1. ožujka, Dan neovisnosti BiH i Dodikovo svojatanje Hrvata

Punoljetni građani Socijalističke republike Bosne i Hercegovine glasali su o neovisnosti Bosne i Hercegovine na referendumu na kojem je jedino pitanje bilo: “Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”?

Srpski član Predsjedništva ViH Milorad Dodik izjavio je za agenciju SRNA da ne postoji zakon o praznicima BiH na koji su pristala sva tri konstitutivna naroda, što znači da 1. ožujka nije praznik i taj dan i dalje ostaje samo privatna svetkovina Bošnjaka u BiH.

– Prvi ožujka se nikada neće slaviti u Republici Srpskoj, jer je to tragično podsjećanje na dan kada je u Sarajevu napadnuto sve na što naš narod kao i ostali polažu pravo. Prvo su nas preglasali, potom napali najvažniji nacionalni simbol i konačno ubili srpskog svata – kazao je Dodik.

On je naglasio da inzistiranje na tom datumu kao prazniku, koji Srbi nikada neće moći slaviti, pokazuje svu zaslijepljenost, prvenstveno bošnjačke politike, koja ni nakon 27 godina ne odustaje od politike koju simbolizira upravo 1. ožujak.

– To nam pokazuje da u Sarajevu još živi ideja da nam mogu uzeti pravo glasa, paliti zastavu i ubijati narod. Za nas 1. ožujka nije, niti će ikada biti datum koji se može slaviti, ali jest datum koji će nas trajno opominjati na to šta bi bilo da se nismo izborili za Republiku Srpsku – kazao je Dodik za Srnu.

Agencija SRNA, nadalje, piše da se “u dijelu Federacije BiH sa većinskim bošnjačkim stanovništvom 1. ožujka se obilježava kao “dan neovisnosti BiH”, dok se ovaj datum u Republici Srpskoj ne slavi. Mjesec poslije nelegalnog referenduma 1. ožujka 1992. godine izbio je građanski rat, odnosno tragični sukob naroda u BiH”.

Dodik: Hrvatima bi bilo bolje da su ostali u Jugoslaviji

Međutim, podsjetimo i na Dodikove riječi sa Znanstvenog skupa ‘Hrvati danas’, održanom u Banja Luci 2011. godine. Tada predsjednik tog entiteta u kojem su Hrvati i Bošnjaci tijekom i nakon rata u BiH doživjeli egzodus s obzirom da je prije rata tu živjelo oko 220 tisuća Hrvata, a danas tek oko 12 tisuća, tada je govorio o Hrvatima, hrvatskoj politici i njenim pogreškama.

Za podsjetiti je da je ovaj skup, donio mnoga zanimljiva mišljenja o uzrocima, posljedicama kao i mogućim rješenjima za težak politički položaj Hrvata u BiH.

Znanstveni skup je organizirao tadašnji potpredsjednik RS-a iz “reda hrvatskog naroda” Emil Vlajki, što za vodeće hrvatske stranke nije bio poseban problem, a posebno znakovito izlaganje imao je predsjednik RS-a, Milorad Dodik.

Čitatelje podsjećamo na taj događaj o kojem je svojedobno pisala Republika.

Naime, Dodik je tada u uvodnom izlaganju ocijenio da je “jedna od dramatičnih odluka Hrvata u novijoj povijesti, njihov izlazak 1992. na referendum i glasovanje za neovisnost BiH”. Još jedna od “dramatičnih odluka” Hrvata u BiH, prema njegovoj ocjeni, je i “odustajanje od nekadašnje Herceg-Bosne”, za što je izravno optužio tadašnju hrvatsku vlast, ocjenjujući da su “bh. Hrvati uradili kako je željela Republika Hrvatska”.

Dodikova ocjena kako je jedna od “dramatičnih odluka Hrvata” bio i izlazak na referendum je posve očekivana, a odluka je prvenstveno “dramatična” bila za Srbe koji nisu željeli izlazak iz tadašnje Jugoslavije. Da se Hrvati, kojim slučajem, nisu izjasnili za neovisnu BiH, sada bi Jugoslavija graničila s Hrvatskom, a Bošnjaci i Hrvati u BiH bili s pravima nacionalnih manjina, a pitanje je i bi rat mimoišao taj teritorij. To se najviše ogleda u Dodikovoj izjavi kada je susjednu Republiku Hrvatsku nazvao ‘matičnom zemljom’ Hrvata iz BiH.

