VRHUNAC DEVASTACIJE STAROG DIJELA KATOLIČKOG GROBLJA U MANDINOM SELU: Gradnja nužnika u kapeli i kopanje rova za kanalizaciju sa septičkom jamom
Ljubitelji duvanjske kulturne i prirodne baštine s novim su se tekstom ponovno obratili uredništvu portala Ramski Vjesnik, a njihov komentar na devastaciju katoličkog groblja kraj Tomislavgrada prenosimo u cijelosti:
“Nedavno smo upozorili na devastaciju starog dijela katoličkog groblja u Mandinom Selu kod Tomislavgrada na Duvanjskom polju. Taj članak nisu naravno prenijeli portali „Mandino Selo“ i „Tomislavcity“. To se njih uopće ne tiče ili im je to sasvim nezanimljiva tema. Tim povodom nisu reagirala ni lokalna novinarska kavanska piskarala koja su se svojevremeno na jednom od tih portala zalagala za profit od kulturnog turizma u duvanjskom kraju i u isto su vrijeme pravdala kulturocide od strane naručenih pljačkaša i devastatora.
Kad ne može niže može dublje
Kako smo već izvijestili, katoličko groblje u Mandinom Selu počelo se uređivati na način da su bageri probili put kroz stari dio groblja, zdrobili nekoliko kamenih križeva i prešli preko nekoliko grobova. Put vodi do kapele, odnosno mrtvačnice, i tu je mehanizacija oštetila ostatke stare građevine, a na tom je mjestu, prema tradiciji lokalnog stanovništva, bila stara (srednjovjekovna) crkva svete Magdalene ili Mande. Uz kapelu je bager razrovao veliku površinu za buduće parkiralište automobila. I to sve bez znanja i suglasnosti stručnjaka i zakona.
Devastacija starog dijela katoličkog groblja u Mandinom Selu na Duvanjskom polju
Kada je to sve izašlo u javnost radovi su obustavljeni. Izgledalo je da je razum prevladao makar sa zakašnjenjem. Kad, ono, razlog je bio proslava Tijelova. Jer naručitelji uređenja groblja u Mandinom Selu su revni kršćani i poštuju katoličke svetkovine. Čim se završilo Tijelovo i vijesti u medijima bile malo potisnute naručitelji i izvođači su nastavili s građevinskim radovima. Ovaj su se put posebno usmjerili na površinu oko kapele. Dodatno su uništili staru građevinu i na površinu izbacili kamenje iz starih zidova i fino klesane arhitektonske elemente tako da više nema sumnje da je upravo tu stajala crkva sv. Mande. Površina oko kapele je nepovratno uništena za istraživanje i prezentaciju stare crkve. Tako je ono malo što je bilo preostalo od crkve sv. Mande dokrajčeno.
Foto: Bagerima razrovana površina za parkiralište automobila uz kapelu na katoličkom groblju u Mandinom Selu gdje su uništeni ostaci stare crkve
Foto: Arhitektonski elementi stare crkve izbačeni na površinu gradnjom kanalizacijskog rova
Vrhunac je gradnja nužnika za tjelesno olakšavanje u kapeli-mrtvačnici i prokopavanje rova za kanalizacijske cijevi ponovno kroz stari dio groblja sve do ograde gdje je, još uvijek unutar groblja, iskopana septička jama. Rov za kanalizacijske cijevi prokopan je neposredno uz stari kameni križ, koji se posebno ističe svojim oblikom u starom dijelu groblja. Završetak okomitog kraka tog križa podsjeća na biskupsku kapu (mitru) pa je iz tog razloga u puku nazvan Biskupskim grobom. Rov za kanalizacijske cijevi je oštetio ploču poklopnicu jednog groba. Zbog negodovanja lokalnog stanovništva došlo je do zastoja, ali će, kada se slegne prašina, sigurno u tišini uslijediti svečano polaganje kanalizacijskih cijevi u rov sve do septičke jame. Svatko normalan i malo pošten će se složiti da je to necivilizacijski i nehuman čin.
Foto: Prokopani rov za kanalizaciju uz kameni križ tzv. Biskupova groba
Foto: Prokopani rov za kanalizaciju kroz stari dio katoličkog groblja u Mandinom Selu, u profilu se vidi kamena arhitektura oštećenog groba
Župan kao donator i graditelj crkvenih zadužbina
Župani su u srednjovjekovnoj Hrvatskoj imali neupitnu političku vlast i neizmjerni društveni ugled na određenom administrativnom području – u županijama. Uvijek su se zalagali za opće dobro naravno sebe, svoje obitelji, svoga roda i svojih poltrona. Od običnog se puka očekivalo da bude poslušan, da uredno plaća poreze i da se klanja županu i njegovoj sviti. Između župana i Crkve je bila sprega tako da su svećenici podržavali župane pred neukim i bogobojaznim pukom, a župani su uzvraćali doniranjem ili gradnjom crkvenih građevina. Nije slučajno da se u hrvatskom jeziku svećenici parosi zovu župnicima što zvuči jako slično županima. Župani su račune polagali samo hrvatskom vladaru (knezu, kralju i banu). Duvno je ulazilo u sastav Hlivanjske županije, a prvi imenom poznati hlivanjski župan zvao se Želimir i bio je suvremenik kneza Muncimira, predšasnika kralja Tomislava.
Kako se povijest ponavlja, Hrvati su krajem 20. stoljeća ponovno dobili župane od kojih mnogi najčešće polažu račune samima sebi. Nacionalno miješana polovica Bosne i Hercegovine, zvana Federacija, podijeljena je na kantone koji su svojim funkcioniranjem svjetlosnim godinama daleko od švicarskih kantona koji bi kao trebali biti uzor zbog multietničnosti. Hrvati u Bosni i Hercegovini te kantone nazivaju županijama iako se svojim multinacionalnim karakterom jako razlikuju od županija u Republici Hrvatskoj.
Ivan Mije Vukadin, rodom iz Mandinog Sela, je sadašnji predsjednik Vlade Hercegbosanskog kantona sa sjedištem u Livnu. Vukadin je počeo graditi svoj politički put kao predsjednik Mjesne zajednice Mandino Selo, a te se časti i danas ne odriče tako lako. Odatle je kao član Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine izabran za načelnika Tomislavgrada, što bi se reklo on je gradonačelnik hrvatskog kraljevskog grada. Sigurno mu je put bio lakši nego nekome u Zagrebu koji, da bi postao gradonačelnik, mora startati od predsjednika kućnog savjeta u nekoj zgradi ili doušnika u radnoj organizaciji. Vukadinovi politički apetiti bili su puno veći od načelnika grada koji ima stanovnika koliko Mamutica u zagrebačkom kvartu Travno. Zbog toga je poslije jednih izbora preko noći okrenuo leđa HDZ BiH i oformio Vladu koja je preuzela Hercegbosanski kanton. Kako naziv i pojam kanton na hrvatskom jeziku glasi i znači županija, Vukadin je, podrazumijeva se – hrvatski župan! Da bi se odužio svome rodnom Mandinom Selu i duvanjskoj Crkvi odlučio je povremeno usitno donirati svoj novac za održavanje groblja.
Kada je župan Vukadin shvatio da to nije dovoljno dopustio je da se zajedničkim financijskim sredstvima modernizira katoličko groblje. Vrhunac županove zadužbine bio je ne gradnja nove crkve kao u srednjem vijeku nego ugradnja nužnika u već postojeću kapelu s kanalizacijom i septičkom jamom u groblju.
Za komunalno spremno!
Gradnju nužnika i prokopavanja rova za kanalizaciju i kopanje septičke jame na katoličkom groblju u Mandinom Selu nadgledao je glavom i bradicom Stojan Tokić, naravno opet kadar iz Mandinog Sela. Tokić kao vršitelj dužnosti (v.d.) direktora Javnog komunalnog poduzeća u Tomislavgradu ima veliko iskustvo s proširivanjima i uređivanjima katoličkih grobalja. Tako je prije nekoliko godina v.d. direktor Tokić krenuo s proširivanjem katoličkog groblja i gradnjom mrtvačnice na Karauli iznad Tomislavgrada gdje se nalazi dio rimskog Delminija. Usprkos činjenici da je ta zona proglašena arheološkim nalazištem i nacionalnim spomenikom kulture, v.d. direktor Tokić je krenuo s građevinskim radovima bez odobrenja Federalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Sarajevu, pa ga je morala spriječiti policija. Općina Tomislavgrad ne da nije zaustavila širenje groblja nego je godinama kočila arheološka iskopavanja. U toj je kaotičnoj situaciji v.d. direktor Tokić ipak izgradio 60 zidanih grobnica na groblju na Karauli da barem na taj način trajno veže Duvnjake za njihov rodni kraj i zavičaj.
