U spomen na fra Luku Markešića

U spomen na fra Luku Markešića

Jučer, u petak, 7. kolovoza 2020., navršilo se točno šest godina od smrti velikog i dragog čovjeka, finog čovjeka, našega bosanskofratarskog ‘’daidže’’, fra Luke Mirka Markešića. Riječ je o čovjeku kojeg su mnogi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – bez obzira na nacionalnu i religijsku pripadnost – voljeli, poštivali, o čovjeku kojem su se divili zbog njegove hrabrosti u borbi za istinu u svim režimima: jugoslavenskom i onom ratnom i poslijeratnom – bosanskohercegovačkom i hrvatskom.
Ali istodobno, riječ je o čovjeku kojeg su – zašto to već jednom ne reći sasvim jasno i glasno? – mnogi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj mrzili, posebno katolici Hrvati, među njima ne mali broj katoličkih svećenika i njegove subraće: bosanskih i hercegovačkih fratara; i to baš mrzili, iz dna duše, koji su mu željeli zlo i koji su mu davali najgore nazive od udbaša do izdajnika hrvatstva i katoličanstva, izmišljali takve gadosti da ih zbog intelektualne higijene nije dobro ovdje ni navoditi.
Uz to, zašto ne reći i to da su ga mrzili i mnogi njegovi Ramljaci, kao i dio njegove najbliže rodbine. Mnogi od njih stidjeli su se kazati tko im je on. A svi su sve to činili iz istoga razloga kao i oni što su ga hvalili i poštovali: zbog njegove hrabrosti u borbi za istinu u svim režimima: jugoslavenskom i onom ratnom i poslijeratnom – bosanskohercegovačkom i hrvatskom.

Nesebična žrtva

Fra Luka je rođen u Rami, u selu Proslapu kraj Prozora, 23. prosinca 1937. Umro je u bolnici na Koševu u Sarajevu 7. kolovoza 2014. Pokopan je na gradskome višekonfesionalnom groblju Bare, u podnožju brda Hum, u grobnicu bosanskih franjevaca zajedno s drugom subraćom: fra Karlom Karinom, fra Vitomirom Jeličićem i fra Bonifacom Badrovom.

image

Irfan Hozo: Fra Luka Markešić, Sarajevo 1996.

Napisao je više teoloških, ali i nekoliko drugih neteoloških knjiga, članaka, dao veliki broj intervjua i osobnih analiza o društvenim, religijskim, političkim i crkvenim prilikama u Bosni i Hercegovini kao istinskoj domovini njezinih građana i naroda, a time – naravno – i domovini hrvatskoga naroda. Svoje stavove o domovini i državi Bosni i Hercegovini objavio je u dvije knjige: “Slučaj Bosna” (Svjetlo riječi, Livno 1995.) i “Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH?” (HNVBiH, Sarajevo 2012.). Ti tekstovi svjedočanstvo su ne samo osobne nesebične žrtve u očuvanju katolika u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj onodobnih “ratnih” fratara poput njega i već pokojnih fra Ljube Lucića i fra Petra Anđelovića nego i svjedočanstvo rada mnogih bosanskohercegovačkih ljudi okupljenih oko Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine (HNVBiH) koje je, kako sam fra Luka kaže, bilo uvijek “vjerno, dosljedno i ustrajno u svojem opredjeljenju za izgradnju države BiH i ravnopravnosti građana i naroda u njoj, prema suvremenim civilizacijskim načelima demokracije i općeg dobra”.
Zajednički iskaz svih onih koji su ga poznavali i koji su o njemu govorili i pisali u dobroj namjeri može se sažeti u riječi bivšega ramskog gvardijana, sada vareškoga kapelana, fra Tomislava Brkovića izgovorene u Sarajevu na njegovu pokopu 12. kolovoza 2014.: “Otišao je još jedan čuvar Bosne. Otišao je čuvar njezine povijesti, kulture i državnosti. Franjevac i Hrvat u njoj”. Na nešto drukčiji način, za fra Luku će još 2011. Miljenko Jergović napisati: “On je čovjek vrijedan poštovanja. Takav je upisan u sjećanje i u povijest jučerašnjega svijeta Bosne i Sarajeva. Čvrst i uspravan, u vrijeme kada su se i stijene povijale i usklađivale s takozvanim realitetom, fra Luka je pokazivao jedan silno važan dar, kakav krasi samo intelektualno i emocionalno snažne ljude: umio je biti sam. Znao je biti mimo svijeta i biti neprilagođen, u vrijeme kada je prilagođavanje značilo pristajanje na zlo i uz zlo”.
A upravo ta sposobnost da bude sam, da “misli vlastitom glavom” i da bez obzira na stvarne i umišljene ovozemaljske veličine, ne dopusti da ga itko od njih pokoleba u provedbi ideja koje su u danome vremenu bile mnogima neprihvatljive te da ne pristane “na zlo i uz zlo”, očitovala se tijekom cijeloga njegova života kao i prigodom njegovog posjeta bivšemu predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu, davne 1994. godine, dva dana prije održavanja Sabora Hrvata Bosne i Hercegovine u opkoljenome Sarajevu, 4. veljače 1994., na kojemu je osnovano Hrvatsko narodno vijeće BiH na čijem čelu će fra Luka biti od 12. veljače 2004. pa do svoje smrti.

Sastanak s Tuđmanom

O tome posjetu postoji i pisani trag – zapisnik razgovora u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu 2. veljače 1994. koji su (zapisnik) nakon završenog razgovor dobili svi dolje navedeni sudionici razgovora. Čitao sam ga mnogo godina kasnije kod fra Luke u Sarajevu, na Bistriku, u samostanu sv. Ante. A o tome, u svakome pogledu, burnom sastanku pričao mi je i neposredni sudionik toga razgovora, prof. dr. sc. Marinko Pejić, koji će nakon fra Lukine smrti nastaviti još nekoliko godina voditi HNVBiH.

Priprema i održavanje Sabora Hrvata Bosne i Hercegovine u opkoljenome Sarajevu u vrijeme najžešćih sukoba Bošnjaka i Hrvata nisu bili po volji glavnih predstavnika ondašnje službene hrvatske i hercegbosanske politike. Bilo je gotovo pa nezamislivo da se može naći netko tko će u to vrijeme tražiti neki drugi put rješavanja tzv. hrvatskoga pitanja u Bosni i Hercegovini osim već spomenutih ‘’uglednika’’ u Zagrebu i Grudama.
Kao odgovorna osoba ne samo unutar Franjevačke provincije Bosne Srebrene koju je vodio u dva mandata od 1982. do 1991. nego i društva u kojemu je živio, fra Luka je tražio da s nekoliko ljudi koji će s njim otputovati u Sarajevo na Sabor Hrvata BiH posjeti upravo onu osobu, tadašnjega predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana, koja je u cijelosti kreirala onu i onakvu hrvatsku politiku u BiH koja je, prema fra Lukinom i mišljenju onih koji su bili krenuli u opkoljeno Sarajevo na Sabor, bila najpogubnija za Hrvate u Bosni i Hercegovini, a posebno za Hrvate u Bosni. S fra Lukom je još bilo nekoliko, kako ih je on nazvao, “finih ljudi”: prof. dr. Božidar Matić, bivši rektor Sarajevskog univerziteta, direktor Energoinvesta te član ANUBiH; Anto Ravlić, poslovni tajnik HNV-a Bosanske Posavine, inače inženjer agronomije; dr. Vjekoslav Barač, liječnik, dopredsjednik ondašnjega HDZBiH i zastupnik u Skupštini BiH te prof. dr. sc. Marinko Pejić, profesor na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, u to vrijeme tajnik HKD-a Napredak u Zagrebu.

image

Borac za BiH

Fra Luka je sa svojom jakom bh. domovinskom ekipom želio glavnoga ‘’krojača’’ tadašnje hrvatske politike prema Hrvatima u BiH upoznati s namjerom održavanja Sabora Hrvata BiH i tom prigodom mu bez ikakva okolišanja reći u oči da to što on radi nije dobro za te bosanskohercegovačke, a posebno bosanske Hrvate. A kako su Tuđmanu Hrvati u Bosni i Hercegovini, a posebno Hrvati u Bosni, bili tek moneta za potkusurivanje u nacionalno-teritorijalnom kartiranju sa Slobodanom Miloševićem i Alijom Izetbegovićem, za njega je ovo bila prigoda održati fra Luki i njegovoj ‘’čudnoj družini’’ predavanje o tome što je to prava hrvatska politika. Fra Luka se, stoji u zapisniku, na tome sastanku nije dao smesti nego je Tuđmanu dao do znanja da oni idu u Sarajevu održati Sabor i da će na tome saboru predložiti i usvojiti da je Bosna i Hercegovina cjelovita zemlja, samostalna i nezavisna država, da njeno unutarnje uređenje ne smije biti unitarističko nego na demokratskim načelima uz proporcionalnu zastupljenost predstavnika hrvatskoga naroda u BiH.
Nije Tuđmanu bilo nimalo lako slušati uvodno izlaganje tamo nekog tvrdoglavog bosanskog fratra, pa je stoga, stoji u zapisniku, počeo najprije uvjeravati fra Luku da nije u pravu jer dvojica bh. biskupa (Franjo Komarica i Ratko Perić) misle isto kao i on (Tuđman), a da jedino kardinal Vinko Puljić misli isto kao i fra Luka, ali ni on ne u svemu. Kad ni to nije pomoglo, Tuđman je nastavio monolog u kojem je fra Luki, između ostalih insinuacija, rekao da provodi politiku Alije Izetbegovića, da je on zapravo Alijin Hrvat. Zatim ga bez ikakvih dokaza optužio: “Ovo što Vi činite ima opravdanja u Vašoj osobnoj tragediji što ste izgnani, ima opravdanja u tragediji većine hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Ali ste se upleli u jedne antihrvatske mreže inozemnih obavještajnih službi i svih onih koji su protiv samostalne hrvatske države”.

image

Poštovan i cijenjen

Nakon tih optužaba fra Luka mu ljutito odgovori: “Mi nismo Alijini. Mi smo svi zreli ljudi, ja sam veći Hrvat od bilo kojeg Hrvata, ne dam da netko bude veći i da mi netko kaže da sam ja Alijin Hrvat”. Potom, stoji u zapisniku, poduči Tuđmana da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini starosjedilački, da se nitko tu u Bosni i Hercegovini nije doseljavao, zapravo da je to narod koji je “stariji od Isukrsta”, kako se kaže. A kad je riječ o podjeli Bosne i Hercegovine, fra Luka mu, onako u brk, reče da sudionici Sabora Hrvata u BiH u podjeli vide veliko zlo i da će se oni na Saboru opredijeliti protiv podjele Bosne i Hercegovine, protiv njezina rušenja kao države. I protiv izgradnje bilo kakve unije.
Nakon toga u obranu fra Luke i njegova izlaganja ustali su i Božidar Matić i Vjekoslav Barač i Anto Ravlić i Marinko Pejić. Matić je Tuđmanu spočitnuo da se treba čuvati poopćavanja kad je riječ o odnosima Hrvata i Srba i Muslimana jer je, unatoč tenzijama koje su postojale ne nekim mjestima, na drugim bilo “zaista civilizacijski dostignutog zajedničkog života na nivou odsustva svakakvih konflikata. Prema tome, ne treba poučavati”. Te stoga, nastavio je Matić, “oni koji nikada nisu imali zajednički život, a to su oni (iz Gruda, op. I. M.) koji danas uzimaju na sebe da predstavljaju cjelovito hrvatstvo u Bosni i Hercegovini, oni o tome ništa ne znaju i kao oni koji ne znaju ne mogu ni zamisliti kako bi to trebalo da izgleda”.

image

Sa sahrane na Barama

Sve je, naravno, bilo uzalud. Razišli su se da se više ne sastanu. Bilo je uzalud ‘’ćoravome namigivati’’.

I na kraju, jedan prijedlog

No, ono što nas sada čeka jest organizacija jednog znanstveno-stručnog skupa posvećenog fra Luki kao svećeniku, teologu, društveno-politički angažiranom članu Bosne Srebrene te predsjedniku HNVBiH. Ako to nije urađeno prošle godine u povodu 5. obljetnice smrti, moglo bi to biti za dvije godine, dakle 2022., u povodu njegove 85. godine rođenja.

/Izvor: Oslobođenje.ba, Piše: Prof. dr. sc. Ivan Markešić/

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing