• Božićni običaji u Rami
  • Božićni običaji u Rami
  • Božićni običaji u Rami
  • Božićni običaji u Rami
  • Božićni običaji u Rami
  • Božićni običaji u Rami
  • Božićni običaji u Rami
  • Božićni običaji u Rami
  • Božićni običaji u Rami
  • Božićni običaji u Rami
  • Božićni običaji u Rami
  • Božićni običaji u Rami

Božićni običaji u Rami

Vrijeme došašća je vrijeme aktivne pripreme za Božić. Osim što su neki običaji izraz svetopisamske poruke, valjalo se pripremiti za najzahtjevnije blagdansko vrijeme koje je okićeno raznim božićnim običajima. 

 

Došašće je bilo vrijeme bez pjesme na prelima, a nisu se stvarale niti bilo kakve druge svečarske prigode, na kojima bi se inače zasviralo i zapjevalo. U to vrijeme je dostojanstveno bilo i ispred crkve nakon mise. Međutim, mlade djevojke su to vrijeme iskorištavale da svoje ruho i košulje našaraju i nakite najbolje što umiju.

 

Jedan od prvih dana koji ćemo spomenuti jest Sveta Lucija, 13. prosinca. Bio je to krajnji dan za pripremu drva za ogrjev, a također i zadnji dan za sijanje pšenice. Kroz dvanaest dana, od svete Lucije do Božića, proučavalo se vrijeme i na osnovu toga određivalo kakvo bi se vrijeme moglo očekivati u narednoj godini. U nekim selima uzdolske župe, na prozor bi se stavljala sol, ako bi kroz tih dvanaest dana pocrnjela, očekivala se kišna godina, dok je bijela sol značila vedru i sušnu godinu.

 

 

Vrlo važan običaj koji je očuvan još i danas jesu materice. Na tu nedjelju djeca bi tražila otkup od žena u selu, a one bi ih obično darivale orasima, jabukama, kockom šećera ili suhim šljivama. Nešto skromniji pokloni znatno se razlikuju od današnjih, stoga su tada razno razne bombone bile prava rijetkost. U nekim selima oko Šćita, uoči materica bi muška djeca išla u proševinu sa zvonima, skupljala brašno, sol, sir, jabuke, a nakon čega bi se skupili u jednu kuću i podijelili skupljeno.

 

 

U nekim selima župe Uzdol, materice bi imale i određenu dozu svečanosti. Pripremio bi se nešto bogatiji ručak, a domaćin bi nazdravio uz čašicu rakije: “Danas je majko vaš dan. Evo popijte čašicu i znajte što je vaše!” Domaćica bi uzela čašicu i nazdravila, a zatim i donijela jabuka, lješnjaka, oraha te ih dijelila domaćinu, a zatim i ostalim ukućanima. Ukoliko bi se neka žena “izmicala” od ovog običaja, uslijedio bi jedan simpatičniji dio običaja, a to je vezivanje dok se ne otkupi. Najpoznatija recitacija vezana za materice bila je:

Faljen Isus gazdarice

danas su nam Materice. 

Išao sam preko polja

Da mi dadneš jedan ora’

Pružiću ti bjelu ruku

Da mi dadneš jabuku.

 

 

Sretno i veselo dočekati Božić i za ručak sjesti zajedno

 

Nedjelja uoči Božića zove se očići. Slično kao i za materice, u centru događaja bila bi djeca, koja bi ovaj put otkup darovima tražila od svojih očeva. Ujutro kada bi sva čeljad ili ukućani ustali, domaćica bi rekla: “Znate domaćine što je danas?” Nakon potvrdnog domaćinovog odgovora domaćica bi rekla: “Kad znaš, onda hajde traži i otkupljuj se!”

 

Domaćin bi poskočio, donio rakiju i otišao na tavan, odrezao poseban komadić mesa te nazdravio domaćici: “Zdravo domaćice!” Ona bi stoga nazdravila svim ukućanima uz riječi: “Nadamo se, fala Bogu Isusu, da nas obraduje i obeseli!” Domaćin bi zatim svakome dao komadić mesa i čašicu rakije, na što bi mu se zahvalilo riječima: “Bože, da dočekamo Božića sretno i veselo i da za ručak sidnemo zajedno!”

