Blagoslov i prokletstvo granica

Blagoslov i prokletstvo granica

Kad bi Aleksandar Vučić doista želio „da više niko ne umre zbog krvi i tla, vere i nacije“, kako je poručio u Banjoj Luci, onda ne bi destruktivno utjecao na političke odnose u BiH. Zalagao bi se, u duhu mirotvorstva na koji se stalno poziva, da se poštuju granice i da se izbrišu republičko-srpske koje su nastale na ubilačkoj velikosrpskoj ideologiji „krvi i tla, vere i nacije“.

Piše: fra Drago Bojić i Tacno.net

Mjesec travanj je prepun datuma koji bude sjećanja iz prošlosti. Navest ćemo one najznačajnije: 10. travnja 1941. godine uspostavljena je Nezavisna država Hrvatska, najstrašnije institucionalno zlo na ovim prostorima. U istom mjesecu, 22. travnja, obilježava se i proboj posljednjih zarobljenika iz ustaškog logora Jasenovac, a istog datuma grad Banja Luka se prisjeća oslobođenja od ustaško-nacističkog režima 1945. godine. Početkom travnja (6. 4.) sjećamo se i partizanskog oslobađanja Sarajeva od njemačko-ustaške okupacije 1945. godine, ali istodobno i početka velikosrpske agresije na taj grad 1992. godine, agresije iz koje će nastati Daytonskim sporazumom legalizirano i legitimizirano najveće institucionalno zlo u suvremenoj Europi – Republika Srpska. Istog datuma, 6. travnja 1941. godine, nacisti su bombardirali Beograd. U travnju su se 1993. godine na isti dan (16. 4.) dogodila i dva stravična zločina u sukobima između Hrvata i Bošnjaka  – Ahmići i Trusina.

Upravo u mjesecu opterećenom datumima koji podsjećaju na ratove, bombardiranja, logore, masakre, stradanja i patnje ljudi, pojavio se fantomski „non-paper“ s novim prekrajanjem granica na području bivše Jugoslavije. Ne zna se iz čijeg dijaboličnoga uma dolazi taj „non-paper“, ali njegovi kreatori su uspjeli u svom naumu: ponovno se u javnom prostoru govorilo o sukobima i ratovima. Racionalniji i trezveniji dio balkanskih političara nije tom dokumentu pridavao značajniju pozornost, ali on je svejedno uzburkao južnoslavensku političku scenu, otvorio pandorinu kutiju povijesnih sukoba i još jednom podsjetio da se ovdašnji političari nisu oslobodili balasta i mentaliteta rata.

Povijest ljudskog roda je u određenom smislu i povijest granica i razgraničenja. Granice su uvijek postojale. Ljudi ih doživljavaju kao zaštitu i sigurnost, ali i kao prepreku da se slobodno kreću. Granice imaju to dvostruko iskustvo i koliko god dio ljudi priželjkivao dokidanje granica, one su naprosto nužne i u individualnim i u kolektivnim odnosima. Granice su uvjet čovjekove slobode, čuvaju ljude od međusobnog maltretiranja, pljačkanja i protjerivanja. Austrijski filozof K. P. Liessmann je prije desetak godina napisao niz kratkih eseja o pohvali granici (Lob der Grenze), shvaćenoj u najširem smislu tog pojma, dakle, ne samo u političkom – o granici između bitka i ništavila, života i smrti, moći i nemoći, o granici humanog, podnošljivog… Tko god misli da granice treba ukloniti, smatra Liessmann, makar to bilo i iz dobrih razloga, ne razumije funkciju i značenje granica i riskira da čovjekov život i njegov odnose pretvori u kaos.

Ne moramo se posve složiti s ovim razmišljanjima, budući da granice imaju i svoju mračnu stranu, da mogu biti simbol neslobode i torture, ili u slučaju migranata neprelazne prepreke i mjesta patnje i smrti, ali iskustvo nas uči da ljudi ne umiju urediti svoje živote i odnose bez granica i ograničenja, bez zakona i pravila. Granice štite prava i dostojanstvo ljudi, one su obrana od samovolje i nasilja, ali mogu i ograničavati prava i slobode ljudi i omogućavati samovolju i nasilje. Nigdje tako snažno nije izražena nužnost granica, odnosno ograničenja i kontroliranja ljudskog ponašanja i djelovanja, kao u religijskom svijetu. Božje zapovijedi koje zabranjuju laž, krađu, prevaru, ubojstvo i druga nemoralna čovjekova ponašanja svjedoče o nužnosti ograničenja ljudske samovolje.

Granice, dakle, nisu nužno nešto nehumano. Naprotiv, one su vrlo često garant čovjekovih prava, njegove slobode i sigurnosti. U tom smislu mogu se shvatiti strahovi malih naroda i država koji ljubomorno čuvaju svoje granice, i istodobno razumjeti nezadovoljstvo i frustracije onih koji trpe zarobljeni u nametnutim, tuđim granicama. Događaji iz ratova devedesetih godina na području Jugoslavije pokazuju kakva se zla mogu dogoditi kad se ne poštuju granice. Kad danas ljudi sa strahom reagiraju na promjene granica, makar to bila suluda politička maštarenja, onda to nije ništa drugo nego strah od novih ratova i stradanja.

Nasilnim prekoračenjem granica, velikosrpska ideologija je posijala puno smrti na cijelom prostoru Jugoslavije, od Slovenije i Hrvatske do Bosne i Hercegovine i Kosova. Ideološki ostaci velikosrpske politike i danas uzrokuju najviše smutnji i problema na ovim prostorima jer se politički Beograd miješa u unutarnja pitanja drugih samostalnih postjugoslavenskih država. To je pogotovo slučaj s odnosom srbijanskih vlasti prema Bosni i Hercegovini. Predsjednik Aleksandar Vučić Republiku Srpsku tretira praktično kao dio vlastite države što se vidjelo nedavno i u Banjoj Luci kad su ga republičko-srpske vlasti proglasile počasnim građaninom grada, uručivši mu pritom i najveće priznanje – ključeve grada. Rijetko gdje ima toliko političkog licemjerja kao u Vučićevom odnosu prema BiH. I dok ovih dana stalno poručuje „da mu ne pada na pamet da priča o ratu i pozivanjima na rat“, svojim političkim potezima konstantno destabilizira Bosnu i Hercegovinu.

Aleksandru Vučiću, Miloradu Dodiku i cjelokupnoj velikosrpskoj kamarili najteže je pogledati se u ogledalo i suočiti se s činjenicama i priznati zločine koji su počinjeni u ime politike koju predstavljaju. Vučić i Dodik su lažljivi, prevrtljivi, oholi i nerazumni političari omađijani dvostrukom manijom – manijom veličine i manijom gonjenja. Njihovi emocionalni istupi, od bahaćenja do plačnog sažaljenja, pokazuju istodobno i suvremeno lice srpske politike: obijesna i neosjetljiva kad je riječ o vlastitim zločinima, plačljiva i kukavna kad govori o stradanjima vlastitog naroda.

Aleksandar Vučić je u Banju Luku došao da bi s republičko-srpskim vodstvom proslavio godišnjicu oslobođenja grada Banja Luke iz 1945. godine. Na proslavi dana grada izgovoreno je puno laži, a posebno perfidno zvuče riječi predsjednika Vučića da mu je čast „biti Banjalučanin koji je grad svih, grad koji su sagradile razlike, da bi postao grad bez razlika. (…) Kad političari olako barataju strašnim rečima kao što je rat, Banja Luka mora biti dokaz da ljudi različitih nacija žive i rade zajedno, postoje i razumeju da treba da stvore zajedničku budućnost bez ratova i krvi.“ U pravu je Aleksandar Vučić kad tvrdi da je Banja Luka „postala grad bez razlika“, jer drugih, drugačijih i različitih gotovo i nema. Zna Vučić da to nije „grad svih“ i da su se u tom gradu dogodili strašni zločini devedesetih godina, i to bez rata, u kojima su pripadnici hrvatskog i bošnjačkog naroda gotovo posve protjerani iz grada.

Najvažniji srpski grad poslije Beograda, kako Vučić doživljava Banja Luku, jedan je od simbola republičko-srpskog zla, etničkog čišćenja i one tamne strane granice – granice koja precrtava i briše ljude. Od preko trideset tisuća katolika i Hrvata u općini Banjoj Luci 1991. godine, nakon rata, prešutnog tihog terora i poratnog zastrašivanja, danas ih je oko četiri tisuće. Slično je i s muslimanima i bošnjačkim narodom kojima je kao i katolicima i Hrvatima oduzeta budućnost u Banjoj Luci, bez prava, da se poslužimo Vučićevim riječima, na „kolevke i život“. Banja Luka je grad u kojem je gotovo posve dokinuta sloboda ljudi, ušutkani su kritički glasovi intelektualaca i medija, a oni koji se usude suprotstaviti republičko-srpskim vlastima izloženi su režimskom i javnom linču, egzistencijalnim rizicima zbog koji moraju napustiti grad kao što je morao primjerice Srđan Šušnica.

Politička farsa u Banjoj Luci pokazala je da su srbijanska i republičko-srpska politika, unatoč slatkorječivom pozivanju na mir i stabilnost, najveći destabilizirajući faktori u BiH i cijeloj regiji. Kad bi Aleksandar Vučić doista želio „da više niko ne umre zbog krvi i tla, vere i nacije“, kako je poručio u Banjoj Luci, onda ne bi destruktivno utjecao na političke odnose u BiH. Zalagao bi se, u duhu mirotvorstva na koji se stalno poziva, da se poštuju granice i da se izbrišu republičko-srpske koje su nastale na ubilačkoj velikosrpskoj ideologiji „krvi i tla, vere i nacije“.

Oznake

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing