ALUMINIJ POD POVEĆALOM POSKOK-a: Gdje su nestale stotine milijuna eura mostarskog giganta

Šest radnika, predvođenih bivšim sindikalnim vođom Romeom Biokšićem, položilo je 10. srpnja 2020. godine vijenac i zapalilo svijeću podno spomenika Aluminija u Mostaru, obilježavajući prvu godišnjicu prestanka rada ove tvornice.

Ove godine neće se okupljati.

Kažu da su se pomirili s tim da više nikada neće ući u krug nekadašnjeg industrijskog giganta.

“Neki od nas uspjeli su pronaći drugi posao u Hercegovini. Stotine njih nisu i danas su rasuti po svijetu, od Hrvatske do Irske. Znam da danas tamo u Aluminiju netko nešto radi, ali ne znam ni tko ni što rade. Da budem iskren, ni ne zanima me”, kaže Biokšić za Radio Slobodna Europa (RSE).

Oko 900 ljudi radilo je u pogonima koje su 1992. godine uništile granate Jugoslavenske narodne armije i Vojske Republike Srpske. Od ponovnog pokretanja proizvodnje 1997. godine do novog gašenja prije sedam godina, poduzeće je izvezlo aluminijske trupce vrijedne milijarde eura i bilo najveći izvoznik iz Bosne i Hercegovine.

Od simbola poslijeratne industrijske obnove ostali su dugovi od oko 331 milijun eura, većinom prema dobavljačima električne energije. Dijelovi tvornice godinu su dana kasnije za desetak tisuća eura mjesečno dani u zakup privatnoj kompaniji registriranoj u Panami.

Šest godina nakon toga Posebni odjel za suzbijanje korupcije i kriminala Tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (POSKOK) preuzeo je 17. travnja 2026. godine od Tužiteljstva Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ) predmet koji se odnosi na prijavljene nepravilnosti u poslovanju Aluminija d.d. Mostar.

“Predmet se odnosi na okolnosti poslovanja ovog poduzeća prije gašenja proizvodnje”, naveli su iz POSKOK-a za RSE. Iz ovog nedavno formiranog posebnog odjela naveli su i da federalni tužitelj “trenutačno analizira spis” s dokazima i svjedočenjima koje je godinama prikupljalo lokalno tužiteljstvo.

Biokšić tvrdi da su radnici, sindikati, mali dioničari i dio članova Nadzornog odbora godinama podnosili kaznene prijave, ali bez rezultata.

“Pretpostavljam da je problem bio u Tužiteljstvu. Koji su bili razlozi, politički ili neki drugi, ja zaista ne znam. Znam samo da do danas nitko nije odgovarao”, rekao je Biokšić.

Gdje su nestale stotine milijuna eura?

Prvi poslijeratni direktor Aluminija Mijo Brajković napustio je kompaniju 2009. godine, u vrijeme kada je poslovala pozitivno, a danas u mirovini živi u Zagrebu.

Samir Anić, bivši radnik koji je član Nadzornog odbora ispred malih dioničara, za RSE tvrdi da je vidio sva izvješća Financijske policije Federacije BiH, koja je kasnije utvrdila da je Brajković kroz nagrade, otpremnine i radeći nakon umirovljenja kao konzultant primio više od 350.000 eura te da je pod povoljnim uvjetima stekao stanove u Mostaru i Zagrebu koji su bili u vlasništvu društva.

To je i sam Brajković kasnije u otvorenom pismu potvrdio, prenosi Istina.media.

Tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanske županije obustavilo je 2021. godine istragu pokrenutu protiv Brajkovića zbog sumnji na zlouporabu položaja i nesavjestan rad u službi.

Nakon Brajkovićeva odlaska, u idućih deset godina u upravama i nadzornim odborima smijenilo se oko 40 ljudi, dok su se gubici, prema financijskim izvješćima, povećavali za oko 20 milijuna eura godišnje.

Brajkovića je na mjestu prvog čovjeka Aluminija privremeno zamijenio Ivo Lasić, a potom Ivo Bradvica, kada su i krenuli ozbiljni problemi za kompaniju. Pad cijena aluminija na svjetskim tržištima, rast cijena električne energije i skuplja sirovina dodatno su pogoršali poslovanje.

Prema financijskim izvješćima i nalazima Financijske policije, kompanija je sirovine i energente često nabavljala preko posrednika, dok je aluminij kao konačni proizvod prodavala putem drugih posredničkih tvrtki koje su na tome zarađivale.

Vlada Federacije BiH odbijala je dugoročno subvencionirati cijenu struje zbog neriješenih vlasničkih sporova koji su konačno okončani 2013. godine.

Aluminij je ostao bez stabilnog modela opskrbe električnom energijom iz Hrvatske elektroprivrede, koji se ranije oslanjao na suradnju sa šibenskim TLM-om. Taj je aranžman bio predmet istrage hrvatskih tijela koja je 2018. godine obustavljena.

“Aluminij je prodavan privatnim kompanijama ispod cijene. Imali ste ‘šumu’ aluminijskih trupaca oko Širokog Brijega koji su prodavani ispod cijene. I to se sve znalo, a nitko nije kažnjen”, kaže Anić.

Tvrdi i da su “bagerima i novcem Aluminija pojedincima izgrađene kuće, vinarije te kupovani stanovi po Hercegovini i Hrvatskoj” i da su sve to prijavljivali tužiteljstvu u Mostaru.

“Saslušavali su me i u Mostaru, išli smo kao sindikat i u SIPA-u gdje su nam rekli da oni nisu za to nadležni. Meni su 2015. godine zbog toga zapalili automobil koji sam tek kupio na kredit. Zna se tko je naredio to miniranje i tko je to uradio, ali ni to nije procesuirano”, dodaje Anić.

Gašenje proizvodnje i posljednje isplate

Kada je proizvodnja zaustavljena 10. srpnja 2019. godine zbog dugova za struju, obveze društva već su premašivale vrijednost kapitala. Financijska policija kasnije je utvrdila da je dan uoči gašenja elektrolize uprava isplatila oko 275.000 eura bivšim direktorima na temelju sudskih presuda.

Najveći pojedinačni iznos, oko 153.000 eura, isplaćen je bivšem generalnom direktoru Ivi Bradvici.

Osim obustavljene istrage protiv Brajkovića, jedan od rijetkih postupaka koji je dobio sudski epilog odnosio se na Bradvicu, koji je u siječnju 2023. godine pravomoćno oslobođen optužbi za nesavjestan rad u službi, odnosno da je omogućio prodaju imovine bivše Aluminijeve tvornice Glinica po pet puta nižoj cijeni. Godinu dana kasnije Ivo Bradvica je preminuo.

Od 2013. godine na čelu kompanije smjenjivalo se šest generalnih direktora i deseci nižih menadžera i članova odbora. Svi su bili imenovani sa zadatkom konsolidacije kompanije: Vjekoslav Domljan (studeni 2013. – veljača 2014.), Željko Kordić (dva mjeseca), Nikica Ljubić (do rujna 2014.), Ružica Udovičić (v.d. do kolovoza 2016.), Mario Gadžić (rujan 2016. – lipanj 2018.) te Dražen Pandža (do veljače 2020.), u čijem je mandatu ugašena elektroliza.

RSE nije uspio stupiti u kontakt ni s jednim od bivših generalnih direktora.

Nakon gašenja elektrolize za generalne direktore imenovani su Ante Rezić te Danijel Bukovac, koji danas upravlja preostalom imovinom i nekretninama. Bukovac nije odgovorio na upit poslan na službenu e-mail adresu, a odgovori su izostali i iz nadležnog Ministarstva energije, rudarstva i industrije Federacije BiH.

Stanje duga i proces konsolidacije

Dok dio nekadašnjih proizvodnih kapaciteta posluje kroz privatnu kompaniju, izvorni Aluminij d.d. Mostar ostao je opterećen dugovima koji se mjere stotinama milijuna eura.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i radnici posjeduju po 44 posto dionica, dok Republika Hrvatska ima 12 posto udjela. Vlada je proglasila Aluminij kompanijom u procesu financijske konsolidacije, a rok za završetak postupka produljen je do kraja 2027. godine.