„Važno je zamijetiti da je položaj Hrvata, u prošlosti determiniran nizom odluka koje su donesene. Jedna od dramatičnih odluka, koja je predodredila položaj Hrvata u BiH je učešće na zajedničkom referendumu o samostalnosti BiH, čime je dana politička podrška konceptu osamostaljenja i raspada Jugoslavije i da to učešće na referendumu uskoro bilo dovedeno u pitanje upravo sukobom Bošnjaka i Hrvata u proteklom ratu, koji je iza sebe ostavio i značajne ratne zločine i s jedne i s druge strane, govori da ta odluka o učešću Hrvata na referendumu o samostalnosti BiH nije inspirirana njihovim povijesnim i političkim zahtjevima”, ocijenio je tada Dodik.

“Drugo važno mjesto je odustajanje hrvatskog političkog vrha toga vremena od koncepta Herceg-Bosne, koja je već bila konstituirana kao teritorijalno-politička organizacija s svim izvršnima funkcijama vlasti i predstavništvom koje je moglo osigurati njegovu dugotrajnost. Politička odluka da se ukine Herceg-Bosna i da se ona utopi u Federaciju, vjerojatno je motivirana nekim regionalnim procesima tog vremena, jer znamo da je Hrvatska, kao matična zemlja Hrvata, tada već bila u sukobu i da je trenutak vjerojatno bio važan zbog same Hrvatske da se to učini i već poznatog pritiska međunarodne zajednice“, kazao je Dodik u uvodnoj riječi na Znanstvenom skupu o položaju Hrvata u BiH, organiziranom u Banja Luci u ožujku 2011. godine.

Veliku ulogu u daljnjem srozavanju položaja bh Hrvata, prema njegovim riječima, odigrala je i međunarodna zajednica, koja je ukinula sustav zaštite prilikom odlučivanja u F BiH za same Hrvate, data Daytonskim sporazumom, te tako Hrvate odvela u daljnji politički sunovrat.

„Ono što mi vidimo iz RS-a je nedostatak političkog stava hrvatskih predstavnika dugo vremena. Sad ga ponešto i prepoznajemo“, kazao je Dodik ističući da hrvatski predstavnici nakon potpisivanja Daytona nisu Hrvatima osigurali „najviše prava, koja im pripadaju“.

On, između ostalog, je iznio da BiH jedino može opstati organizirana u zajednicu suverenih država na njenom prostoru, s izvršnim kompetencijama, a jamčenim međunarodnim subjektivitetom i teritorijalnim integritetom.

„Narodi u BiH nisu nikada dali jedinstvenu suglasnost za BiH. Imamo tek samo jedan referendum koji je održan 1992., na koji su izišli zajedno Bošnjaci i Hrvati, od kojih je većina glasovala za samostalnu BiH. Ja nisam bio pripadnik partije koja je tada bila na vlasti SDS-a, bio sam član partije koju je vodio Ante Marković, ali jednako sam bio protiv tog referenduma, jer je taj referendum bio mjesto preglasavanja. I mi smatramo da upravo događaji koji su se događali poslije, demantirali volju Hrvata“, ocijenio je Dodik.
Referendum se održao 29. veljače i 1. ožujka

Inače, podsjetimo da se Referendum za neovisnost BiH dogodio se u prijestupnoj godini i, zaista, nakon referenduma, tek za četiri godine, 1996., BiH je počela ‘živjeti’ kakva-takva državnost BiH. Samo održavanje refrenduma i broj 4, moglo bi se kazati, odredilo je i daljnju sudbinu zemlje.

– 1992. održan referendum
– 4 godine kasnije, 1996. godine, BiH je postala kakva-takva država uspostavom državnih vlasti
– 4 godine kasnije, 2000. godine, Alijansa prvi put u demokratskim izborima ruši nacionalne stranke i preuzima vlast
– 4 godine kasnije, 2004. godine, građani su na izborima kaznili Alijansu i nacionalne stranke ponovno preuzimaju vlast
– 4 godine kasnije, 2008. godine, u Mostaru su, a koji je svojevrsna preslika BiH u malom, preko čijih se građana lome politička koplja vladajućih u BiH, održani posljednji lokalni izbori.

No, podsjetimo se malo na 29. veljače i 1. ožujka – stvarne datume dvodnevnog referenduma za neovisnost BiH, male zemlje. Ovo je karakteristično samo za države velike površine i razlike u vremenskim zonama. Paradoksalno je da se referendum nije održao u samo dvije općine u BiH, tio u općinama Drvar, koji se tada zvao Titov Drvar, i Bosansko Grahovo jer srpske vlasti to nisu dopustile, a dana 27 godina poslije, baš te općine su u Federaciji BiH i “obilježavaju” ovaj praznik, makar i određenim neradnim danom.

Znakovito je i to da je samo dva dana uoči referenduma, 27.02.1992. godine u Glamoču ubijen ugledni gradski liječnik dr. Alojzije Kelava. Krivica mu je bila samo to što je Hrvat.

Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine je nacionalni praznik koji se obilježava 1. ožujka svake godine, a kojim se obilježava neovisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke federativne republike Jugoslavije.

Referendum za neovisnost BiH održan je na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ. Održan je 29. veljače i 1. ožujka, a označavao je opredjeljivanje građana ka budućnosti zemlje, ali ujedno je bio i uvod u krvavi rat.

Neovisnost su snažno podržali uglavnom Bošnjaci i Hrvati, dok je veći broj bosanskih Srba bojkotirao referendum uslijed poziva SDS-a da Srbi ne glasaju na referendumu.

Referendumu je pristupilo ukupno 2.073.568 glasača što je predstavljalo izlaznost od 63,6%. Od ukupno izašlih na glasanje njih 99,7% je glasalo za neovisnost, a 0,3% protiv.

Rezultati referenduma su prihvaćeni 6. ožujka iste godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine.

Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. ožujka proglašava Danom neovisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. ožujka 1995. godine, neposredno nakon okončanja krvave agresije i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.

Prethodno je Zakon o 1. ožujku donijela Skupština RBiH, 28. veljače 1995. No, na osnovu ovog akta, danas se Dan neovisnosti obilježava samo u jednom dijelu područja BiH, odnosno u Federaciji BiH.

Parlament je 28. veljače 1995. godine donio odluku da se 1. ožujka slavi kao Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine. Dan neovisnosti je proslavljen po prvi put 7. travnja 1995. godine.

Europska ekonomska zajednica je priznala ovaj dan kao Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine.

Sljedbenici iste politike koja je bojkotirala referendum i danas osporavaju ovaj dan, kao i ostale srpske stranke u RS-u, te se on zbog toga obilježava samo u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Nakon 27 godina od provedenog referenduma za neovisnost BiH jasno je da danasšnja BiH mnogima nije ono što su željeli ili priželjkivali. Građani BiH dobili su državu, bez okova Jugoslavije koja je, u cilju zadržavanja stanja, izvršila oružanu, krvavu agresiju na neovisnu BiH, neovisnu Hrvatsku ali i neovisnu Sloveniju, a dotadašnja Jugoslavenska narodna armije (JNA) postala vojska Srbije.

Zanimljivo je da se 1. ožujka nije previše “nametnuo” ni među većinom bh. Hrvata, ponajprije “zahvaljujući” njihovim političarima, iako bez podrške Hrvata referendumu, nedvojbeno, ne bi bilo i neovisne BiH.

Ovo je vrlo diskutabilna tema s obzirom na činjenicu da su upravo Hrvati u BiH podnijeli jednu od najvećih žrtava u totalitarnom, nedemokratskom režimu bivše Jugoslavije. Također, danas i na mnogim manifestacijama i značajnim datumima iz bivše Jugoslavije, a na koju prvenstveno ekskluzivitet uzimaju Bošnjaci, može se vidjeti jugonostalgičarska nota: jugoslovenska zastava i zvijezda petokraka. Istodobno, upravo Bošnjaci u najvećem broju i obilježavaju ovaj praznik.

Stoga bi se ponovno moglo kazati: stara, poznata zamjena teza uz sveprisutnu dozu kaosa u BiH.

No, unatoč neovisnosti, bh. političari ni do danas nisu uspjeli izgraditi potpuno stabilnu i uspješnu zemlju te i danas je BiH prožeta i opterećena međunacionalnim sukobima i avetima proteklog rata što je bh. političarima plodno tlo za političko egzistiranje. Za takvu zemlju snose krivnju i odgovornost.

(Republikainfo.com/V.S.)