Zločini četnika u Rami 8.-9. 10. 1942.
Talijani su pustili četnicima da rade u Rami što hoće, a oni su htjeli iskorijeniti u njoj sve što je hrvatsko. Narod ih je mirno dočekao i, što je danas neshvatljivo, nije bježao. Zašto?
Kad se iz ramskih sela u polju vidjelo kako na Orašcu gore kuće, nastala je panika jer se nije znalo što se događa. Neki su ljudi u Jaklićima predlagali da se na vrijeme bježi u planinu i šume prema Gornjem Vakufu, ali većina je bila zato da se nikamo ne ide, jer glavno je da nema partizana. Uto su došle četničke prethodnice i lukavo uvjerile seljane da su četnici došli potjerati partizane i njihove suradnike, te su zahtijevali od svih poštenih mještana da ostanu kod svojih kuća. Ako netko bude bježao od kuće, znači da se boji što je pristajao uz partizane pa će mu četnici zapaliti kuću. Ljudi su naivno povjerovali u ovu četničku priču ne samo u ovom nego i u svim ostalim selima, iako je bilo četnika koji su u prethodnici pokazivali ljudima krvave noževe govoreći:
– Mislite li vi da mi s ovim janjce koljemo?!
Ni to nije pokrenulo ljude da bježe. Konačno su došli oni “pravi” četnici, opkolili selo, pucali nasumce po njemu preko pola sata, a onda ušli i pretresali kuće tražeći novac, zlato i dragocjenosti. Nakon svega su u Jaklićima pokupili 26 muškaraca sposobnih za oružje, odveli ih u jaklićku planinu i zajednički strijeljali u jednom docu. Dvojica su bila samo ranjena, ali su ostali živi. Slično su četnici postupali i u svim ostalim selima ramske kotline, najprije umirivali naivne ljude, a onda ih nesmetano ubijali i klali.
Kad su partizani tek ušli u Ramu i kad su pokušali pridobiti svijet, govorili su kako su oni dobra vojska i kako nikomu neće ništa učiniti. Govorili su u šali:
– Kad mi odemo, vi ćete plakati za nama, jer smo vam mi tako dobri!
Ramljaci su gorko zaplakali nakon odlaska partizana, koji nisu imali snage suprotstaviti se četnicima.
Najteže su stradali Orašac i Proslapska planina. Proslap je izgubio 109 osoba, među njima dvije žene. Bili su zatečeni, nijemi i izbezumljeni. Bespomoćno su čekali da ih četnici ubijaju, da im pale kuće, odnose sve što su imali. Nakon odlaska četnika dugo se pripovijedalo kako su neki ljudi mirno slušali kad su im četnici naređivali:
– Lezi da te koljem!
To se može shvatiti samo kao rezultat opće pometnje i naivnosti, jer ovim ljudima nije išlo u glavu da netko može zaklati čovjeka.
U Varvari su od 104 kuće izgorjele 94, a stradalo je i mnogo ljudi. Neka su sela gotovo potpuno spaljena kao Orašac ili Šćit. Na Šćitu je ostao samostan, škola, Prskalova, Vladićeva i Juričićeva kuća. U Kopčićima su ostale uzgor samo džamija i škola. U Rumbocima je za jedan dan zakopano 88 mrtvaca. Neke su žene nosile odsječene glave u torbama pa su ih spajale s tijelom na groblju.
Ugledni seljak iz Rumboka Franjo Džolan dočekao je četnike s ploskom rakije. Zaklali su ga dok je držao plosku u ruci. U samim Rumbocima spaljene su, kako piše fra Kazimir Ivić 254 zgrade, a neka su sela još teže stradala.[1]
Talijanska mala puška bila je mjerilo za određivanje muškaraca za likvidacviju: oni koji su bili viši od te puške, ako su ih uhvatili četnici, bili su pobijeni.
U šćitskoj općini nalazio se samo jedan pravoslavni Srbin, lugar Živko Ivezić. Njega su susjedi čuvali i nikomu nije palo na pamet da mu učini neko zlo nakon propasti stare Jugoslavije i dolaska hrvatske vlasti. Kad su u njegovo selo Ripce došli četnici, on je u prostranu kuću primao sve suseljane koji su mogli stati od podruma do tavana. Stao je pred kuću i rekao:
– Braćo Srbi, mene su ovi ljudi dosad sačuvali živa. Samo preko mene mrtva možete ući i učiniti im nešto nažao!
“U Ripcima je zaklan Ilko Franjušić, ali mu je, srećom, presječen samo grkljan, dok su mu arterije ostale neoštećene. Bez ikakve medicinske pomoći zavio je prerezano grlo komadom lanenog platna pa bi se iz te rane, čim bi pomakao glavu, čulo neugodno šištanje. To mi je šištanje ostalo dugo u sjećanju, jer sam se s njim skrivao u jednoj rupi u Osojnici, između Ripaca i Jaklića, dan nakon njegove tragedije, kad se svijet već dozvao pameti i počeo bježati od četnika. Kasnije su Ilku vodili u Beograd kao svjedoka na suđenju Draži Mihajloviću. U Ripcima su stradala i četiri muslimana. Oni su inače razmjerno više stradali od katolika, osim ondje gdje su bili obaviješteni pa se na vrijeme sklonili.”
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stojeća
[1] Usp. K. Ivić, Bilješke, str. 372.