To podrazumijeva da nije proglašen stečaj i da su potraživanja vjerovnika trenutačno zamrznuta, dok je u kompaniji, prema službenim podacima, ostalo 19 zaposlenih u administraciji, a tvrtka posluje preko posebnog računa zaštićenog od prisilne naplate.

Tijekom 2023. godine Aluminij je dobio oko 150.000 eura iz proračuna za povezivanje radnog staža radnika. Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije priopćilo je da je društvo u prethodne tri godine primilo više od 1,7 milijuna maraka (oko 850.000 eura) državne potpore.

Udruga malih dioničara Aluminija (DIAL), koja okuplja dio radnika i manjinske vlasnike, godinama upozorava na netransparentno upravljanje društvom nakon gašenja proizvodnje. Tvrde da Vlada Federacije BiH više od šest godina nije usvojila financijska izvješća i završne račune te da je zadržan isti ili sličan sastav Nadzornog odbora pod kojim su nastali višemilijunski dugovi.

Navode i da su svi računi blokirani, da je imovina pod hipotekom te da od 2019. godine nije provedena potpuna inventura imovine, a dug se povećao za dodatnih 35 milijuna eura.

“Suprotno zakonu, nisu pokrenuti stegovni i kazneni postupci niti su podnesene tužbe za nenaplativa potraživanja, a tolerirane su netočne bilance, nenamjensko korištenje i uništavanje imovine”, ističu iz ove udruge.

Što se danas događa s Aluminijem?

Dok pravosudne institucije, uključujući POSKOK, pokušavaju razjasniti okolnosti gašenja Aluminija, dio nekadašnje tvornice već šest godina posluje u privatnom vlasništvu.

Godinu dana nakon obustave proizvodnje, dio infrastrukture iznajmljen je za oko 30.000 eura mjesečno kompaniji Aluminij Industries, koja posluje u okviru grupacije M. T. Abraham Group, registrirane u poreznoj oazi Panami. Iako su prvotno najavljivani kineski partneri, ključni investitor postao je izraelski poduzetnik Amir Gross Kabiri.

Prema dostupnim revizorskim izvješćima, dioničari od najma nemaju znatniju financijsku korist. Zakupnina je u prvim godinama iznosila oko 35.000 eura mjesečno, zatim oko 45.000 eura, a u idućem razdoblju predviđeno je oko 60.000 eura mjesečno. Ukupna vrijednost zakupa u 15 godina procjenjuje se na oko 9,3 milijuna eura, a privatna kompanija dobila je i pravo korištenja prepoznatljivog brenda Aluminij.

Aluminij Industrija Mostar danas upravlja dijelom ljevaoničkih kapaciteta koji se bave preradom uvezenog aluminija i recikliranjem, što zahtijeva znatno manju potrošnju energije od one potrebne za prijašnju elektrolizu.

Prema podacima Financijsko-informatičke agencije BiH i CompanyWalla, kompanija je od 2020. do 2024. godine ostvarila dobit od oko 43,6 milijuna eura i zapošljavala oko 300 radnika. Ukupni prihodi M. T. Abraham Group nisu javno dostupni jer je sjedište u Panami.

U travnju ove godine austrijska tvrtka Hammerer Aluminium Industries postala je suvlasnik Aluminij Industrije. Obje kompanije profiliraju se kao proizvođači aluminija za tržište Europske unije, koja planira potpuno zabraniti uvoz ruskog aluminija. Podaci o vanjskotrgovinskoj razmjeni pokazuju da su uvoz i izvoz aluminijskih proizvoda u godinama nakon gašenja mostarske elektrolize bili i do četiri puta veći. Formalno najveći dio uvoza dolazi iz Švicarske, iako se fizički aluminij često nabavlja s Bliskog istoka, iz Indije i Afrike.