Bleiburg: ubijanje sjećanja
U svibnja ’45., Broz u Varaždinu izjavljuje kako će svi protivnici njegova režima u novoj državi svjetlost dana gledati samo do najbliže jame. A ta je otvorena najava masovnog pokolja i operacionalizirana. U Koruškoj, pak, danas misle da smaknuti Hrvati nemaju pravo ni na misu.
Piše: Josip Vričko/Nedjelja.ba
Nekoliko, do danas više-manje anonimnih osoba, gotovo se preko noći probilo do naslovnica hrvatskih i bosanskohercegovačkih dnevnika i portala. Možda je ipak najzanimljiviji slučaj gradonačelnice Supetra Ivane Marković, koja je još lani dobila zamolbu za donaciju Počasnog bleiburškog voda koju je potpisao Vice Vukojević. Gradonačelnica je odgovorila 29. studenog, na Dan Republike koji se slavio u bivšoj državi, i koji se s vremenom afirmirao kao dan svinjokolje. Odgovor je bio negativan, jer da je drugačije ne bi danas bila zvijezda lijevog tiska i društvenih mreža. Osobito u Hrvatskoj i susjednim državama.
Odbijenica s crvenog Supetra je, dakle, stara više od tri mjeseca, ali aktualizirana je nakon što je Biskupija Gurk-Klagenfurt „strogo zabranila“ održavanje mise za žrtve Bleiburga. U obrazloženju svoje odluke, Markovićeva kaže kako „Grad nije u mogućnosti odvojiti sredstva za vaše projekte jer je već predvidio sredstva za proslavu 75 godina oslobođenja našeg otoka Brača od nacističke i fašističke okupacije, gdje su u četiri godine rata u borbi protiv okupatora poginula 492 borca dok je 275 Bračanki i Bračana stradalo od fašističkog terora“, odgovara gradonačelnica.
Smijeh na Supetru
Ironizirajući zapravo zamolbu pošiljatelja. Baš kao i što je cinično kada kaže kako se smijala kada je (tek) ovih dana shvatila da je Vukojeviću otpisala na „Dan Republike“…
Jasno, sve žrtve zaslužuju pijetet, poštovanje. No, one o kojima Počasnom bleiburškom vodu piše novopromovirana bračka heroina nesmetano su komemorirane (i slavljene) svih ovih desetljeća i u onoj SFRJ i u ovoj Hrvatskoj. Bleiburške žrtve su, međutim, desetljećima prešućivane, a preživjele im obitelji anatemirane. (U biti, anatemiran je jedan čitav naro!) Uz to, treba kazati kako su brački slavljenici okrugloga jubileja u prilici veličati i lik i djelo Josipa Broza, koji ponegdje doista „živi vječno“.
Slijedom čega je nužno podsjetiti na njegovu ulogu u danima vjerojatno najveće tragedije hrvatskoga naroda. U ožujku 1945. uputio je zapovijed: „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriji cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika izgubiti zauvijek.“
A 20. svibnja ’45., Broz u Varaždinu izjavljuje kako će svi protivnici njegova režima u novoj državi svjetlost dana gledati samo do najbliže jame. A ta je otvorena najava masovnog pokolja i operacionalizirana. Trostruki(?!) narodni heroj je u svom glasovitom govoru u Ljubljani potkraj svibnja kazao: „Likvidirali smo 200 000 bandita, a još toliko zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.“
Istovremeno, odluku o zabrani održavana mise na Bleiburgu, pozdravila je i liderica Nove ljevice Rada Borić, koje su se, evo, sjetili čak i u Sarajevu. Borićeva „koruški befel“, dakako, pozdravlja i opravdava tako što joj je indikativno i to što se nikad ne komemoriraju „ostale žrtve, četnici, bjelogardejci, ostaci njemačke vojske, koji su zajedno s ustašama bježali kao gubitnici Drugog svjetskog rata“.
Đilas: Ubijte ih kao pse!
Ne odmiče se tako drugarica Rada od partizanske logike i Brozove „ruke pravde“. Nigdje, uz to, ne spominje civilne žrtve, starce, žene, djecu… koje su Britinci predali svojim saveznicima, bešćutnim Titinim egzekutorima, koji su se slijepo držali naputka njegova bliskog suradnika Milovana Đilasa: „Ubijte ih kao pse! Ne trošite vrijeme.“ Egzekucije su vršene tako što su žrtve postrojavane u četiri reda i rafalno ubijene. Da ide brže, da drug Đilas bude zadovoljan.
Na tragu Borićeve je i Zoran Pusić, za ovakve situacije u sarajevskim medijima dežurni ustašolog. Ni on ne može skriti sreću glede koruškog muštuluka, što je i očekivano, budući je znan njegov stari refren: „Hrvatska vlast na Bleiburgu relativizira ustaške zločine“. Ponovio je to Pusić i prošle godine, kada je komemoracija prošla bez ijednog incidenta. Osim što je neki hadezeovac iz Dugopolja – malo „pod gasom“ – mjerio kukuruz. Desnicom, doduše.
Ali, Pusićeva je fiksacija na ustaše, ‘ajde da se malo sjetimo i Freuda, logična. Naime, njegov je otac Eugen Pusić bio natporučnik sudac u vojsci Nezavisne Države Hrvatske. Kada je Večernji list 2011. u Hrvatskom državnom arhivu pronašao Matični listu Oružanih snaga NDH i ratni životopis Pusića starijeg, Zoranova sestra Vesna, pokušala je relativizirati cijeli slučaj tvrdnjom kako joj je otac s ustašama tikve sadio po partijskom zadatku…
A aktualna događanja iskoristili su i esdepeovac Arsen Bauk i predsjednica Glasa Anka Mrak Taritaš, koji su odbili sudjelovati u HRT-ovoj dijaloškoj emisiji Otvoreno prošloga utorka, protestirajući tako što je u studio pozvan i voditelj predstavništva Počasnog bleiburškog voda u Hrvatskoj Bože Vukušić. Tom je dvojcu zasmetalo što je Vukušić 1983. u Njemačkoj pravomoćno osuđen zbog organiziranja ubojstva. Odjedanput sad(!), a Vukušić je bio uposlenik Hrvatskog sabora čak i u vrijeme Račanove koalicijske vlade 2000.
Bez Mraka i Bauka
Tako, eto, gledateljstvo nije bilo u prigodi čuti što o Bleiburg misle Mrak i Bauk. Mada, ova prva ima opravdanje. Usred je nekoliko afera, novčanih ponajviše… pa nije baš prigoda da javno moralizira.
I na kraju, nije nevažno – dapače! – ni to što su u Koruškoj na vlasti socijalisti, čiji tisak bleiburšku komemoraciju uporno naziva „fašističkim orgijanjem“. Ne bi me zato čudilo da ova pokrajina kao drage goste uskoro pozove Bauka, Mrak, Borić, Pusiće… I supetarsku gradonačelnicu, također. A pokroviteljstvo nad tom ekskurzijom mogao bi preuzeti upravitelj Biskupije Gurk-Klagenfurt Engelbert Guggenberger koji je svojim obrazloženjem „stroge zabrane“ održavanja mise dao šlagvort domicilnom tisku da bleiburšku komemoraciju naziva „fašističkim orgijanjem“.