“Fala, Bože daj!” – zaključio bi domaćin. Svoje običaje na očiće imali su i mladi momci i djevojke. One bi nakon mise ucjenjivale momke kako bi dobile kakav poklon, a momak bi onoj djevojci koju simpatizira poklonio maramicu ili neki sličan manji dar.

 

U prošlim vremenima u svim su se ramskim selima postile božićne kvatre i to u tjednu nakon očića. Još su se nazivale i očićkim ili otačkim kvatrama. Tijekom cijelog adventa se poslije večernje molitve pjevala božićna pjesma U s’e vrijeme godišća, i to cijela pjesma.

 

Badnja večer

 

Gotovo u svim katoličkim mjestima ova večer je prebogata lijepim običajima koji su tradicionalno utemeljeni, teološki održivi i srcu jako prihvatljivi. Badnjakom se na ovim prostorima zvao suhi hrastov panj ili simbolično tri ciplje, koji bi se u vatru stavio večer uoči Božića i trebao je gorjeti cijelu noć i sutradan na Božić dok se ukućani ne vrate iz crkve.

U nekim mjestima kao što su Krančići, Donja Vast, Ljubunci, Šćipe, Uzdol, Pajići itd., domaćin bi tri komada za badnjak unosio u kuću, dok bi ga domaćica posipala ječmom. Badnjak se zatim stavlja na ognjište, posipa slamom, ječmom te zalije vinom.

 

 

Za djecu je vjerojatno najljepši običaj bio steranje slame kod ognjišta, gdje bi se poredala djeca i koja bi sudjelovala u molitvi i slušala priče starijih o tome kako se živjelo nekada. U nekim selima bi najčešće nevjesta donosila slamu stavljala je po kući i sobi te zahvaljivala Bogu kada se Isus rodio na slami. Zatim bi se čestitao Badnji dan i pozvalo domaćina u sobu. Slama bi u kući ostajala tri dana, a na Svetog Ivana bi se davala životinjama ili stavljala pod voćke.

 

 

Na Badnji dan se tradicionalno postilo, ne zbog toga jer je Crkva to tražila, nego se jednostavno pojavio i očuvao običaj. Na siniji u Rami nije bilo bogate trpeze, tek malo oraha, jabuka, pogače te graha, koji se jeo samo na Badnju večer i sadio tek toliko da ga ima za taj jedan obrok.

 

U Kranjčićima i susjednim selima iznese se na sofru kuruza i grahova čorba, u koju se pomiješa pšenica za kešketa i crveni luk. Krsti se i domaćin zahvali Bogu, što su se ukućani iskupili i što je dočekan Badnji dan i sveto Porođenje. Domaćin nalije čašicu rakije i nazdravi svima ukućanima: “Čestiti vam došo Badnji dan!” Svi odgovore: “Čestita ti i vira i duša!”

 

 

Čaša zatim pođe od domaćina i ide naokolo. Netko popije dvije, netko tri, tko je malo jači i po četiri, djeca i ženskadija po jednu ili po dvije rakije. Trojstvo se ne pali kod večere. Kad bi se završilo, zahvalilo bi se Bogu jednim Očenašem, jer su svi ukućani bogato blagovali te se moli Boga da daje i onima koji nemaju, da blaguju. Očenaš se molio i za pokojne, za duše kojih se nema tko spomenuti. Nakon večere bi se sjedilo i razgovaralo. Neki bi išli na sijelo, dok bi drugi otišli spavati.

 

Božić

 

Donedavno je na Božić narod išao na misu zornicu kada su se slavile tri mise zaredom. Oblačile bi se košulje i druga odjeća koja se pripremala u došašću. U Gornjoj Rami, koja se na misu sabirala u samostanskoj crkvi na Šćitu, bilo je ugodno za uho čuti i za oko gledati povorke s upaljenim bakljama koje bi sa svih strana, približavajući se samostanu, pjevale Božićnu pismu.

 

 

Božićna pjesma pjevala se i u crkvi i to tako što bi se spontano izmjenjivali muškarci i žene trudeći se čije će pjevanje biti glasnije i bolje. Postilo se do poslije mise. Kako su sela bila dosta udaljena od crkve, muškarci bi stavili u džep, za pas ili u šarpelj, bočicu šljivovice i komad suha mesa da se može poslije mise zornice čestitati Božić s rođacima, prijateljima i susjedima, nazdravljajući rakijom uz koji komadić suha mesa.

Pred crkvom bi se pjevala ganga i bećarac, a uhvatilo bi se kolo za kolanje i igranje. Poslije bi se narod razišao svatko svojoj kući na obiteljski ručak.

 

U Donjoj Rami također je bilo svečano uoči jutarnjih misa kada bi se sa svih okolnih brda, u hodu prema crkvi, mogla čuti Božićna pisma. Za Božić su domaćice trebale pripremiti dosta kruha, jer se kruh nije pekao u božićnom trodnevlju.

Sve su se obitelji trudile da za Božić bude rakije, vina i barem tri vrste mesa: suhoga, pečene janjetine i kokošjeg mesa, a imućnije obitelji bi imale i govedine. Redovito božićno jelo u ramskim obiteljima bilo je keške.

 

 

Keške se pravilo od stupane pšenice i kokošjeg mesa, smjesa bi se dosta dugo kuhala na vatri uz stalno miješanje kako bi bilo što kvalitetnije. Stopanice (domaćice) bi rado uspoređivale keške kako bi pohvalio svatko svoju sposobnost u pravljenju ovog dosta zahtjevnog jela.

Svaka bi kuća napravila veću količinu kešketa jer je ovo jelo dosta zahvalno zato što se moglo čuvati bez hladnjaka u hladnoj prostoriji i više puta podgrijavati i servirati a da ne izgubi na kvaliteti.

 

Iđe Božić, iđu curske brige,

‘ko će s kime u pratarske knjige.”

 

Poslije božićnog ručka bi se u selima ili, ako je selo veliko, zaseocima organizirali čestitari, muškarci koji bi pjevajući hodali selom od kuće do kuće i svima čestitali Božić. Nijedna se kuća za Božić ne bi preskakala. U Božićno vrijeme, posebno na svetkovinu Svetog Stjepana, mnogi bi se crkveno vjenčavali i pravili svatove.

 

 

Uz svatove su bile vezane i užine na Stipandan i Ivandan. Mladoženje, koji su se pred Božić vjenčali, išli bi na konak punici i puncu. Na Novu su godinu nekada bile užine poslije mise, nevezano uz ženidbu. Dosta je pjesama koje su se pjevale u božićno vrijeme, a idu baš na temu Božića ili ženidbe uz Božić:

Iđe Božić, iđu curske brige,

‘ko će s kime u pratarske knjige.

 

Na očiće dala čorapiće,

A na Božić terkije i nožić.

Nema lipših u godini dana, 

od Božića i Svetog Stipana.

 

U Gornjoj Rami Stipandan se na poseban način slavi na Šćitu, gdje se okupe svi iz župe Rama-Šćit i Rumboka i mnogi odseljeni u Prozor ili čak Zagreb i druge krajeve Hrvatske. Poslije mise bude pjesma, igra i veselje uz rakijicu. Treći dan Božića, Ivandan, na isti se način slavi u Rumbocima.

 

 

Bogojavljenje – Vodokršće

 

Bogojavljenje (6. siječnja) je katolički blagdan koji pripada božićnom vremenu. Stari naziv za Bogojavljenje ili Sveta tri kralja u Bosni je Vodokršće. Taj naziv dolazi od blagoslova vode i soli koji se vrši u crkvama prije mise.

Do prije Drugog svjetskog rata na Vodokršće bi prakaraturi donijeli vodu u selo i išli od kuće do kuće škropeći kuće, a ukućanima bi ostavljali vode i soli da imaju preko godine. Ukućani bi tom vodom škropili sve prostorije u kući, štalu, stoku, voćnjake, njive, vinograde i sve ono od čega bi živjeli.

 

Katolici bi i uoči velikih svetkovina tom vodom škropili kuće, posijane njive ili one koje se tek počnu orati, voće kada navale gusjenice i druge štetočine, vinograde na dan rezanja loze, livade kada je najezda skakavaca. Sol od Vodokršća bi davali stoci kad se razboli, posipali bi telad koja se tek otele.

Ako se tko od ukućana razboli, stavljali bi mu malo soli u jelo ili na jezik. Posebno povjerenje u učinak škropljenja blagoslovljenom vodom imali bi za vrijeme oluje i grada, kada bi s kućnog praga blagoslivljali vodom i križali križem.

 

Kad god se upotrebljava blagoslovljena voda ili sol, molilo bi se Vjerovanje. Mnogi su nosili u maloj zamotanoj krpici malo soli skrivene u džepu ili ušivene u odjeću kao kakvu amajliju.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing