Objava Pomoć misiji Služavki Malog Isusa na nesigurnom Haitiju pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Povodom najnovijeg misionarskog projekta, otvaranja pekare u Etiopiji (Afrika), kratko smo razgovarali sa salezijancem Josipom Soldom iz Rame – župa Prozor. Josip je rođen na Lugu od pokojnog oca Ivana, čije je ime uzeo kao redovničko te majke Veronike koja živi u selu Lug u Rami. Jednu sestru ima u Rami, a njegova tri brata i jedna sestra nalaze se diljem svijeta. Josip već pet tjedana, od 28. rujna 2021. godine, boravi u misiji u centru za napuštenu djecu “Don Bosco” u Adis Abebi, glavnom gradu Etiopije. 

“Živio sam i radio uglavnom u Rami, imao sam fast food “Mc Đozla”. U jednom trenutku svog života spoznao sam osobu Isusa Krista koji je veoma živo ušao u moj život. “Obratio” sam se, promijenio stil života koji je bio klasično ramski s puno ludovanja i dokazivanja na krive načine i krivim sredstvima”, započeo je razgovor Josip.

Foto: Josip s grupom štićenika na satu engleskog jezika

Nakon što je spoznao da je Isus živ i da je sveprisutan u njegovom životu, snažno se pokajao zbog svog načina života koji je bio bezbožan i grešan. U tom periodu se sjetio kako je kao mali htio biti svećenik, a ista mu se ideja vratilo veoma silovito. Posvetio se molitvi, i Bog je na njegov put stavio salezijance koji su ga nanovo odgojili i učinili onim što jest sada, kako kaže, ljubljeno dijete Božje koje je sretno i spokojno sa svojim Gospodinom.

Josip kaže da je svoj misionarski poziv osjećao cijelo vrijeme od samog obraćenja, no nije bio spreman za taj, kako kaže, veliki korak. Josip je 2014. godine ušao u salezijansku zajednicu, da bi nakon dvije godine provedene u zajednici otišao u novicijat u Rim. Tamo sam imao svoje prve redovničke zavjete 8. rujna 2017. godine.

“U Rimu sam nastavio studij filozofije, gdje sam stekao titulu bakalaurea iz klasične filozofije, nakon čega sam na godinu dana nastavio svoju formaciju kao asistent u Splitu – župa Kman (asistencija je inače sastavni dio naše formacije, neki to zovu i pedagoška praksa). Nakon toga godinu dana u Zagrebu na Knežiji – župa Marije Pomoćnice. S obzirom da me lani COVID-19 spriječio u odlasku u misije, ove godine ću odraditi još jednu godinu asistencije u domu za napuštenu djecu “Don Bosco” u Africi, da malo upoznam narod i običaje, pa nastavljam sa studijem ukoliko je to Božja volja naravno”, priča Josip za Ramski Vjesnik.

Dom za napuštenu djecu “Don Bosco”

Centar u kojem se Josip nalazi je izgrađen 2008. godine uz pomoć sredstava Europske unije. Centar ima oko 80 zaposlenih, većinom socijalnih radnika koji su cijelo vrijeme s djecom, ali tu su i profesori, psiholozi te liječnici. Centar je, kako kaže Josip, veoma zanimljiv te se sastoji se od nekoliko obrtničkih škola za kuhare, zatim bravare, automehaničare, stolare, električare, kao i centar za razvoj solarne energije, zatim napredni dio za strojare gdje polaznici uče raditi u AutoCAD-u.

Ovaj dom za napuštenu djecu se također sastoji od učionica i kuhinje u kojoj se odvija praktična nastava za kuhare koji ujedno i kuhaju za djecu u domu. “Ono što je zanimljivo kod te djece jeste da su oni svi pokupljeni s ulice. Oni ovdje sada imaju svojevrsni industrijsko-građevinski bum i dolazi mnogo ljudi u glavni grad tražiti posao, što zbog rata što zbog siromaštva, među tim ljudima ima mnogo djece koju su njihovi roditelji izbacili iz kuće ili su pobjegli iz tko zna kojih razloga”, govori Josip o štićenicima doma.

Ostavljena djeca u teškim životnim uvjetima dolaze u doticaj s drogom i iskorištavanjem

“Prvu večer kada sam došao išli smo u noćni apostolat (poslanje), a to se sastoji od vožnje kroz grad i traženje takve djece. Odmah po ulasku u dio grada gdje se ona zadržavaju, susreli smo nekolicinu djece koja su se držala skupa. Bili su vidno drogirani, udisali su ljepilo ili benzin. Brat koji je vozio ih je obavijestio da postoji bolje mjesto za život, da mogu spavati u krevetu, jesti svaki dan, završiti zanat i zaposliti se i da dođu kod nas u centar vidjeti ako ih zanima”, prepričava Josip svoje događaje iz Afrike.

Nagrada za uredno spremljen krevet bombon, čokolada ili odjevni predmet

Josipu jedino nedostaje zajednička molitva krunice

Također, Josip kaže da je jako zadovoljan sa životom tamo te da bi volio da može pomoći više, no sada je još uvijek ograničen sa svojim mogućnostima. Kaže da je u zajednici molitva redovita i to je lijepo, jedino što mu nedostaje jest molitva krunice s mladima. “Toga ovdje nema, krunicu molimo svatko zasebno. S obzirom da su većina ortodoksni kršćani, moramo se paziti prozelitizma (nametljivo i nasrtljivo, nasilno i fanatično vrbovanje u vjersku zajednicu), jer ne vole kada im se naviješta riječ misleći da ih nagovaraš da budu katolici. Njihov materinji jezik je Amharic. Ja se nadam da ću uspjeti naučiti ga. Za sada mi njihove rečenice zvuče kao jedinstvena riječ, a uskoro ću krenuti sa tečajem jezika. I veoma sam zagrijan za to, velik je to izazov. (…) Savjetovali su mi da napravim Facebook stranicu, no to za sada nije moguće jer dečki ne vole da se njihove slike objavljuju na Facebooku. To je velika uvreda pa je bolje da vam se javim ovako”, kaže Josip.

Foto: Josip je pokrenuo improviziranu pekaru u kojoj priprave 150 peciva dnevno za štićenike i radnike doma

Etiopljani prepoznaju da smo Gospodinovi, neovisno o vjeri, plemenskoj pripadnosti ili nacionalnosti

U domu ponekad brinu i o samohranim majkama koje su zatrudnjele prostituirajući se. Dom i njima pokušava pomoći na način da ih školuje, a njihovoj djeci omogući vrtić u sklopu centra dok su im majke na nastavi. Josip kaže da velika većina nakon toga uspije naći posao, pa je Božje djelo tamo uistinu veliko. Potrebno je pomoći, jer se tamo konkretna pomoć uistinu osjeti.

Centar inzistira na procesu reintegracije napuštene djece u društvo, prioritet je to rada centra. Policija često tuče djecu, zatvara ih u logore kako ne bi bila po ulici jer im smetaju. Josip kaže ukoliko im ne pomogne centar “Don Bosco” neće im pomoći nitko, jer nemaju nikoga.

Sve što činimo za njih je u ime Ljubavi

“U Adis Abebi živi 4,5 milijuna ljudi, u Etiopiji 115 milijuna, tako da su te njihove sudbine uistinu teške i raznolike. Neke uspijemo vratiti njihovim obiteljima, neki nemaju nikog, djeca su prostitutki koje su ih ostavile sa 6-7 godina na ulici, pa ako prežive prežive. Naša salezijanska karizma i Duh Sveti su nas upravo kroz don Bosca podigli da bismo ove malene, koje svijet prezire, mogli izvesti na pravi put, a ujedno na taj način spasiti vlastitu dušu. Steći spasenje i vječni život”, kaže Josip za Ramski Vjesnik.

Objava JOSIP SOLDO: Sve što činimo za njih je u ime Ljubavi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prije odlaska u Afriku Barbara je diplomirala na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a sada se za HKM javlja iz Sirotišta Sv. Ante u Tanzaniji.

Omogućiti obrazovanje

Kako je kazala, uvjeti koje je tamo zatekla ne mogu se usporediti ni s čime do sada viđenim. „Prašina dokle pogled seže, afrička stepa i gola zemlja, uz cestu žirafe u šetnji i magarci koji prenose teret, a s druge strane šarenilo, pjesma i najbjelji osmijesi na licima visokih, stasitih Masaaija. Dva dana putovanja, dva leta, dva autobusa i puno pokušaja sporazumijevanja na svim raspoloživim jezicima ono su što je bilo potrebno da stignem na svoju prvu destinaciju – Monduli Juu. Otišla sam tamo kod p. Tomislava Mesića, hrvatskog misionara, koji već više od desetljeća boravi s plemenom Masaai u sjevernom dijelu Tanzanije“, kazala je Barbara koja je kod njega provela 10 dana dijeleći školarine djeci od njihovih kumova iz Hrvatske.

Obišla je nešto više od 30 djece u nekoliko škola i podijelila im školarine, kako bi i ove školske godine mogli imati obrazovanje, topao obrok i uniformu. Sve je to moguće zahvaljujući sustavu kumstava udruge Kolajna ljubavi, organizacije preko koje je došla ovdje odakle piše svoje neposredne i jedinstvene afričke dojmove.

Radosti na pretek

Nakon 10 dana, bilo je vrijeme za odlazak na njezino glavno odredište: Sirotište Sv. Ante u Songei. „Ovdje se nalazim oko mjesec i pol dana, no osjećaj je kao da sam tu oduvijek. Sirotište ukupno broji 60-ak djece, no trenutno ih je u njemu 40, budući da su starija djeca otišla u srednje škole u drugim mjestima. Dnevna rutina je uigrana: buđenje, jutarnja higijena, doručak pa odlazak u vrtić i školu. Školarci pješice odlaze u školu već oko 6:30 ujutro, a po povratku svi marljivo peru uniforme, pospremaju i pišu zadaće. Naše 11 vrtićke djece pohađa vrtić u sklopu sirotišta, kojeg izvrsno vode dvije učiteljice, jedan učitelj te s. Judith. Ona, zajedno sa susestrom s. Mariom iz Družbe milosrdnih sestara sv. Križa čini desnu ruku sirotišta i udruge, budući da sestre koordiniraju sve operacije koje se ne mogu napraviti iz Hrvatske te svakodnevno skrbe o djeci“, kazala je mlada Đakovčanka.

Tu je, dakako, angažman Barbare i kolegice Ive, s kojom u Africi volontira, najveći. „Osmijesi i veselje ovdje su sastavni dio svake radnje. Otkako sam stigla nisam niti jednom čula dijete da se požalilo ili reklo da nešto ne želi napraviti. Njihove su sudbine teške i tužne, a njihovo postojanje toliko lako i vedro. Duh je njihov zarazan i odzvanja sirotištem“, radosno je posvjedočila framašica.

Uzor odraslima

Igra, cika i smijeh čuju se svakodnevno do susjednih ulica. Svatko od njih govori engleski, ima petice u školi te za sve imaju i volje i vremena. „Nama odraslima mogu biti uzor u mnogočemu, a naročito u jakoj zahvalnosti koja im se vidi u očima. Zahvaljuju Bogu na hrani – na svakom obroku i okrijepi, na suncu i čistoj vodi. Prije nekoliko dana nestalo je struje u cijelom sirotištu i kada se napokon vratila, njihovoj radosti nije bilo kraja. ‘Asante, Mungu!’ – čulo se iz malih usta. ‘Bože, hvala Ti!’ – vikali su i zaista, hvala Mu“, prisjetila se volonterka iz Hrvatske.

Joie de vivre (Radost življenja) – fraza je kojom je Barbara zaključila ovo svoje javljanje iz Afrike, kao i ozračje koje je barem ovako u zapisu pokušala prenijeti riječima iz tog tanzanijskog sirotišta čiji je nebeski zaštitnik „svetac svega svijeta“. „Ukoliko toj radosti želite doprinijeti pozivam vas da postanete kumovi djece u Tanzaniji i učinite nemjerljivu promjenu u njihovim životima“, napisala je također.

„Molite za Afriku“, poručila je na kraju mlada Slavonka koja i u dalekom svijetu svjedoči da je hrvatsko srce veliko, a u domovinu bi se trebala vratiti krajem kolovoza.

/Izvor: Nedjelja.ba – J.P., KT/

Objava Njihove su sudbine teške i tužne, a njihovo postojanje toliko lako i vedro pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Salezijanci su u misiju Tatale došli u studenom 2015. i polako su ju upoznavali uz pomoć domaćih svećenika Cletusa i Abrahama. Na blagdan Sv. Ivana Bosca 2016. preuzeli su misiju sa 17 sela (katoličke zajednice postojale su u devet sela). Biskup ih je zamolio da, uz pastoralni rad, izgrade/otvore i zanatsko-tehničku školu zbog mnoštva neškolovanih mladića i djevojaka. Uz svakodnevne posjete selima, oratoriju i karitativni rad, danas imaju 50 filijala…

Niču kapelice

Kako piše don Ivan, u koje god su selo stupili, prvo su ih ljudi molili da im pomognu doći do pitke vode. Zahvaljujući Papinskim misijskim djelima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, salezijancima diljem svijeta te ostalim, znanim i neznanim, donatorima, darovali su 40 bunara misiji Tatale. U ime svih sela, naroda i salezijanske misije, zahvaljuju svim donatorima, prijateljima misija.

Budući da su se Katoličkoj Crkvi mnogi pridružili, osjetili su potrebu i za izgradnjom kapela/crkava. „Naime ljudi su nas u svakom selu također pitali: ‘Dokad ćemo se okupljati ispod stabala? Kad ćemo izgraditi kapelicu?’ To pitanje donijelo bi bol i patnju mojemu svećeničkom srcu te sam i sam uvidio potrebu za kapelicama, ali nije bilo novca. To me potaknulo da svaki odmor iskoristim tražeći pomoć dobrih ljudi, uvijekposredovanjem svećenika/župnika. Salezijanske župe puno su pomogle, kao i druge župe i pojedinci. Dosad smo posvetili 16 kapelica, četiri su spremne i samo čekaju posvetu (u selu Bachado posveta je bila 29. svibnja, a ona je dar Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj), a sedam ih je u izgradnji. To je pravo čudo, a postalo je moguće zahvaljujući dobrim ljudima“, napisao je don Ivan.

Školovanje

Krajem svibnja također su u selu Bachado bila prva krštenja. Tek što su uspjeli krstiti ovogodišnje kandidate, u gotovo svim selima imaju nove ljude koji žele pristupiti sakramentu krštenja. Pastoralnih izazova ima preko glave. Zahvaljujući laicima, nekako uspijevaju sve to stići. Iduće godine trebalo bi biti lakše jer će imati dvojicu kvalificiranih vjeroučitelja više zahvaljujući donaciji Papinskih misijskih djela i drugih dobročinitelja.

U misiji Tatale 98% stanovništva je nepismeno, a bave se zemljoradnjom. Kućice su im većinom od blata. Od 176 sela (podatak iz Općine), samo desetak ih ima struju, a škole nema u većini mjesta. Dosad su im izgradili četiri osnovne škole. Uspjeli su pronaći donatora za tehničku školu, ali COVID-19 je odgodio planiranu izgradnju.

U međuvremenu organizacija Bina ponudila je zanatske tečajeve od tri mjeseca. Don Bosco centar Ashaiman/Tema to je prihvatio i misionar Stojanović je poslao neke mladiće da idu na te tečajeve. Oduševljeni su! Hrana i stanovanje bili su velik problem pa je molio da se otvori podružnica u Tataleu. Bina ne gradi učionice/radionice te su sami to izgradili, opet zahvaljujući Hrvatima, a organizacija je osigurala plaće i alate. Tako su započeli zanatski tečajevi u Tataleu u kolovozu 2020. Trenutačno imaju školu za tri zanata: zidanje, elektriku i kuhanje. Jasno, naglasak je na znanju, ali zanati su sredstvo evangelizacije i odgoja.

Oratoriji su također mjesta okupljanja, zabave i najprikladniji su za stvaranje prijateljstva i za evangelizaciju. Postoje i drugi oblici druženja: tečajevi za voditelje, škola za vjeroučitelje, različita natjecanja u sportu i znanju, glazba, zborovi itd. Sve to služi za evangelizaciju. Redovite kateheze počinju kad sami odluče postati katolicima, a potom slijedi kršćanska inicijacija.

Protivljenje vračeva

U Tataleu oratorij je svakodnevan, a u selima jednom tjedno. Katehetski i biblijski tečajevi održavaju se kada se pronađu donatori. Misionari održe prve biblijske tečajeve, a onda šalju polaznike na stručne biblijske tečajeve tri mjeseca. Škola za vjeroučitelje traje dvije godine, te po osobi košta 2 000 eura, dok biblijski tečajevi koštaju 300 eura po osobi. Voditeljske tečajeve sami održavaju, obično jedan tjedan, a onda ih nastave na mjesečnim susretima.

Oratorij i posjeti školama (uključujući i euharistijsko slavlje) omogućuju im susresti mlade svih profila.

Prvih godina njihova pastoralnog djelovanja vrač sela Ntordo zabranio im je dolazak u mjesto jer su mu ljudi „otkazali“ povjerenje i poslušnost zato što su prihvaćali katoličku vjeru. „Jasno, ja se nisam složio sa zabranom i to sam odbio. Nastao je sukob koji je trajao tri mjeseca. On je nahuškao i drugog vrača pa su nam verbalno zabranili ulaz u cijelo područje. Nisam se s tim pomirio pa su me prijavili glavnom vraču. Morao sam ispoštovati poziv glavnoga vrača i otišao sam k njemu na ispitivanje. On se, naravno, složio sa svojim kolegama i zabranio nam rad u selima koja su oni nadgledali. Otvoreno sam mu rekao: ‘Kao što ja ne mogu vama zabraniti vaše djelovanje, tako ne možete ni vi meni. Dokle god narod bude želio, ja ću ih posjećivati i propovijedati.’ To nisu očekivali pa je situacija tri mjeseca bila napeta i u moje suradnike se uvukao strah. Na kraju su nam dali zemljište, a ja sam im obećao da ću to znati cijeniti. Danas ondje stoji kapelica Sv. Mihovila arkanđela koja može primiti oko 200 ljudi. I vrač je bio na posveti 9. svibnja. Eto kako Bog i zlo okreće na dobro onima koji ga vole“, opisao je don Ivan.

Ipak kršteni

On je svoje javljanje završio primjerima dvojice dječaka. Naime, mladića Abdul-Rahmana davno je susreo te je mladić poželio krstiti se. Jedan učitelj ga je „izdao“ i zbog toga je dobio puno batina od oca, no nije odustao. Odgodili su njegovo krštenje dok ne postane punoljetan. Otac ga nije htio poslati u srednju školu pa je to učinio don Ivan, ali je mladića zamolio da i dalje bude u dobrim odnosima s ocem jer je primijetio kako se ljutnja u njemu pretvara u netrpeljivost. Istina, otac ga je zanemario, ne samo njega, nego i cijelu obitelj, i doveo si je drugu ženu, ali nije smio nikada zaboraviti da mu je on i dalje otac te kako roditelje treba poštovati.

„A što reći o malom Megidu (Mejido) iz obitelji gdje je tata musliman, a mama kršćanka? I on prolazi ista iskustva kao i Rahman, ali se ipak uspio krstiti zahvaljujući tajnoj pomoći mame kojoj je, nažalost, zabranjen odlazak u crkvu. Megido je Mozart Tatalea – svaki instrument koji dotakne, svira. A dobar je kao kruh. Pravi Dominik Savio! Budimo i mi raspjevani i dobri poput ovih mladića“, pozvao je misionar Stojanović iz svoje misije u Gani.

Objava GANA: Razvitak misije Tatale u kojoj djeluje salezijanac don Ivan Stojanović pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Vidimo da se vijesti s Haitija brzo šire. Kako se u našem narodu kaže „dobar glas daleko se čuje, a onaj manje dobar još dalje“. Nažalost, na Haitiju se zadnju godinu dana živi u teškoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, a iz dana u dan postaje sve teže. Nesigurnost i strah haićanskom narodu „siju“ kriminalne skupine i bande koje se bave kidnapiranjem i tako „izvlače“ novac.

Vapaji Crkve

Biskupska konferencija Haitija i Konferencija redovničkih poglavara već je više puta upozoravala odgovorne da je zemlja na rubu eksplozije i umora, te tražila od državnih vlasti da nešto učini kako bi narod živio sigurno i imao dostojanstven život. Ali nažalost, stanje se ne mijenja… Ovdje je glas Crkve jako važan jer najviše socijalnih, prosvjetnih i zdravstvenih ustanova drži upravo Crkva i tako pomaže svome siromašnom narodu, a s ovom trenutnom situacijom rad je jako otežan.

Nismo uplašene niti obeshrabrene

Želimo vam se ukratko javiti da znate da smo mi Bogu hvala dobro i zdravo. Nismo uplašene a niti obeshrabrene, nego zajedno s ovim narodom molimo i živimo za izlazak iz ove krize.

Kod nas nema korone, ali evo, kao što čitate, nažalost na Haitiju je zavladala druga pošast –  nesigurnost praćena skoro pa svakodnevnim kidnapiranjima u Port au Princeu, glavnom gradu Haitija.

Među kidnapiranim osobama bile su osobe raznih staleža i funkcija… U zadnje vrijeme više nije ni bilo bitno tko si, nego ako si se našao na putu – a bande su tu prolazile bio si njihov plijen…

Tako je među kidnapiranima završila i djevojka koja je inače prodavala kikiriki kako bi se školovala. Izišla je iz škole, našla se na cesti kojom su prolazili i nju su kidnapirali…

Uglavnom su se kidnapiranja obavljala ukradenim automobilima državnih službi čija su stakla bila zatamnjena. Tako su nedavno državne vlasti izdale naredbu da se svi automobili, osim velikih državnih službenika, moraju voziti bez zatamnjenih stakala. I tako se stanje bilo primirilo…

Otmice vjerskih službenika

No, prije 10-ak dana, oko 10 naoružanih bandita, kidnapiralo je pastora i dvoje njegovih suradnika za vrijeme obavljanja službe koja se prenosila online.

Nažalost, tu nije bio kraj, te je tako 11. travnja oteto pet svećenika, dvije časne sestre i troje civila koji su išli na ustoličenje novog župnika. Četiri svećenika su redovnici zajednice Svetog Jakova, a među civilima su majka, sestra i kum svećenika koji je trebao biti ustoličen. Ova vijest nas je sve pogodila i šokirala. Za njihovo oslobođenje traže milijun američkih dolara…

Nadbiskup Nadbiskupije Port au Prince mons. Max Leroy Mesidor osudio je svaku vrstu nasilja i pozvao državne vlasti da osiguraju mir i sigurnost u zemlji, te osiguraju oslobađanje zatočenih čim prije. Između ostalog, otmičarima  i svima onima koji ih na bilo koji način podržavaju glasno je rekao: „Prestanite uništavati zemlju i nadu haićanskog naroda“.

Zabrinute jesmo!

Mi uplašene nismo, ali zabrinute jesmo za budućnost ovog naroda. Bande polako preuzimaju vladavinu i siju strah. Najtužnije od svega jest činjenica da su u tim bandama većinom mladići od 15 do 25 godina.

I naš grad, Petit Goave, u zadnjih mjesec dana više puta je bio „blokiran“. Naime, kako gradom prolazi prometnica koja povezuje glavni grad s jugom i jugozapadom države, ona je bila blokirana s ciljem da bi se izrazila solidarnost i tražilo puštanje kidnapiranih osoba. Više osoba među kidnapiranima bili su i ljudi iz Petit Goave, koji rade u glavnom gradu.

Uz to, nedavno su u našem mjestu uhitili i dvojicu zatvorenika koji su 25. veljače pobjegli iz zatvora iz Port au Princea zajedno s više od 400 zatvorenika. Ovdje su smještaj našli kod jedne gospođe, ali ne zadugo, jer su ih susjedi prijavili i policija ih je odmah privela zajedno s tom gospođom…

Ovim javljam htjele smo vam približit situaciju na Haitiju i zamolit vas da pojačate svoje molitve za potrebe haićanskog naroda. Mi svakodnevno molimo za vas i vaše potrebe jer znamo da je stanje u domovini i svijetu teško s obzirom na pandemiju koronavirusa.
Vaše sestre misionarke sa Haitija.

Izvor: J.P., KT

Objava Misionarke s Haitija časne sestre Ana Uložnik i Liberija Filipović: Nismo uplašene, ali zabrinute jesmo! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Sve je počelo u skučenoj sobici jednog samostana visoko u brdima Ruande, piše Večernji.hr.

Mali krevet, radni stol, mjesta samo za još jednog odraslog čovjeka. Nema prostora ni za okrenuti se. Korak i već ste na vratima. Napravite li još koji, ući ćete u blagovaonicu, u kojoj su lokalni grah i riža gastronomska svakodnevica. Sve je asketski, skromno do beskraja. Potpunu tišinu, tu čarobnu kulisu mjesta, remeti samo jedno malo tele čiji je dolazak na svijet proslavljen prošle noći.

I vjerojatno bi taj mali samostan izgubljen u zabiti Afrike bio posve običan, ni po čemu drukčiji od stotina ostalih, da njegovu povijest već više od 30 godina nisu ispisivala dvojica naših ljudi, Hrvata, bosanskih franjevaca, koji su od ruandskog sela Kivumua, svaki na svoj način, stvorili priče koje podsjećaju na bajke, iako to nisu.

U Kivumuu je devedesetih živio misionar fra Vjeko Ćurić koji je za vrijeme genocida 1994. pred mačetom sumanutih prvih susjeda Hutua, instant-ubojica, spasio tisuće ljudi iz plemena Tutsi. O njemu se danas uči u školama, a nakon što je 1998. ubijen, uspomenu na njega u glavnom gradu Kigaliju čuva spomenik “padri Vjeki”.

820 tisuća eura od Hrvata

Nekoliko godina nakon njegove smrti u isti mali samostan sazdan od crvene cigle, u sobu s početka priče, uselio se Vjekin subrat i prijatelj fra Ivica Perić. Došao je iz Ugande u kojoj je godinama bio misionar. Došao je s idejom čuvanja uspomene na Vjeku. No, Ivica je došao i s vizijom te golemom energijom koju je odlučio pretvoriti u nešto što se danas bez pretjerivanja može nazvati hrvatskim čudom u Ruandi.

Kad se iziđe iz njegove skromne sobe i spusti samo nekoliko koraka iz samostana niz brežuljak, do prije desetak godina do crkve i prema selu vodio je samo blatnjavi puteljak. A danas… Selo ima vrtić, osnovnu, srednju i zanatsku školu, dom za smještaj 600 đaka, metalske i drvne pogone, farmu, kuće za 40-ak volontera, a upravo se završava Centar za mirovne inicijative, konferencijska dvorana…

Sve je to sagradio fra Ivica s točno 820.000 eura donacija koje je zadnjih godina dobio isključivo od Hrvata! Nedavno je započeo i gradnju polivalentne sportske dvorane. Kroz smijeh kaže da će sagraditi i fakultet. On se smije, a svi ostali uopće ne dvoje da će to i učiniti.

Do sada je zahvaljujući njemu obrazovanje ondje steklo 2256 đaka i studenata koji su primili državne diplome

Trenutačno škole pohađa ukupno 740 djece, od onih u dobi od samo tri godine do srednjoškolaca na završnoj godini. Iako se na prvi pogled čini da je 61-godišnji fra Ivica prije svega građevinac i graditelj koji bi za koji mjesec završio i Gaudijevu katedralu u Barceloni, on netipično afrički odmah pokazuje i zavidnu organizacijsku preciznost koju je razvio kao direktor škole.

– Svaki dan kuhamo 1500 obroka za đake, učitelje i ostale radnike. Evo, mjesečni budžet za siječanj ove godine bio nam je 18.533 eura, za prosinac 2020. bio je 14.597 eura… Što ću, moram voditi računa o svakom centu jer je ovo zaista velik pogon, a mi ovaj centar nazvan u fra Vjekino ime vodimo sami, bez ikakve pomoći institucija. Samo od donacija dobrih ljudi – kaže Ivica i nastavlja impresionirati.

