• Faust Vrančić; izumitelj padobrana, visećeg mosta i žičare
  • Faust Vrančić; izumitelj padobrana, visećeg mosta i žičare
  • Faust Vrančić; izumitelj padobrana, visećeg mosta i žičare
  • Faust Vrančić; izumitelj padobrana, visećeg mosta i žičare

Faust Vrančić; izumitelj padobrana, visećeg mosta i žičare

Na današnji dan, prije točno 400 godina umro je jedan od najvećih hrvatskih izumitelja – čovjek koji je izumio padobran, viseći most i žičaru, a koji je pritom bio biskup, leksikograf, filozof, kraljev kancelar… Njegova otkrića mogu se uspoređivati samo sa velikim Leonardom da Vincijem.
Književnik Ivan Aralica navodi da su Vrančići porijeklom ispod Vran planine.

Faust Vrančić (tal. Fausto Veranzio, lat. Faustus Verantius, mađ.: Verancsics Faustus; Šibenik, 1551. – Mletci, 20. siječnja 1617.), hrvatskipolihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup.
Faust Vrančić (lat. Faustus Verantius) najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u Hrvata na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Rođen je godine 1551. u Šibeniku. Još kao dječak otišao je u Ugarsku svome stricu biskupu Antunu Vrančiću.
Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednoga diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo.
Godine 1575. primljen je u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Postavši tajnikom kralja Rudolfa II. godine 1579., Vrančić započinje temeljitije studirati prirodne znanosti i tehniku. Na dvoru se svakodnevno susreće s nizom istaknutih znanstvenika onog vremena, između ostalih sastronomima Tychom Bracheom i Johannesom Keplerom, graditeljem Jacopom de Stradom… što ostavlja jak utjecaj na njegov rad.
Godine 1594. napušta dužnost dvorskog tajnika u Pragu te živi malo u Šibeniku, a uglavnom u Veneciji. Od 1598. djeluje u Mađarskoj kao biskup od Chanada, te kraljevski tajnik za poslove Ugarske i Transilvanije.
Umro je u Veneciji 27. veljače 1617. godine, a prema oporučnoj želji njegovo je tijelo sahranjeno u domovini u crkvi Sv. Marije (Prvić Luka na otoku Prvić kraj Šibenika).

1595. godine izdao je petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski) pod naslovom Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe(Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae). U rječniku je za svaki jezik dano 5.000 odrednica. U to se vrijeme termin “dalmatinski” rabio za slavenski jezik kojim se govorilo između Jadranskoga mora i rijekâ Dunava i Save i ne treba ga miješati s izumrlim dalmatskim jezikom koji je bio romanskoga podrijetla. U Pragu je 1605-06. Peterus Lodereckerus priredio drugo izdanje ovog rječnika, prošireno s češkim i poljskim jezikom, pod naslovom Rječnik sedam različitih jezika (Dictionarium septem diversarum linguarum), kojom prilikom je i “dalmatinski” naveden pod hrvatskim imenom.
U prilogu Rječnika Vrančić je dao otisnuti i Popis dalmatinskih riječi koje su Mađari prihvatili (Vocabula Dalmatica quae Ungri sibi usurparunt), koji sadrži riječi koje su iz hrvatskoga prešle u mađarski jezik. Ovaj je rječnik načinio snažan utjecaj na pravopis kako hrvatskoga tako i mađarskoga jezika, u kome su prihvaćeni Vrančićevi prijedlozi za uporabu ly, ny, sz i cz. To je također bio i prvi rječnik mađarskoga jezika, a doživio je četiri izdanja: u Mletcima (1595.), Pragu (1606.), Bratislavi (1834.) iZagrebu (1971.).
Godine 1598. Vrančić od Rudolfa II. dobiva naslov čanadskoga biskupa i obavlja dužnosti kraljevoga savjetnika za Mađarsku i Transilvaniju do 1605., kad napušta dvor i ulazi u red sv. Pavla, tzv. barnabita u Rimu.
Vrativši se u Rim, istražuje konstrukcije strojeva i arhitektonskih problema, a preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente upoznaje tehničke crteže Leonarda da Vincija, što je rezultiralo najznačajnijim Vrančićevim djelom Machinae novae (Mletci 1615. ili 1616).
U njemu je Vrančić opisao 56 raznovrsnih uređaja i tehničkih konstrukcija uz 49 slika velikog formata i s komentarima na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku.
Vrančić je djelo oblikovao kao priručnik, a u njemu uz vlastite donosi i neke slabije poznate projekte drugih konstruktora, metodološki ih poredavši kako bi prikazao razvoj od već poznatih projekata do novih, koji su bili izvorno njegovi.
Zbog bolesti napušta 1615. godine Rim i želi svoje zadnje dane proživjeti u rodnom Šibeniku, no zaustavlja se u Veneciji, gdje objavljuje knjigu Logica nova.
Premda je školovan u duhu peripatetičke tradicije, Vrančićevi tehnički projekti pokazuju da je u nekim fizikalnim pitanjima blizak novoj fizici koja se sve više udaljavala od aristotelizma.
Projekti u djelu opisani su samo fenomenološki u nedostatku fizikalnih i tehničkih znanja potrebnih za konstrukcije, a do kojih se došlo tek u 18. stoljeću, što pokazuje kako su daleko bili ispred svog vremena Vrančićevi projekti i koliko su nadmašivali mogućnost svog ostvarenja.
Vrančić je napisao i druga važna djela. Na svom materinjem jeziku, koji je Vrančić smatrao “najljepšim” i nazivao ga “dalmatinskim”, napisao je Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.), gdje se daju hagiografski životopisi opatica šibenskoga samostana Sv. Salvatora, prvenstveno svetica osobito štovanih u hrvatskim krajevima uz jadransku obalu. Napisao je i kratak spis o slavenskim jezicima i narodima, u kome navodi svoje shvaćanjesrednjojužnoslavenskoga dijasustav: Dalmatinski, Hrvatski, Srpski ili Bosanski – jere sve ovo jedan jezik jest – ima riči i slova…koja se lahko izgovaraju.
Djelo Machinae novae (Nove naprave iz 1615. ili 1616.) iznimno je vrijedno tehničko djelo s 49 slika (bakroreza), u kojem je na pet jezika opisano 56različitih naprava, pronalazaka, uređaja i konstrukcija. Među značajnije opise iz spomenutoga djela spadaju viseći most i Homo volans (lat. leteći čovjek), prikaz padobranca. Vrančićeva djela pretiskana su uz komentare u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.
Vrančićevo djelo objavljeno pretiskom 1971. godine, popraćeno je pogovorom Ljudevita Jonkea i postupkom obrata izrađenim “Hrvatsko-latinskim rječnikom”, čiji je autor Valentin Putanec. Izrada obrata bila je dalekovidan potez, jer je na temelju tako predstavljene hrvatske građe ustanovljeno da je anonimni rječnik “Slavoslovlje dalmatinsko-talijansko” iz poznatoga Rkp. 194 knjižnice Male braće u Dubrovniku predstavlja hrvatsko-talijanski obrat iz Vrančića, dopunjen određenim brojem neovisnih natuknica. Autorstvo se toga rukopisa i danas smatra neutvrđenim, što dokida atribuciju Kašiću.

Poznatiji izumi: viseći most, padobran, žičara

Veneciji je 1595. tiskano i danas iznimno zanimljivo djelo “Machinae novae” (Novi strojevi), u kojem se nalazi 49 skica i projekata s prikazom 56 tehničkih izuma, projekata i konstrukcija (mostovi, iskorištavanje vodotokova kao pogonskog sredstva, “homo volans”…), koji su iznimnom crtačkom vještinom izvedeni u bakropisima velikog formata. Po tome je ta knjiga vjerojatno jedna od najljepših hrvatskih knjiga svoga vremena.

Crteže slijedi stotinjak stranica teksta (u prvom izdanju na latinskom i talijanskom, a u novijim izdanjima i prevedeno na španjolski, njemački i francuski jezik). U tom se osobitom djelu pokazuje sva širina njegovih znanja i renesansnih interesa. Osnovna značajka Vrančićevih tehničkih konstrukcija i tehničkih rješenja jesu jednostavnost i jasnoća zamisli te njihovo praktično prikazivanje.

Vrančić je isto tako konstruirao mlin kojeg pokreću morske mijene, žičaru, iznio je novu konstrukciju metalnih mostova (koji vise na željeznim lancima, tj. visećih mostova), koju je opisao u svojoj slavnoj knjizi o mehanici Machinae novae (61 konstrukcija, Venecija, 1595.). Tek su koncem 18. stoljeća, odnosno, dva stoljeća kasnije, takvi mostovi sagrađeni. Knjiga je ubrzo bila prevedena s latinskog na talijanski, španjolski, francuski i njemački. Skica njegovog dobro poznatog Homo volansa (padobranca) koja se pojavljuje u njegovoj knjizi Machinae novae često se pripisuje u literaturi Leonardu da Vinciju, što je pogrješno. Vrančić je bio kancelar kralja Rudolfa II. za Ugarsku i Transilvaniju.

Faust Vrančić je negdje u Veneciji izveo skok svojim padobranom kako bi ga isprobao. Ta činjenica je eksplicitno navedena u knjizi koju je napisao engleski biskup John Willkins (1614.-1672.), tajnik Kraljevskog društva u Londonu, samo 30 godina nakon skoka. Naslov knjige koja sadrži to važno svjedočanstvo o Faustu Vrančiću je Mathematical Magic of the Wonders that may be Performed by Mechanical Geometry, part I: Concerning Mechanical Powers Motion, part II: Deadloss or Mechanical Motions (Matematička čarolija koja se može izvesti mehaničkom geometrijom, prvi dio: O gibanju mehaničkih pogona, drugi dio: Živa ili mehanička gibanja) objavljena u Londonu 1648. Vidjeti: Vladimir Muljević: Hrvatski znanstvenici Antun i Faust Vrančić, Encyclopedia Moderna, god. 14, II, Zagreb, 1993. Vrančić je u svojoj knjizi Machinae novae opisao i prvu turbinu na vjetar.

Izvor: genius-croatica.com

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar