Akademik Enes Karić i počani građanin Bužima: “Kao musliman, ja sam protiv uklanjanja božićne i novogodišnje čestitke”

Akademik Enes Karić i počani građanin Bužima: “Kao musliman, ja sam protiv uklanjanja božićne i novogodišnje čestitke”

Akademik Enes Karić, inače i počasni građanin Bužima napisao je kolumnu o tom jadnom činu općinske vlasti. Istu prenosimo u cijelosti i bez uredničkih i lektorskih intervencija:

Već odavno, ima tome trideset i osam godina, imam nekoliko fascikli u kojima pohranjujem svoje skromne crtice i eseje. Na fasciklama sam tintali olovkom napisao “Krikovi 1.“, “Krikovi 2.“ I tako dalje. I ovaj skromni esej ići će (i ući će) u jednu od tih fascikli. Nije mi drago što već gotovo četiri desetljeća bilježim “krikove“, ali šta mogu! Svijet traje i biva mimo, pored, iznad i protiv naše volje. Najčešće tako.

Piše: Akademik Enes Karić/preporod.info

Dakle, da budem jasan, kao musliman, ja sam protiv skidanja bilborda ili skidanja i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke u gradu Bužimu. Ta javna božićna i novogodišnja čestitka ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine.

A da ta javna božićna i novogodišnja čestitka nije protivna svemu našem pobrojanom, dovoljan mi je samo jedan dokaz: Radost kršćana, katolika ili pravoslavnih, koji će proputovati kroz Bužim i vidjeti da im se čestita blagdan Božić i Nova 2022. godina. Taj putnik i građanin, taj katolik i pravoslavac, oni nisu ni HDZ, ni SNSD, oni nisu rušitelji Bosne i Hercegovine. Oni su jednostavno putnici, oni su ljudi koji se raduju toj čestitci.

Oni čestitku doživljavaju kao dobrodošlicu iskazanu im baš u Bužimu. Iako ja ne tražim recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam, ali navodim usputice i ovo: I ja bih se obradovao da u Širokom Brijegu, ili u Grudama, ili u Međugorju, pročitam bilbord ili napis iznad ulice “Sretan Ti Bajram i u zdravlje ti bio, putniče muslimane!“

Već godinama u Bosni i Hercegovini imamo sa naše “muslimanske“ ili naše “islamske strane“, tu i tamo, glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole, i tako dalje. Uvijek sam se gnušao nad tom našom glupošću. Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!

Nadalje, molim vas lijepo, u Kur’ānu na više mjesta Bog oglašava da On nije htio da čovječanstvo bude jedne vjere!

Bog to različito čovječanstvo poziva da se “natječe u dobru“. U Kur’ānu Bog nije nigdje nazvan muslimanskim Bogom! Bog je u Kur’ānu imenovan kao “Bog /Gospodar/ svih svjetova!“ Dakle, Bog je htio različito čovječanstvo koje se natječe u dobrim djelima!

A zar nije dobro djelo ako mi, ako vi, kažete katoliku ili pravoslavcu: “Sretan Ti Božić!“ “Sretna Ti Nova godina!“ Ma nećeš, brate muslimane i sestro muslimanko, izići iz dīna ako kršćaninu, pravoslavcu ili katoliku, prirediš tih deset sekundi radosti. I kupiš mu dobar poklon, kilogram rahatlokuma, naprimjer! To je jedna stvar koju sam htio reći, s velikom tugom i bolom.

A druga je: Ne znaju mnogi muslimani da i mi muslimani imamo pravo obilježavati rođenje Isāa el-Mesīha, sina Merjemina (Isusa Krista sina Djevice Marije)

Pa, molim vas ja sve lijepo, molim vas iz srca, poslušajte sljedeće: Nijedno rođenje niti jednog Božijeg poslanika u Kur’ānu, u koji mi muslimani vjerujemo da je doslovna Božanska Riječ, nije tako detaljno i tako uzvišeno opisano kao što je to slučaj sa rođenjem Isāa el-Mesiha (Isusa Krista)!

Kad sam bio na specijalizaciji u Kairu, bio sam u velikoj džamiji Al-Azhar i slušao te odjeljke Kur’āna iz sure Merjem, i vidio da oko mene, u safovima, stotine ljudi, stotine muslimana, ridaju dok učač (karija) anđeoskim glasom uči te odlomke Kur’āna o Isāu el-Mesīhu i Časnoj Djevi Merjemi. Pa, za Boga miloga, Isā el-Mesīh je i naš, Časna Merjema je i naša! I zašto bi nama muslimanima trebalo da smeta to što ih kršćani (katolici, pravoslavci, kopti…) rođendanski štuju i što ih u svojim dogmama imaju – ne uvijek kao mi muslimani – ali ih imaju i vole i poštuju. A ni mi ih ne kudimo, kao što svi znate. Ponavljam, Bog je htio različito čovječanstvo, religijski, jezički, kulturalno, rasno! Ne budimo protiv Božije volje. Islam znači predanost Volji Božijoj!