– Za đake u srednjoj i zanatskoj krojačkoj školi nabavili smo 238 šivaćih strojeva, od običnih singerica do industrijskih kompjutoriziranih modela. Za đake koji studiraju IT imamo 58 laptopa, odnosno svaki učenik ima svoj (mogu li se time pohvaliti i sve škole u RH?, nap. a.). Učenici koji studiraju krojački smjer proizvode odjeću za cijelu školu, a dodatno organiziramo i modne revije kako bismo pokazali naše modne kreacije. Oni koji studiraju stolarstvo proizvode namještaj za sve naše objekte. Građevinski smjer ih gradi, električarski smjer ih oprema – ponosno nabraja dok šetamo školom, a on nam pokazuje grbove gradova na vratima svake učionice: Zagreb, Beč, Osijek, Ploče, Kiseljak, Kreševo, Sarajevo, Čitluk, Domaljevac, Tolisa, Bosna Srebrna… mjesta su iz kojih su dolazile najveće donacije za gradnju i opremanje škola i vrtića. Rezultat je sjajan. Država Ruanda prepoznala je sve to što je napravljeno u Kivumuu i Ivičinim školama dodijelila, u konkurenciji između njih 290, status “uzor škola u Ruandi”.

Objava Donacijama Hrvata fra Ivica Perić u Ruandi gradi selo kakvim bi se dičili i u Europi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Baš 2013., kada je i ona došla, proslavili su 100 godina od dolaska misionara u njihovu župu. Kako nam je otkrila, njezine susestre po dolasku, budući da su bile medicinske sestre, kao prvu djelatnost zajednice imale su u mjesnoj ambulanti i u obilasku bolesnika i siromaha po zajednicama i u njihovim domovima. Trenutno ih je pet sestara ondje, a, Bogu hvala, pridružuju im se i domaće djevojke, tako da imaju dvije novakinje i dvije kandidatice.

Tečajevi šivanja

Nakon godinu dana njezina boravka ondje započele su održavati tečajeve šivanja. „Najprije je to bio rad sa suprugama katehista koji su se ovdje u biskupijskom pastoralnom centru kroz četiri tromjesečna tečaja pripremali za rad u svojim zajednicama. Dva od četiriju blokova dolazili su s obiteljima tako da su u vremenu dok su katehisti na predavanjima, njihove supruge bile kod nas na tečaju šivanja.

Sada radim uglavnom sa ženama i samohranim majkama kao i djevojkama koje nisu bile u mogućnosti pohađati školu. Sestre također rade i u pastoralu s djecom i mladima, kako u našem edukacijskom centru, tako i kroz obilazak po zajednicama i selima“, ispričala je misionarka.

„Velika seoba naroda“

Potom nam je otkrila kako adventsko vrijeme ondje nema tako dugu tradiciju pa nema ni puno običaja. „Puno više vjernika dođe na jutarnju misu, ali razlog tomu je završetak školske godine i povratak studenata i školske djece s glavnog otoka, kao i iz grada na našem otoku. Mladi i djeca su kroz adventsko vrijeme aktivni u čišćenju oko župne crkve kao i pravljenju jaslica.

Božić je obiteljski blagdan i razdoblje kad se svi poslovi stavljaju na stranu, i vrijeme se daruje obitelji

Božićno vrijeme donosi puno radosti ljudima Solomonskih Otoka. Većina onih koji rade u gradu ili na nekom drugom otoku daleko od doma vraćaju se na svoje otoke i u svoje zajednice ili idu u udaljena mjesta posjetiti rodbinu i prijatelje. Honiara, glavni grad, ostaje tih i gotovo prazan na nekoliko dana. To je vrijeme kad su brodovi pretrpani, kada se putuje po pet-šest sati stojeći, ponekad i po nemirnu moru. Brodovi su doista pretovareni u božićno vrijeme i nađe se u njima svakakva tereta: kokoši, prasadi…, te doista izgledaju kao ‘velika seoba naroda’. No, svi su strpljivi i veseli. Gotovo nikada se ne čuje oštar ton. Svi imaju vremena jer… to su takvi dani“, dočarala nam je hercegovačka redovnica.

Božićni običaji s drugoga kraja svijeta

Prema njezinim riječima, to je vrijeme i kad sela i zajednice ožive jer se studenti vraćaju kući, a škole zatvaraju do početka veljače. Oživi obiteljski život, te se osjeća radost zajedništva.

Vrtovi su već odavno zasađeni i obrađeni tako da o Božiću bude sve spremno za prehraniti obitelj koja se ponekad i utrostručuje, a i kišna sezona dolazi pa se u vrtove uglavnom ide po povrće i razne gomoljaste plodove.

Na badnje jutro, već od ranog jutra, započinje se s pripremom božićnih jela. Cijelo selo je obavijeno dimom. Prikupljaju se drva i riječni kamen i slažu se za ognjište koje ispočetka jako dimi. Kad svo drvo izgori, ostaje vreli kamen u koji se slaže (zapreće) hrana pripremljena od zelja, taroa, kasavae, yama, krumpira, svinjetine…

Sve se to posebno umotava u listove banane i potom slaže na vreli kamen prekriven taro listovima. Većina hrane se priprema u kokosovu mlijeku. Tu je i posebno pripremljen puding koji – kako objašnjava sestra – ne sliči na naš puding, nego je uglavnom slani prilog drugim jelima, od kasave ili tara s kokosovim mlijekom. Sve se to slaže na vreli kamen, pokriva listovima tare. To je povrće s velikim listovima i plodom ispod zemlje koji mogu biti veličine krumpira do manje tikve, ovisi o vrsti tara. Sva hrana pečena u kamenju jako je ukusna. Spomenula nam je i kako će većina obitelji siječanj prepostiti jer u tjednu od Božića do Nove godine spremaju sve što imaju…

Oni koji žive bliže župnoj crkvi odlaze ondje na Polnoćku ili božićnu danju misu, a onima koji su dalje, svećenici odlaze imati mise po zonama. Svaka zona uključuje sedam-osam zajednica.

Na Badnji dan čestitari obilaze selo i pjevaju božićne pjesme, a jaslice se prave samo u župnoj crkvi i rijetko koja obitelj ima okićeno u kući i oko kuće

„Običaji su se i ovdje uglavnom izmijenili. Prije 20-ak godina obitelji su išle na misu u velikim drvenim čamcima pretrpanim djecom. Danas su rijetke obitelji koje dolaze čamcem, uglavnom dođu kamionima… Na Božić u nekim zajednicama pripremaju hranu i objeduju svi zajedno. Popodne je rezervirano za druženja i sport. Nogomet je obvezan. Nogometni turniri produžuju se do Nove godine“, opisala je misionarka Raič i dodala kako se, nažalost, u posljednje vrijeme božićno slavlje često svodi na slavlje uz kvaso (domaći alkoholni pripravak od ananasa) ili solomonsko pivo, te se uz to događaju i nasilja u obitelji…

Skoro pa bez korone

Priču o blagdanskom raspoloženju nakratko smo prekinuli progovorivši sa sestrom o još uvijek aktualnoj pandemiji koronavirusa koja je njih, Bogu hvala, skoro pa zaobišla. „Nas, hvala Bogu, korona nije pohodila osim 20-ak slučajeva uvezenih iz prekooceanskih zemalja s povratnicima Solomoncima, studentima ili radnicima koji su zbog korone napustili države u kojima su boravili i vratili se u domovinu.

Oni su ostajali i više od mjesec dana u karanteni u glavnom gradu tako da vjerujemo kako na Otocima nema oboljelih. Nažalost, ipak smo imali jedno loše iskustvo lockdowna kad su pred Uskrs kao prevenciju protiv korone iselili glavni grad Honiaru i pretrpanim brodovima vraćali ljude na njihove otoke. Tako se dogodilo da je jedan pretrpani brod isplovio u nemirno more i noć. Valovi su ga prekrivali i more je odnijelo 27 mladih života. Uz to, međunarodni letovi ukinuti su još od početka godine osim povremeno za povratnike, studente i radnike tako da nitko od sestara nije putovao u domovinu“, podijelila je redovnica s nama.

Bitno se ne mijenja

Potom smo se vratili na našu središnju temu – božićnog vremena, kada nam je sestra kazala da se njihov hod kroz advent razlikuje od onoga u domovini. Budući da je klima tropska, prosinac je zapravo najtopliji i najsparniji mjesec u godini, tako da je s. Ruži neobično ovo božićno vrijeme bez zime i snijega.

„No, ono bitno u adventu i Božiću isto je i ne mijenja se. Uvijek nas iznova poziva pripraviti svoja srca za dolazak Djeteta Isusa. Očistiti srce od svega što nas priječi živjeti radost Božića. Molimo za mir u našim srcima, u našim obiteljima. Molimo za mir i radost u cijelome svijetu. Ove godine na poseban način molimo za sve one koji žive u strahu od bolesti, neizvjesnosti, koji su Božić dočekali sami ili osamljeni, neka im Dijete Isus donese mir i radost.

Pratite nas molitvom, po molitvi postajemo blizu premda smo tisućama milja udaljeni… Po vašim molitvama i odricanjima moguće nam je činiti ovaj dio svijeta barem malo drugačijim, omogućiti djeci i mladima školovanje i rast u vjeri, kao i majkama i djevojkama kroz tečajeve i poduke pomoći u brizi za vlastite obitelji“, poručila je na kraju misionarka s. Ruža Raič.

Objava Po molitvi postajemo blizu, premda smo fizički udaljeni pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prijatelji Malog Isusa i župljani župe Prozor pod vodstvom sestre Marinele Zeko pripremili su različite domaće proizvode kao što su različite zimnice i neizostavna ramska rakija, rukotvorine i starine kako bi prodajom iskazali potporu misijskom radu. Prije svega to je potpora koja ide na Haiti gdje djeluje sestra Ana Uložnik i misijskom djelovanju nedavnog prozorskog kapelana Stipice Lešića.

Sestra Marinela Zeko zahvaljuje mladima i župljanima koji su donirali različite domaće proizvode, te pomagali u pripremi i pakiranju za daljnju prodaju.

Objava FOTO: Potpora misijama prodajom domaćih proizvoda pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Sestra Vedrana Ljubić

Poziv…
Biskupija Soroti osnovana je 29. studenog 1980., a nalazi se na istoku Ugande. Prema zadnjem popisu pučanstva od 2017., biskupija broji 3 400 000 stanovnika, od toga je 1 528 300  (45,1%) katolika. U siječnju je mjesni biskup mons. Joseph Eciru Olioach pozvao nas sestre Kćeri Božje ljubavi u svoju biskupiju. Odazvale smo se i u ožujku smo kupile zemlju u Sorotiju te u Olilimu. Ove godine je biskupija također mislila praviti katedralu i otvoriti je na dan kad su trebali proslaviti 40 godina postojanja, ali zbog korone svi su planovi zamršeni, odgođeni za bolja vremena.

Nama su, naime, ponuđene tri lokacije, a mi smo se odlučile za Olilim – zabačeno mjesto gdje ljudi žive u kolibicama, tako da kad dođete onamo, prva pomisao je: pa što ćemo mi ovdje raditi, gdje su ljudi, nikoga ne vidimo. No, prošećete li malo, na bilo koju stranu, naići ćete na kućice, odnosno sela koja se ne vide od trave.

Te male kuće pravljene su tako zato što su se ljudi krili od plemena Karimojonga jer je ono donedavno bilo naoružano, te su hodali po selima i krali krave. Nakon što ih je predsjednik razoružao, sada se može slobodno kretati i nešto činiti za unaprjeđenje kraja.

Govore engleski
Olilim je udaljen 406 km od Kampale odakle bismo mi pošle u tu misiju. Razmišljale smo kako si olakšati putovanje, te smo na tom potezu – u Sorotiju, odlučile kupiti manji komad zemlje gdje ćemo napraviti malu kuću u koju ćemo prilikom putovanja prvotno svraćati i imati prenoćište, pa onda sljedeći dan nastavljati putovanje do konačnog odredišta. Osim toga, u Sorotiju je biskup i svi potrebni uredi, banke i sl.

Danas u Sorotiju žive domorodačka plemena: Iteso,Kuman,Bakenye,KarimojongiLangi, a domorodački jezik kojim govore je ateso.

Gospodin Gervazio nam priča kako su oni – Iteso pleme, došli iz Etiopije. Najprije su naselili Karamodja kraj, a onda su neki od njih krenuli prema Sorotiju, pa se tako oni koji su ostali zovu Karamadjon, a njegovo pleme Iteso, što znači stari, umorni čovjek.

Međutim, kako su se ljudi snalazili za posao ili su išli za zelenijim pašnjacima – danas u Sorotiju žive većinom ugandska plemena. Još je zanimljivo da nigdje u Ugandi kao u Sorotiju pučanstvo ne govori tako dobro i često engleski jezik jer su Britanci najprije došli u središnju Ugandu pa su išli dalje prema svim dijelovima države.

Bijeli oci prvi su došli evangelizirati Ugandu, pa su iza njih došli i drugi redovi, Mill Hill misionari, comboni misionari iz Sudana i drugi. Pater Christopher Kirik, Mill Hill misionar, počeo je s katekumenatom 1908. Učio je domorodce o Stvoritelju neba i zemlje, jasno i o stvoritelju ljudi. Prema predaji, ljudima je bilo teško shvatiti da je Bog stvorio čovjeka. Tako je jedna žena uporno na pitanje: tko ju je stvorio, odgovarala „moji roditelji“.

Nadanja
Glede same misije, ovih dana počele smo praviti blokove za gradnju zaštitnog zida i kuće. Radovi su u tijeku. Kad smo neki dan posjetile biskupa, rekao nam je da se raduje jer dolazimo u Soroti biskupiju, te se nada kako ćemo uskoro poći prema Olilimu. I naša je želja poći prema toj misiji, no – čekamo da se put napravi. Naime, župnik iz Olilima rekao nam je kako je nemoguće doći do misije kamionom s materijalom. On iz istih razloga ne može praviti župnu kuću.

Uganda, nažalost, nije pogođena samo koronavirusom, nego i vremenskim nepogodama koje su nanijele puno štete od istoka do zapada, a manje na sjeveru, dok je i jug pogođen poplavama, klizištima, a neki dijelovi i sušom.

U Olilimu imamo želju otvoriti vrtić, osnovnu školu, domaćinsku školu i, ako bude moguće, ambulantu.

Mjesto je zabačeno, potrebno je puno Božje snage i dobre volje za tu misiju. Bogu hvala, imamo i domaćih sestara – četiri iz Biskupije Soroti.

Šaljem nekoliko fotografija koje govore više nego moje riječi koliko je mjesto potrebno molitve i svake druge pomoći. Neka je blagoslovljeno!

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Misionarka Vedrana Ljubić: Misijskim žrtvicama do nove misije pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Don Ivan Stojanović iz župe Uzdol, inače član Hrvatske salezijanske provincije Sv. Ivana Bosca, već puna dva desetljeća djeluje u državi Gani, u misiji Tatale smještenoj u zapadnom dijelu Afrike.
On je svoj ovogodišnji posjet domovini iskoristio i kako bi posjetio sarajevski KŠC gdje se u školi na Mejtašu u njihovu prepunom auditoriju susreo s učenicima osnove i srednjih škola.

Približiti ono daleko
Najprije je znatiželjnim učenicima pobliže opisao samu državu, narod koji ondje živi i njihovu svakodnevnu životnu borbu, a njegove riječi bile su praćene i fotografijama. Govorio je o običajima ljudi, njihovu optimizmu, radosti, ali i o mnogobrojnim problemima, kao i teškim uvjetima života u ovoj  polupustinji.

Jedan od  najvećih problema ovim ljudima jest nedostatak pitke vode, zbog čega su česte zaraze i smrtonosna stradanja. Najbliža rijeka udaljena je od ovog područja 40 kilometara. Tako je dakle do vode skoro pa nemoguće doći, i onda kiše, kojih nema po pola godine, predstavljaju jedini izvor vode, koju oni iskorištavaju u svakodnevne svrhe. Ovaj se problem može riješiti i rješava jedino uz pomoć donacija humanih ljudi.

Karakterističnost tamošnjeg naroda jest i da vjeruju u duhove predaka, poglavice i vračeve. Mjesto Tatale čine dva plemena Basare i Kambamba koji se plesom i osmijehom bore protiv gladi, primitivnih medicinskih uvjeta i nedostatka obrazovnih institucija.

Empatija na daljinu
Prema don Ivanovim riječima na opismenjavanju ovih ljudi, njihovu praznovjerju i drugačijem pristupu življenja, već je mnogo urađeno, ali još uvijek ima dosta posla, poglavito kada je riječ o pitkoj vodi.

Kako je objavljeno na ksc-sarajevo.com, cilj misionareva posjeta je u svakom slučaju širenje jedne lijepe priče koja je u učenicima probudila želju da se na bilo koji način uključe u pomaganje ovim ljudima koji žive u nestašici pitke vode, hrane, ali koji i pored svih tih problema odišu jednom takvom snagom, dobrotom i ljubavi koji, kako su rekli, i njima postaju inspiracija u drugačijem pristupu životu.

„Oni su nas osvojili svojom radošću, svojim osmijesima, unatoč velikoj neimaštini, a na nama je da mi njima bar malo pomognemo u stvaranju boljih uvjeta za život, ponajprije da im pomognemo da dođu do bunara s pitkom vodom“, poručili su učenici KŠC-a Sv. Josip u Sarajevu.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Misionar iz župe Uzdol don Ivan Stojanović posjetio sarajevski KŠC „Sv. Josip“ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.