Zašto se nitko ne bavi Titovim genocidom nad Nijemcima i Talijanima?

To pitanje javilo se nakon svih jasenovačkih manifestacija i prijepora te uoči bleiburškog ciklusa

Preostalo je tako malo Nijemaca u Hrvatskoj da ih u Saboru predstavlja jedan čestiti Rom. Zašto se onda na posebnoj – ili povezanoj, svejedno – komemoraciji ne manifestira sućut prema stotinu ili dvjesto hiljada ubijenih njemačkih civila?

Malo mi je žao pretpremijerno trošiti ‘robu’ iz knjige koju smo povjesničar William Klinger, moj pokojni prijatelj i partner, i ja više od tri godine pripremali istražujući dokumente u beogradskim, zagrebačkim, britanskim i talijanskim arhivama.

Radim na rukopisu već četvrtu godinu uspostavljajući iznova bibliografsku bazu s podacima koji su dijelom ostali u njegovu laptopu – kompjutor se kao dokazni materijal nalazi na sudu u Brooklynu gdje se sudi čovjeku koji je Klingera ubio i opljačkao.

Ipak, ne mogu izdržati – nakon svih jasenovačkih manifestacija i prijepora te uoči bleiburškog ciklusa htio bih se nekako uglaviti s pitanjem koje smo nas dvojica stalno razmatrali, pitanjem koje se između ta dva povoda uporno i oduvijek izbjegava.

Riječ je o genocidu Nijemaca i Talijana u poslijeratnoj Jugoslaviji. To je također obuhvaćeno u knjizi. A on je možda bio i osobno motiviran da ga postavi, baka mu je bila Talijanka i pohađao je gimnaziju ‘Dante Alighieri’ u Rijeci. No, ja sam završio Matematičku gimnaziju ‘Vlado Popović’ i u tom projektu povezala nas je tek zajednička istraživačka strast, kojemu je on pridonio neviđenom znanstvenom akribijom.

Pišući ‘Imperio clandestino di Tito’/’Titov tajni imperij’ nismo mogli zaobići temu retorzije pa smo opisali uspostavljanje i razvoj Titova aparata i personalnog režima što je na tom aparatu bio utemeljen.

To nam je glavni predmet, a represija u jugoslavenskom prostoru koji je zauzeo vojskom u razdoblju čistog staljinizma, ‘staljinističke franšize’ (koju je poslije licencno razvio kao vlastiti projekt), ne posvećujemo više od dva ili tri poglavlja, s obzirom na to da smo težili sintezi šireg sklopa saznanja o Titovoj pravoj ulozi u strategiji na Mediteranu.

U taj smo nepoznat segment njegova djelovanja uložili daleko najviše napora i proveli primarna istraživanja građe, koristeći ipak i onu već publiciranu u našoj prethodno objavljenoj knjizi (‘Tito – neispričane priče’, Paragon, 2012.).

Genocidno ‘etničko čišćenje’ Nijemaca i Talijana u Jugoslaviji dio je opće retorzije, ali ne kao slučajna, sporadična, nego kao premeditirana komponenta opće staljinske politike što se tada primjenjuje u Srednjoj/Istočnoj Europi. Nijemci su etnički očišćeni iz Pruske i Šleske pa je stvorena nova Poljska, koja je polovicu teritorija stekla aneksijom krajeva do Odre i Neisse, dok je znatno veći dio zemlje iza tzv. Curzonove linije odstupljen Sovjetskom Savezu.

Oko tri milijuna Nijemaca prognano je iz Čehoslovačke. Protjerivanjem oko 250 tisuća stanovnika iz Mađarske rukovodio je ministar poljoprivrede Imre Nagy, kasnije ‘liberalni’ vođa kontrarevolucije 1956.

U velikom broju istjerani su Nijemci i iz Rumunjske, ali ondje su se, zapravo, održali – Gheorge Gheorgiu Dej bio je grozan prema ‘svojoj’, rumunjskoj ‘buržoaziji’ koju je smišljeno uništavao u najvećem europskom ‘lagerskom logoru’, na gradnji kanala Černavoda-Constanza, kroz koji je prošlo milijun robijaša.

Ali, u Transilvaniji Nijemci su opstali postavši značajna sastavnica današnje rumunjske ekonomske obnove.

Istraživao sam u Bukureštu fascinantnu temu crnomorskog gulaga te ustanovio da o tome ne postoji nijedno historiografsko djelo makar i na rumunjskom, nego samo web stranica, forum te novi igrani film snimljen po dnevniku logoraša.

U Istočnoj Europi vrijedi, dakle, opći staljinski format odobren u Potsdamu. Ugovoreno je ‘mirno preseljenje’ oko 12 milijuna Nijemaca, od kojih je, međutim, pritom oko 800 tisuća ubijeno.

U Titovoj državi između dva popisa (1941. i 1953.) nestalo je 500 tisuća Nijemaca. Preostalo ih je samo nekoliko tisuća.

Koliko ih je ubijeno? Prema procjeni i iscrpnim podacima iz knjige saborskog zastupnika HNS-a Gorana Beusa Richenberga, ‘Nijemci, Austrijanci i Hrvati’ (2010.) između sto i dvjesta hiljada, a drugi su asimilirani ili deportirani.

To znači da ih je smaknuto neproporcionalno mnogo čak i za ove staljinske normative, što ne iznenađuje u državi Staljinova odlikovanog odlikaša (jedinog komunističkog maršala osim 13 sovjetskih koji je dobio Orden pobjede). No, gola kvantiteta ovdje nije najbitnija. Bitna je – kvaliteta, opća kvalifikacija te politike.

Na završetku rata u Jugoslaviji sistematski se likvidiraju ratni zarobljenici. Cijele divizije odvedene su kolektivno na stratišta i ljudstvo je pobijeno – primjerice 188. njemačka rezervna divizija u Istri i 392. infanterijska (hrvatska) divizija Wehrmachta zarobljena u Rijeci te do posljednjeg čovjeka anihilirana kod Zaprešića.

Po naređenju Ozne grobišta se ne obilježavaju kako je predviđeno ratnim konvencijama, nego se maskiraju. Džingis-kan gradio je kule od lubanja, a drug Tito je kao karijerni tajni agent radije djelovao klandestino.

Osim genocida Nijemaca provedeno je i etničko čišćenje Talijana, koji su samo manjim dijelom bacani u fojbe. Koliko ih je protjerano? Svi – ostalo ih je samo ovih sedam tisuća koje predvodi Furio Radin, ravnodušan prema apologetskom narativu revizionista ‘riječke škole’ historiografije, a koliko ih je prije toga bilo danas je akademsko pitanje. Dvjesto, tristo tisuća u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji?

Protjerivani su također sandžački Turci te albanski optanti, muslimani koji su skupa s njima otišli pa se sad tako lako sporazumijevaš u Kapali-čaršiji na carigradskom Velikom bazaaru.

Poslijeratna retorzija u Jugoslaviji provodi se likvidacijom kvislinga, sinkroniziranim uklanjanjem “klasnog neprijatelja” i etničkim čišćenjem cijelih naroda – ono, dakle, što je Staljin provodio u Sovjetskom Savezu desetljećima, a u zemljama narodne demokracije puno manje zadirući u društveno tkivo Tito je proveo sve odjednom, najbrutalnijim mjerama koje su zahvatile gotovo desetinu stanovništva.

To je bio turbostaljinizam, ali još nisam adresirao pitanje – o čemu je, zapravo, riječ kad govorimo o žalosnoj sudbini Nijemaca, muškaraca u vojnoj službi, ali i civila, žena i djece, koji su stradali u još većem broju?

One prema kojima se tako postupalo označavalo se segregacijskim nazivom “Volksdeutcher”, što je trebalo sugerirati da nije riječ o “domorodačkom” stanovništvu, nego o ljudima koji se osjećaju i deklariraju kao privremeno prisutni stranci ili doseljenici pa ih treba otjerati, ako nisu drukčije kažnjeni.

U stvari, Nijemci su u Panoniji, znači u hrvatskoj Slavoniji te u Vojvodini, prisutni od početka 18. stoljeća. Podjednako su stara i utemeljena zajednica kao i Hrvati koji su se u taj potpuno ispražnjen prostor poslije baroknih ratova doselili iz Bosne.

Poslije Drugog svjetskog rata, genocida Židova i Nijemaca te protjerivanja Mađara, učvrstili su se recentnim doseljavanjem iz ultramontanskih pasivnih krajeva. Osijek i Maribor (kao i Temišvar) bili su pak izgrađeni kao novi njemački gradovi. Prije Esseka postojala je jedino turska kasaba Osijek s osam džamija.

U Rumunjsku i Južnu Srbiju njemački koloni došli su u davnini – još u 13. i 14. stoljeću. Jedne su doveli križari, druge srpski car Stevan Uroš!

Usprkos tome, na II. zasjedanju AVNOJ-a donesena je odluka “o prelasku u državno vlasništvo sve imovine osoba njemačke narodnosti osim imovine Nijemaca koji su se borili u redovima NOV i POJ”, što je praktično značilo da osoba njemačke narodnosti, podjednako civili ili žene, po rasnom principu, ne smiju posjedovati imovinu u novoj Jugoslaviji, baš kao i Židovi u NDH.

Odredba je izuzimala jedino državljane neutralnih država koje se nisu kompromitirale kolaboracijom. Na onovi toga zakona konfiscirano je 97.490 njemačkih poduzeća i oduzeto 637.939 hektara zemljišta (više u članku Tomislava Anića – Normativni okvir podržavljenja imovine u Hrvatskoj/Jugoslaviji, 2007.).

Svi Nijemci koji nisu deportirani preko granice – većina od onih pola milijuna – zatvoreni su u koncentracijske logore (uključujući tu žene i djecu). Logori poput Teznog kod Celja bili su logori smrti, a oni u poljoprivrednim krajevima, recimo u Vojvodini, radni logori.

Tito je poslao dopis Ozni: “Naređujem da se njemačka radna snaga što više iskorištava na državnim dobrima u Vojvodini… Komandanti logora obaveštavaće me jedanput mjesečno o raspodjeli radnih snaga iz logora…” Uvedeni su “robovlasnički kolhozi” na zemljištu koje je tim ljudima prethodno oduzeto.

Zašto se slovenska rock-grupa Zorana Predina zvala Lačni Franz? To je posveta malom Nijemcu koji je u Mariboru skapavao od gladi, objasnio je Predin.

U Vojvodini, priznaje Ivan Ivanji, poslije Titov prevoditelj, “strijeljali smo žene i djecu… mislili smo da je to opravdano”. U ispražnjene kuće zatim se useljavaju koloni, kao što vidimo vjerno prikazano u Bulajićevu filmu “Vlak bez voznog reda”.

Imamo, dakle, rasne zakone, genocid, koncentracione logore smrti i radne logore, masovnu deportaciju i zatiranje identiteta kroz sustavnu asimilaciju, što je najdojmljivije opisao Drago Hedl (Hoedl) u svom romanu “Dravska obala”. Što je to sve skupa ako ne “finalno rješenje” njemačkog pitanja?

Ono je finalno i riješeno – preostalo je tako malo Nijemaca u Hrvatskoj da ih u Saboru predstavlja jedan čestiti Rom, pripadnik etničke skupine koja je tek nešto bolje prošla kod prijašnjih majstora, prenosi Jutarnji.

Zašto se onda na posebnoj – ili povezanoj, svejedno – komemoraciji ne manifestira sućut prema stotinu ili dvjesto hiljada ubijenih njemačkih civila kao i prema oko 36.000 pobijenih Židova, 60 posto predratne jugoslavenske populacije?

Nijemci možda nisu u poziciji da to pitanje otvore. Što bi onda nas obvezivalo da to učinimo kako se više nikad ne bi ponovilo? Možda građanska savjest?

Denis Kuljiš/Jutarnji list