Imaju predanja u islamskim knjigama, u njima se bilježi i ovo: Kad je Poslanik Muhammed nenasilno oslobodio Mekku, iz Kabe (Ćabe) uklonio je kipove, kumire, idole… Tamo je našao malu fresku, na njoj je bila skromno naslikana tužna Djevica Merjema kako u svome naručju drži maloga Isāa el-Mesiha. Božiji poslanik Muhammed nije dao da se ta freska oskrnavi. Prekrio je tu fresku svojim mubarek rukama!

Ne mislim da je poštovani načelnik, ili ko već u lijepom Bužimu, učinio dobro djelo Bosni i Hercegovini time što je naredio da se skine bilbord sa božićnom i novogodišnjom čestitkom

Jer, rođenje Božijeg poslanika Isāa el-Mesiha, i sjećanje na njega, radost je za kršćane, pa, za Boga miloga, priznajmo im pravo na tu radost! A, k tome, Isāovo rođendanstvo i mi muslimani možemo učiniti svojim blagdanom, svojim mevludom. Kao, uostalom i Novu godinu koju mi muslimani ne treba da proslavljamo uz alkohol, ali možemo uz lijepa predavanja o Isāu el-Mesīhu. A i famozni Djeda Mraz dā se protumačiti kao jedan lijepi dobroćudni sufija koji je išao selom i udaranjem u bubanj podsjećao muslimančad da idu u mejtef!

Ali mi muslimani, eto baš mi, već odavno smo počeli ukidati i svetkovanje mevluda u čast poslanika Muhammeda! Pa kako da onda poštujemo kršćane koji svetkuju rođenje Isāa el-Mesīha?!

I u ovim strašnim i teškim vremenima treba nam makar malo dobre volje. Ponavljam, kršćani nisu HDZ, hrišćani nisu SNSD. Sa HDZ-eom i SNSD-eom treba se naduravati politički. Imadnimo osjećanja za razlikovanje. I neka nam bude drago da se kršćani raduju svojoj vjeri i svojim nadama u milost dragoga Boga koji nas je sve stvorio.
POST SCRIPTUM:

Ponosim se što sam počasni građanin Bužima

A do tog visokog statusa došao sam evo ovako: Godine 1995., u vihoru agresivnog rata, bio sam ministar nauke i obrazovanja u vladi Republike Bosne i Hercegovine kojoj je premijer bio prof. dr. Haris Silajdžić. Tadašnji ambasador u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, profesor Senahid Bristrić, javio nam je u ministarstvo da mu hitno pošaljemo petnaest projekata za izgradnju petnaest školskih zgrada u Bosni i Hercegovini. U ministarstvu smo danonoćno (i pod granatama!) radili na tim projektima.

Projekti su otišli ambasadoru Bristriću. Za dva mjeseca u Vladu Republike Bosne i Hercegovine stiglo je petnaest miliona dolara (mislim da me sjećanje o tačnom iznosu ne vara). Te drage novce i dolare darovala je Kraljevina Saudijska Arabija. Predsjednik Alija Izetbegović, rahmet mu lijepoj duši, pozvao me i čestitao mi na uspješno urađenim projektima. Rekao mi je da ja predložim jedan grad ili općinu gdje bi otišao jedan milion američkih dolara. Dakle, imam pravo na samo jedan prijedlog, ništa više!

Ja sam mu rekao: “Predsjedniče! Može li taj milion otići u Bužim, oni su bez dobre srednjoškolske zgrade?!“ “Može!“ – rekao je rahmetli predsjednik Izetbegović.

I, doista, taj milion (ili malo više, ili malo manje, ne sjećam se više) otišao je u Bužim

U lijepom Bužimu napravljena je veleljepna zgrada srednjoškolskog centra. A neko se u Bužimu, mnogo godina kasnije, sjetio da sam ja skromno pomogao da u to divno mjesto dođe spomenuti milion. Nakon mnogo godina pozvali su me i uručili mi plaketu na kojoj piše da sam “počasni građanin Bužima!“ I sad se ponosim tom plaketom.

I uzimam sebi za pravo da dobrim Bužimljankama i Bužimljanima održim evo ovaj, baš ovaj, vazi-nasihat!

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing