Po molitvi postajemo blizu, premda smo fizički udaljeni

Na Solomonskim Otocima u Bumi 2011. otvorena je misija u župi Duha Svetoga u koju su došle četiri sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog. Potom im se 2013. pridružila susestra Hercegovka Ruža Raič s kojom smo razgovarali o njezinu misionarskom djelovanju, poglavito u božićnom vremenu.

 

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

 

Baš 2013., kada je i ona došla, proslavili su 100 godina od dolaska misionara u njihovu župu. Kako nam je otkrila, njezine susestre po dolasku, budući da su bile medicinske sestre, kao prvu djelatnost zajednice imale su u mjesnoj ambulanti i u obilasku bolesnika i siromaha po zajednicama i u njihovim domovima. Trenutno ih je pet sestara ondje, a, Bogu hvala, pridružuju im se i domaće djevojke, tako da imaju dvije novakinje i dvije kandidatice.

 

Tečajevi šivanja

Nakon godinu dana njezina boravka ondje započele su održavati tečajeve šivanja. „Najprije je to bio rad sa suprugama katehista koji su se ovdje u biskupijskom pastoralnom centru kroz četiri tromjesečna tečaja pripremali za rad u svojim zajednicama. Dva od četiriju blokova dolazili su s obiteljima tako da su u vremenu dok su katehisti na predavanjima, njihove supruge bile kod nas na tečaju šivanja.

Sada radim uglavnom sa ženama i samohranim majkama kao i djevojkama koje nisu bile u mogućnosti pohađati školu. Sestre također rade i u pastoralu s djecom i mladima, kako u našem edukacijskom centru, tako i kroz obilazak po zajednicama i selima“, ispričala je misionarka.

 

„Velika seoba naroda“

Potom nam je otkrila kako adventsko vrijeme ondje nema tako dugu tradiciju pa nema ni puno običaja. „Puno više vjernika dođe na jutarnju misu, ali razlog tomu je završetak školske godine i povratak studenata i školske djece s glavnog otoka, kao i iz grada na našem otoku. Mladi i djeca su kroz adventsko vrijeme aktivni u čišćenju oko župne crkve kao i pravljenju jaslica.

 

Božić je obiteljski blagdan i razdoblje kad se svi poslovi stavljaju na stranu, i vrijeme se daruje obitelji

 

Božićno vrijeme donosi puno radosti ljudima Solomonskih Otoka. Većina onih koji rade u gradu ili na nekom drugom otoku daleko od doma vraćaju se na svoje otoke i u svoje zajednice ili idu u udaljena mjesta posjetiti rodbinu i prijatelje. Honiara, glavni grad, ostaje tih i gotovo prazan na nekoliko dana. To je vrijeme kad su brodovi pretrpani, kada se putuje po pet-šest sati stojeći, ponekad i po nemirnu moru. Brodovi su doista pretovareni u božićno vrijeme i nađe se u njima svakakva tereta: kokoši, prasadi…, te doista izgledaju kao ‘velika seoba naroda’. No, svi su strpljivi i veseli. Gotovo nikada se ne čuje oštar ton. Svi imaju vremena jer… to su takvi dani“, dočarala nam je hercegovačka redovnica.

 

Božićni običaji s drugoga kraja svijeta

Prema njezinim riječima, to je vrijeme i kad sela i zajednice ožive jer se studenti vraćaju kući, a škole zatvaraju do početka veljače. Oživi obiteljski život, te se osjeća radost zajedništva.

Vrtovi su već odavno zasađeni i obrađeni tako da o Božiću bude sve spremno za prehraniti obitelj koja se ponekad i utrostručuje, a i kišna sezona dolazi pa se u vrtove uglavnom ide po povrće i razne gomoljaste plodove.

 

Na badnje jutro, već od ranog jutra, započinje se s pripremom božićnih jela. Cijelo selo je obavijeno dimom. Prikupljaju se drva i riječni kamen i slažu se za ognjište koje ispočetka jako dimi. Kad svo drvo izgori, ostaje vreli kamen u koji se slaže (zapreće) hrana pripremljena od zelja, taroa, kasavae, yama, krumpira, svinjetine…

 

Sve se to posebno umotava u listove banane i potom slaže na vreli kamen prekriven taro listovima. Većina hrane se priprema u kokosovu mlijeku. Tu je i posebno pripremljen puding koji – kako objašnjava sestra – ne sliči na naš puding, nego je uglavnom slani prilog drugim jelima, od kasave ili tara s kokosovim mlijekom. Sve se to slaže na vreli kamen, pokriva listovima tare. To je povrće s velikim listovima i plodom ispod zemlje koji mogu biti veličine krumpira do manje tikve, ovisi o vrsti tara. Sva hrana pečena u kamenju jako je ukusna. Spomenula nam je i kako će većina obitelji siječanj prepostiti jer u tjednu od Božića do Nove godine spremaju sve što imaju…

 

Oni koji žive bliže župnoj crkvi odlaze ondje na Polnoćku ili božićnu danju misu, a onima koji su dalje, svećenici odlaze imati mise po zonama. Svaka zona uključuje sedam-osam zajednica.

 

Na Badnji dan čestitari obilaze selo i pjevaju božićne pjesme, a jaslice se prave samo u župnoj crkvi i rijetko koja obitelj ima okićeno u kući i oko kuće

 

„Običaji su se i ovdje uglavnom izmijenili. Prije 20-ak godina obitelji su išle na misu u velikim drvenim čamcima pretrpanim djecom. Danas su rijetke obitelji koje dolaze čamcem, uglavnom dođu kamionima… Na Božić u nekim zajednicama pripremaju hranu i objeduju svi zajedno. Popodne je rezervirano za druženja i sport. Nogomet je obvezan. Nogometni turniri produžuju se do Nove godine“, opisala je misionarka Raič i dodala kako se, nažalost, u posljednje vrijeme božićno slavlje često svodi na slavlje uz kvaso (domaći alkoholni pripravak od ananasa) ili solomonsko pivo, te se uz to događaju i nasilja u obitelji…

 

 

Skoro pa bez korone

Priču o blagdanskom raspoloženju nakratko smo prekinuli progovorivši sa sestrom o još uvijek aktualnoj pandemiji koronavirusa koja je njih, Bogu hvala, skoro pa zaobišla. „Nas, hvala Bogu, korona nije pohodila osim 20-ak slučajeva uvezenih iz prekooceanskih zemalja s povratnicima Solomoncima, studentima ili radnicima koji su zbog korone napustili države u kojima su boravili i vratili se u domovinu.

Oni su ostajali i više od mjesec dana u karanteni u glavnom gradu tako da vjerujemo kako na Otocima nema oboljelih. Nažalost, ipak smo imali jedno loše iskustvo lockdowna kad su pred Uskrs kao prevenciju protiv korone iselili glavni grad Honiaru i pretrpanim brodovima vraćali ljude na njihove otoke. Tako se dogodilo da je jedan pretrpani brod isplovio u nemirno more i noć. Valovi su ga prekrivali i more je odnijelo 27 mladih života. Uz to, međunarodni letovi ukinuti su još od početka godine osim povremeno za povratnike, studente i radnike tako da nitko od sestara nije putovao u domovinu“, podijelila je redovnica s nama.

 

Bitno se ne mijenja

Potom smo se vratili na našu središnju temu – božićnog vremena, kada nam je sestra kazala da se njihov hod kroz advent razlikuje od onoga u domovini. Budući da je klima tropska, prosinac je zapravo najtopliji i najsparniji mjesec u godini, tako da je s. Ruži neobično ovo božićno vrijeme bez zime i snijega.

„No, ono bitno u adventu i Božiću isto je i ne mijenja se. Uvijek nas iznova poziva pripraviti svoja srca za dolazak Djeteta Isusa. Očistiti srce od svega što nas priječi živjeti radost Božića. Molimo za mir u našim srcima, u našim obiteljima. Molimo za mir i radost u cijelome svijetu. Ove godine na poseban način molimo za sve one koji žive u strahu od bolesti, neizvjesnosti, koji su Božić dočekali sami ili osamljeni, neka im Dijete Isus donese mir i radost.

 

Pratite nas molitvom, po molitvi postajemo blizu premda smo tisućama milja udaljeni… Po vašim molitvama i odricanjima moguće nam je činiti ovaj dio svijeta barem malo drugačijim, omogućiti djeci i mladima školovanje i rast u vjeri, kao i majkama i djevojkama kroz tečajeve i poduke pomoći u brizi za vlastite obitelji“, poručila je na kraju misionarka s. Ruža Raič.