Je li krajnje vrijeme da Tomislavgrad ima mrtvačnicu i ograđeno groblje?
Arheološka iskopavanja na Karauli izvedena su tek prošle godine na jednoj nedirnutoj površini. Otkriveni su temelji nepoznatih rimskih građevina, ali nažalost oni ne mogu biti sačuvani i prezentirani kao spomenici kulture, jer se groblje mora širiti, a ne mora se osnovati novo groblje na nekom drugom mjestu. Uništavanje stare crkve na katoličkom groblju u Mandinom Selu te gradnja nužnika u kapeli i postavljanje kanalizacije sa septičkom jamom u groblju u Mandinom Selu trebalo bi biti remek djelo Javnog komunalnog poduzeća u Tomislavgradu. Zbog toga bi na čelu tog poduzeća trebao biti neki w.c. direktor.
Muk fratara bukača
Povodom devastacije i skrnavljenja starog dijela katoličkog groblja i ostataka stare crkve u Mandinom Selu nisu se oglasili neki od najistaknutijih duvanjskih franjevaca, koji se javno predstavljaju kao glavni čuvari i istraživači duvanjskog kulturnog nasljeđa, a običan i priprosti hrvatski katolički puk ih doživljava kao moralne uzore. Najpozvaniji je da se oglasi fratello Robert Jolić, glavni službeni skribo(man) Hercegovačke franjevačke provincije, inače od propasti komunističke Jugoslavije profitabilnog dioničkog društva s neograničenom neodgovornošću posebno u Duvnu. Riječ je o franjevcu rodom upravo iz Kongore gdje je sjedište župe kojoj pripada Mandino Selo. On je do sada objavio nekoliko desetaka knjiga o pojedinačnim katoličkim župama (vjerojatno ni sam ne zna točan broj), a prva mu je bila o Kongori (objavljena 1993.) gdje je pisao i o groblju u Mandinom Selu i tzv. Biskupovom grobu uz koji će sada biti kanalizacija.
Tu je zatim fra Sretan Ćurčić, koji se kao prošli gvardijan franjevačkog samostana u Tomislavgradu istaknuo kao jedan od organizatora obnove pravoslavne crkvice u Mandinom Selu, koju su u prošlom ratu srušili hrvatski ekstremisti. Prilikom ponovne gradnje te pravoslavne crkve teško je oštećen jedinstveni spomenik kulture Mandina gradina, ali je ipak izvedeno arheološko iskopavanje temelja prve pravoslavne crkve. Da nije bilo tog iskopavanja ne bi bili otkriveni arhitektonski elementi srednjovjekovne crkve koji su tu bili sekundarno uzidani. Vjerojatno su doneseni iz srednjovjekovne crkve sv. Magdalene (Mande) u katoličkom groblju u istom selu ili neke druge stare crkve. Bilo bi poželjno od fra Sretana kao nadahnutog franjevačkog propovjednika čuti javnu propovijed zašto je za pravoslavnu crkvu u Mandinom Selu vrijedio kriterij za arheološko iskopavanje i za obnovu iz temelja, dok je stara katolička crkva u istom selu bila žrtva devastacije, odnosno kulturocida.
Tomislavgrad: Blagoslovljeni temelji pravoslavne crkvice na Mandinoj gradini
U ime ekumenizma je bratec Felix Krznarić također financijski pomogao gradnju nove „stare“ pravoslavne crkvice na Mandinoj gradini, a pravoslavni svećenici iz Mostara su mu uzvratili gestom da on simbolički čuva ključeve iste. A tko će čuvati ključeve katoličke kapele u Mandinom Selu posebno sada kada je dobila nužnik s kanalizacijom? Ulazak u crkvene građevine se još uvijek ne naplaćuje u Katoličkoj crkvi (osim ako nisu znameniti spomenici kulture – tko bi rekao?), ali usluge javnih nužnika se više-manje svuda naplaćuju pa bi se mogle naplaćivati i usluge nužnika u kapeli u Mandinom Selu. I rimski car Neron je naplaćivao porez na urin s izjavom Pecunia non olet. (Novac ne smrdi.) Možda je i to bio jedan od razloga zašto je kršćanima Neron bio najomraženiji rimski car.
Foto: Arhitektonski elementi stare crkve izbačeni na površinu gradnjom kanalizacijskog rova
Najzadovoljniji s događanjima na katoličkom groblju u Mandinom Selu može biti švicarski misionar fra Ante Pranjić jer su njegov katolibanski način iskopavanja temelja starih crkava bagerima i zaštita arheološki već iskopanih i konzerviranih građevina zasipavanjem šljunkom, betoniranjem i asfaltiranjem postali standard u duvanjskom kraju.
Od fra Maria Ostojića, župnika katoličke župe Kongora u čijem je sastavu Mandino Selo, ne može se ni očekivati da se usprotivi. Ipak, je on rodom iz Međugorja gdje je u blizini crkve, zbog potreba hodočasničkog turizma, izgrađen najveći broj nužnika u Hercegovini, a vjerojatno i šire. Ali još nitko nije došao na tako „genijalnu“ ideju da u crkvi i kapeli izgradi nužnik ili da prokopa kanalizaciju kroz groblje. Možda je zbog toga fra Mario još uvijek skeptičan da duboko iskopana jama na groblju u Mandinom Selu nije septička nego skeptička. Iako ima pristup najutjecajnijem mediju kod duvanjskih katolika – propovjedaonici (ili što duvanjski franjevci više vole – prodikaonici), taj čin nije javno osudio. To znači da ga prešutno podržava. Kao što neki katolički svećenici u ratu svojevoljno blagoslivljaju topovske cijevi, nema razloga da u mirnodopskim uvjetima neki svećenici ne blagoslove kanalizacijske na groblju u Mandinom Selu. Ionako se postavljaju na već posvećeno tlo.
Fra Zvonko Martić, otac karmelske braće na Buškom jezeru, javno je i pohvalno govorio o Mandinom Selu kao mjestu suživota tri vjerske zajednice i postojanja tri vjerske građevine na maloj udaljenosti – džamije, pravoslavne crkvice na Mandinoj gradini i kapele u katoličkom groblju. Iste kapele u koju je ugrađen nužnik i kod koje su prilikom kopanja bagerima oštećeni ili uništeni temelji stare crkve. Sada otac Zvonko ne zvoni crkvenim zvonom u javnosti u znak žalosti. Čak ni ne breca zvoncima za kravu ili bicikl.
Ali zato je isti pater Zvonko, vjerojatno u svojim karmelićanskim kontemplacijama, imao otkrivenje kako je kičasto izgledala kruna kralja Tomislava koju je po njegovim uputama izradio komercijalizirani duvanjski primijenjeni umjetnik Ilija Skočibušić za proslavu obilježavanja 1100 obljetnice krunidbe kralja Tomislava, koja će se održati u Tomislavgradu sljedeće godine. Dotur etnologije (bez temeljnog etnološkog obrazovanja) također je prije nekoliko dana imao viziju kako je bila odjevena hrvatska mitska kraljica Buga pa je tako odjenuo svojim kostimom aktualnu hrvatsku missicu (rodom iz duvanjskog kraja) praveći od nje mišicu. Kada bude još odjenuo neku djevojku kao kraljicu Tugu to će biti tuga golema.
Preostaje još samo da očka Zvonko barem u meditacijama dokuči jesu li duvanjski Hrvati u doba kralja Tomislava i livanjskog župana Želimira imali nužnike osim u kućama i gostionicama još berem kapelama ili su morali čekati 1100 godina novog župana sa sjedištem u Livnu da im to omogući. I to bi valjalo uključiti u sponzorirane kulturne manifestacije povodom proslave obilježavanja krunidbe kralja Tomislava koju organizira Općina Tomislavgrad i financira Matica hrvatska. Dodatni sponzori mogu biti proizvođači i prodavači toaletnog inventara i sanitarnog pribora.
Kada su stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenike Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu izdvojili malo svoga predragocjenog vremena i svojom obućom počastili katoličko groblje u Mandinom Selu kako bi zaradili koju dnevnicu, sve je već bilo gotovo i kasno. Mogli su samo konstatirati da je još jedan kulturno-povijesni spomenik u duvanjskom kraju smrtno stradao. Ionako se sve događalo oko mrtvačnice i na groblju. Kao i dosad, naručitelji i počinitelji ne mogu odgovarati pred zakonom jer su oni zakon ili su čak iznad samih sebe.”
Ljubitelji duvanjske kulturne i prirodne baštine
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi potpisanih i ne odražavaju nužno stav uredništva portala Ramski Vjesnik. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima su potpisani povezani.
