VELEČASNI JAKOV KAJINIĆ: “Gdje se Boga ne moli, nema duhovnih zvanja”

Povodom Svjetskog dana molitve za svećenička i redovnička zvanja, koji se obilježava na Nedjelju Dobrog Pastira, ujedno i Četvrtu uskrsnu nedjelju, o duhovnim zvanjima, životu u sjemeništu i budućnosti takvih institucija razgovarali smo s duhovnikom sjemeništa Petar Barbarić u Travniku vlč. Jakovom Kajinićem.

Razgovarala: Josipa Miler

Vlč. Kajinić je rođen 1964. u Zenici. Osnovno obrazovanje stekao je u svom rodnom gradu, a malo sjemenište pohađao je u Zadru. Završio je Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, a za svećenika je zaređen 1991. Kao župnik službovao je u: Solakovoj Kuli, Bistrici kod Uskoplja i Ularicama.

Posvećen je duhovnosti svećeničkih kandidata te je bio i u službi duhovnika na Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, a radi i s mladima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Trenutačno je duhovnik travničkim sjemeništarcima te smo u njemu pronašli prikladna sugovornika za razgovor o radosti i izazovima duhovnih zvanja.

Poštovani vlč. Kajiniću, na Četvrtu vazmenu nedjelju obilježava se Svjetski dan molitve za svećenička i redovnička zvanja. Kako biste Vi opisali duhovni poziv i što on čini u životu osobe?

“Sv. Katarina Sijenska (+1380.) rekla je: „U svakom zvanju može čovjek spasiti dušu. Gospodin gleda na srce koje služi tom zvanju. Prije nekoliko godina naš umirovljeni pomoćni biskup mons. Pero Sudar izrekao je lijepu misao: ‘Zvanje je oltar na kome se čovjek žrtvuje za spas drugih želeći pritom što veću proslavu Božju.’ Gospodinu je posebno drago zvanje kojim se duša Njemu posvećuje i predaje. Autentična duhovna osoba osjeća unutarnju radost prema svom zvanju. Voli svoje zvanje. Rado priča o svom pozivu. Često razmišlja o ljepoti svećeništva. Osjeća posebnu ljubav prema skrovitu i samozatajnu životu. I u svojoj odluci je beskompromisan i postojan. Nije prevrtljiv i nesiguran. Sreo sam jednog svećenika koji svakodnevno moli: „’Isuse, daj da ne budem premalen za svoje svećeništvo!’ To može biti molitva svakog svećenika. Darujmo sve od sebe kako bi Gospodin po nama izvršio ono što je nakanio. Tada nećemo biti premaleni za svoje divno i sveto duhovno zvanje.”

Duhovno zvanje je posebna milost, Božji dar kojim On osobu poziva da cijeli svoj život posveti Njemu i bližnjima. Koliko se danas mladići i djevojke lako odlučuju na ovaj „teški poziv“ i kako im se može pomoći u odluci?

“Nažalost, sve manje mladića i djevojaka vidi svoje ostvarenje u posvećenom životu. Ne volim uspoređivati ovo naše današnje vrijeme sa „starim dobrim vremenima“, ali ću ipak napraviti iznimku. U vrijeme bezbožnih vlastodržaca naša sjemeništa i samostani bili su ispunjeni brojnim duhovnim podmlatkom. Biti sjemeništarac ili bogoslov tada nije donosilo ovozemaljske povlastice. Režim nije priznavao svjedodžbe sjemenišne gimnazije, niti diplome bogoslovije. Bilo je uskraćeno zdravstveno osiguranje, kao i mnoge društvene subvencije. Ali je tada bilo više zajedništva, odlučnije vjere, duhovnog otpora, više zvanja. Činjenica je da je većina duhovnih osoba primila klicu svoga zvanja iz pobožnih obitelji. Kada u obitelji vlada čestitost, radinost, pobožnost, ljubav, sakramentalni život, zajednička molitva – tada se stvara ozračje da se dijete odluči za duhovni poziv. To je odgovor na pitanje kako pomoći djeci i mladima u izboru pravih životnih vrijednosti.”

U Matejevu evanđelju Isus izričito kaže kako treba moliti za duhovna zvanja. „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“(9,37-38). Zašto je važna i potrebna molitva za duhovna zvanja i koliko vjernici mole na tu nakanu?

“Naša Vrhbosanska nadbiskupija ima hvalevrijedan program promocije duhovnih zvanja. To je stavljeno u kalendar pastoralnog djelovanja. Svake prve subote je molitva za duhovna zvanja. Iskreno odgovorimo i Bogu i drugima i sebi: Molimo li toga dana intenzivno na tu nakanu u našim župnim zajednicama? Odzvanjaju li u našim srcima Isusove riječi koje zvuče kao tužaljka? Beskrajna su polja koja čekaju ruke žetelaca, mnoštvo je onih koji trebaju dobrih i svetih svećenika. Ovce traže pastire. Pastire moramo izmoliti. Svako zvanje je izmoljeno. Koliko sudjelujemo i surađujemo u programima promocije duhovnih zvanja koje nam organizira i preporučuje naša nadbiskupija? Hoće li nam ubuduće statističke brojke biti naklonjenije, i kad je u pitanju broj ministranata, kao i broj župa koje šalju ministrante na susrete u Travniku, Visokom i Sarajevu?”

U Bosni i Hercegovini postoje dva mala sjemeništa – vrhbosansko u Travniku i franjevačko u Visokom. Kako izgleda život u takvim institucijama i što je posebno naglašeno u odgoju sjemeništaraca, gledano iz kuta duhovnika?

“Osvrnut ću se na travničko sjemenište u kome djelujem kao duhovnik 10 godina. Kada mi je nadbiskup Vinko Puljić ponudio ovu službu, ta njegova odluka bila je čin hrabrosti i povjerenja prema mojoj malenkosti. Sjemenište je srce nadbiskupije. U toj svetoj kući odgaja se svećenički pomladak. Duhovno zvanje razvija se poput biljke. Sjeme svetog zvanja posijano je u srce mladića milošću Božjom. Ono niče, raste, razvija se i napokon sazrijeva sigurnim plodovima. Bitni elementi zvanja su: naklonost prema svećeničkoj službi, plemenita nakana, ispravni motivi, ozbiljna volja, kao i sposobnost za svećeničku službu. Ratio institutionis sacerdotalis naglašava četiri bitne stvari: ljudska, duhovna, teološka i pastoralna formacija. Kao duhovnik nastojim pomagati sjemeništarcima na nekoliko bitnih područja. Najprije pomoći svakom pojedincu da dođe do što dubljeg i osobnijeg vjerovanja. Zatim, pomoći mu upoznati svoje slabe i jake strane. Konačno, pomoći mu spoznati što je njegov životni put, to jest: je li za svećenika ili nije. Pomažem kandidatima nadvladati neke zaprjeke kao npr. nesposobnost za komunikaciju, manjak dara za vodstvo i koordinaciju, preveliku labilnost na nekim područjima. Strogo pravilo tajnosti svakog duhovnika glasi: nemquam (nikada), nihil (ništa), nemini (nikomu) i nullibi (nigdje). Duhovnik nastoji upoznati okolnosti svakog pojedinog sjemeništarca i uživjeti se u njihove situacije. Iz dana u dan susretati ih ljubazno, znati ih saslušati strpljivo i poučavati ponizno. Od mene se očekuje: biti uzor više nego učitelj; biti brat više nego otac; biti pratilac više nego duhovni vođa; biti svjedok više nego savjetnik. Služba duhovnika je puna izazova. On mora imati revnost i žar u službi. Uvijek biti na raspolaganju za ispovijed i duhovni razgovor. Kod tih susreta uvijek biti taktičan, diskretan, predan, ustrajan, strpljiv, postupan i uviđavan.”

S obzirom na sve manji broj svećeničkih kandidata, kakva je, prema Vašem mišljenju, budućnost tih odgojnih institucija?

“Nekoliko sam puta bio propovjednik na mladim misama onih mladomisnika koje sam odgajao tijekom njihove svećeničke formacije. Jedan mladomisnik uzeo je za svoje geslo: Tebe ja zaboraviti neću (Iz 49,15). Iako nema razloga, ljudski gledajući, za neki optimizam, ipak se trebamo sjetiti Boga koji nas najvjernije ljubi. Vjerujem i znam da nas Bog zaboraviti neće! Kao mladomisnik, davne 1991., uzeo sam geslo: ‘Scio cui credidi! – Znam komu sam povjerovao!’ (2Tim 1,12). ‘Vjerujem u Boga kao što slijepac vjeruje u sunce, ne zato što ga vidi, nego zato što ga osjeća’, kako bi rekao svećenik Phil Bosmans, autor kulture srca, čije misli svakodnevno konzumiram kao vitamine za srce. Vjerujem u budućnost Crkve na našim prostorima jer vjerujem u Božje proviđenje! Dakle, Bog će se pobrinuti za naše kuće svećeničke formacije. Gdje mi, veterani misničkog zbora stanemo, naš duhovni podmladak će nastaviti!”

Duhovnik ste u sjemeništu u Travniku i sigurno ste svjedočili brojnim kušnjama i izazovima s kojima se kandidati suočavaju. O kakvim se poteškoćama radi i što, u tom smislu, podrazumijeva Vaša uloga duhovnika?

“Bilo je pojedinaca koje sam doživljavao da su više emocionalni, nego racionalni. Ponekad je isplivao na površinu prkos koji je svojstven tinejdžerima, a koji se znao očitovati u provokaciji i demonstraciji. Sve su to očitovanja emocionalnosti, a što je posljedica neke unutarnje tjeskobe. Odatle nesigurnost takva pojedinca. Sjemeništarci su u razvoju duhovnog i tjelesnog sazrijevanja. To razdoblje se očituje u otkrivanju novih snaga u sebi, lutanjem u potrazi za idealima, borbom za afirmacijom svoje ličnosti, zbunjenošću pred novim i neslućenim otkrićima, dominacijom osjećaja… Bilo je pojedinaca koji su donosili u sjemenište i mnoge poteškoće: idejnu nesigurnost i dezorijentaciju, hiperkritičnost, osjećaj dosade, manjak spremnosti na odricanje, potrošački duh… Kao duhovnik morao sam imati istančan osjećaj u pristupu onima koje odgajam. Sviđa mi se misao Sv. Franje Saleškog (+1622.): ‘Kritika je teško probavljiva stvar. Bratska ljubav je mora ublažiti da nema svoju oštrinu. Inače je slična zelenom voću ili nekuhanom jelu koje može samo naškoditi. Gorčina i grubost izlaze iz strasti, taštine i oholosti. Treba uvijek pristupati tiho, blago i polako, tako da dotični vidi da mi, i pored njegove pogreške, njega ipak poštujemo, da mu ne želimo ništa nažao učiniti, nego samo mislimo dobro i ono što nam zbilja leži na duši. On će nam biti zahvalan i nastojat će popraviti se.’ Pravo na kritiku ima onaj koji ima srca pomoći!”

„Zvanja postoje, samo je pitanje probuditi ih.“ Što mislite o ovoj tvrdnji svetog pape Ivana Pavla II.?

“Papine riječi razumijem kao nadahnuće i program za sve nas. Neki mladomisnici uzeli su za geslo misao koju je izgovorio u Sarajevu 1997: ‘Zvanje je pustolovina koju se isplati živjeti do kraja!'”

Kakva je uloga roditelja, bližnjih, ali i vjerničke zajednice, konkretnije župnika, u formiranju duhovnog poziva?

“Danas se naše obitelji razaraju iznutra. Omalovažavaju se vrijednosti ustava Božjeg sa Sinaja, relativiziraju se zla i dobra djela, a ni obitelji više nisu s brojnom djecom. Prije je u obiteljima bilo više molitve. Danas je zajednička molitva rijetkost, a zamijenila ju je televizija, utakmice, serije, internet, igrice… Kako bi bilo lijepo kada bi vladalo obiteljsko pravilo: „Krunica, a ne sapunica!“ Gdje se Boga ne moli – nema zvanja! Sveti papa Ivan Pavao II. (+2005.) u apostolskoj konstituciji Familiaris consortio potiče roditelje: „Majke i očevi, učite li svoje mališane kršćanske molitve? Pripravljate li ih, u suradnji sa svećenicima, na sakramente prve dobi: ispovijed, pričest, potvrdu? Molite li s njima u obitelji krunicu? Vaš kršćanski primjer doista je životna pouka, poput bogoštovnog čina. Ne zaboravite, vi tako izgrađujete Crkvu.“ Sve što vrijedi za obitelj, koja je prvo sjemenište, vrijedi i za vjerničku zajednicu – župu. Duhovna zvanja su mjerila kršćanskog života župe. Zvanja se najviše rađaju u blizini dobrih vjernika, a osobito ako je župnik dobar i revan svećenik. Njegov uzorni život prva je klica budućeg zvanja. Zato je važan rad s ministrantima. Naš dragi kardinal Vinko često je govorio: ‘Uz oltar se raste za oltar!'”

Daju li svećenici danas mladima primjer kako njihov život ima sjajnu svrhu i vide li mladi radost i vedrinu svećeničkog poziva ili više žrtvu i odricanje kojih je također mnogo?

“Ivan Pavao II. često je isticao da se duše mogu osvojiti za Krista samo ukoliko u sebi imamo duhovnu iskru. Svećenik treba čeznuti biti što sličniji Kristu. Mogu kao svećenik imati izvrsne nastupe, ali ako nemam duhovne iskre zapaljivosti, onda je to prazan govor, varka, farizejstvo. Najgora je prazna propovijed, prazne riječi, a najljepša može biti samo jedna jedina riječ, ali ona koja nosi Isusa. Drugog puta nema kada je u pitanju pastoral duhovnih zvanja!”

Koje bi odlike trebale krasiti one koji bi krenuli put duhovnog zvanja i ima li nešto što bi ih moglo sprječavati? Primjerice, prema br. 199 dokumenta Dar svećeničkog zvanja, Crkva ne dopušta pristupiti svetom redu osobama s homoseksualnim sklonostima.

“Mišljenje o pravim znakovima zvanja kod pojedinog kandidata donosi biskup. Stoga, konačni element zvanja jest pristanak, odnosno poziv biskupa, redovito izvršen preko disciplinskih poglavara. Već sam u prethodnim pitanjima odgovorio koje su odlike kandidata za sveto zvanje, ali bih u odgovoru na ovo pitanje istaknuo da za sveto zvanje nisu podobne osobe s ovim nagnućima: nepostojanost, nestalnost, promjenljiva ćud, tvrdoglavost, svadljivost… ‘Sve provjeravajte – dobro zadržite!'(1Sol 5,21).”

U gotovo svim biskupijama svijeta postoje inicijative za promoviranje duhovnih zvanja. Koliko se na području Vrhbosanske nadbiskupije radi na tome?

“Svaka čast našoj nadbiskupiji koja je nositelj projekta i promocije duhovnih zvanja. Uoči Nedjelje Dobrog Pastira imamo ministrantsko zborovanje u Sarajevu. Iz godine u godinu sve manje župa šalje ministrante na taj divni događaj. Uz spomendan Sv. Alojzija u travničkom sjemeništu imamo trodnevnu duhovnu obnovu za ministrante. Svjedok sam da se iz godine u godinu smanjuje broj dječaka koji nam dođu u te blagoslovljene dane.To je naša dijagnoza. A terapija bi trebala biti: imati više svećeničke revnosti i žara u pastoralu duhovnih zvanja. Ono što je obitelj bez djece, to je svećenik bez nasljednika!”

Što je u Vašoj odluci život posvetiti Bogu i bližnjimaodigralo ključnu ulogu te što biste savjetovali onima koji razmišljaju o svećeničkom ili redovničkom pozivu?

“U mojem odrastanju, a i kasnije u životu, osobito pozitivan utjecaj na mene imali su dobri svećenici. Imao sam sreću susretati divne župnike i kapelane. U sjemeništu i bogosloviji uistinu su bili mudri, iskusni i ugledni odgojitelji i profesori. Sve prolazi – ostaju samo uspomene! Bog je slao na moj životni put osobe koje su me posvećivale svojom prisutnošću. Zavolio sam svoje zvanje preko sretnih svećenika. Tako sam „ulovljen“ već kao 15-godišnjak, davne 1979., u Isusovu mrežu. Zahvaljujem dragom Isusu za ustrajnost u svetom pozivu sve do danas! A onima koji razmišljaju o duhovnom pozivu poručio bih: Krist poziva mnoge – odazivaju se hrabri! Phil Bosmans bi rekao: „Želim ti hrabrost jutarnjeg sunca koje unatoč svoj bijedi ovoga svijeta svakog jutra iznova izlazi.“ Odlučiti se za posvećeni život – to je čin vjere! Za sve one koji žele slijediti Krista: Tako im pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi svetci Božji! Amen! Aleluja!”

Izvor: Katolički tjednik