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu i urednik njegova Glasnika.

Truhelka je bio podrijetlom Čeh, jedan od naših najdarovitijih pisaca, iako se nikada nije bavio fikcionalnom prozom. Rami je posvetio priču “Djevojački grob”, koja je kao znanstvena rasprava ili znanstveni esej, prvobitno objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja.

Započinje Truhelka:

“Čovjeku se stručnjaku koji put dešava, da se od njeg ište odgovor na pitanje, koje s njegovom znanošću nema baš nikakva posla, a ipak mu odgovora nije moguće uskratiti… Što se od mene tražilo, bilo je ovo: tamo negdje u visokoj planini, u kraškoj, divljim škrapovima izbrazdanoj pustinji stoji samotan djevojački grob, a djevojke sa svih strana, često iz velike daljine, hodočaste k njemu, da se pomole Bogu i da se molitvom utješene vrate kući. Niti zna povijest svetaca, niti koja legenda, niti franjevačka kronika išta o toj bezimenoj djevojci, kojoj hrle i katoličke a koji put i muslimanske djevojke kao na proštenje, te ju je narod zaodjeo svetačkim nimbusom; a šćitski fratri brižni za duševni boljitak svoga stada, bili su u neprilici, kako da se vladaju prema toj svetačkoj legendi, koja se pred njim nalazila tako reći ‘in statu nascendi’ (u svom nastajanju)… U toj dvoumici pozvaše me šćitski fratri, da kao čovjek nauke reknem svoju o tom djevojačkom grobu…”

A zatim slijedi Truhelkina investigacija, dostojna najuzbudljivijih britanskih detektivskih serija, čije razrješenje nije, međutim, nedvosmisleno, jer takvo ne može ni biti u ovoj vrsti istrage.

Legenda o djevojačkom grobu nije izolirana u epici i mitologikama naših krajeva

Tako da ni grob na Vran planini nije jedini, ali je priča o Divi Grabovčevoj, onakva kakvom ju je ispripovijedao Ćiro Truhelka i kakva još uvijek, makar i iskvarena modama vremena, živi u Rami, jedna je od ljepših i literarno izazovnijih narodnih priča. U Zagrebu se, pobliže na Jelačić placu, za Divu Grabovčevu ne zna po Ćiri Truhelki, nego, kako je i red, po Marku Perkoviću Thompsonu.