• Branit ću kuću moga oca
  • Branit ću kuću moga oca

Branit ću kuću moga oca

BRANIT ĆU KUĆU MOGA OCA
Branit ću kuću moga oca protiv vukova
Protiv nevremena branit ću kuću moga oca
Protiv poreznika protiv ideologija
Protiv zavjere
Branit ću kuću moga oca protiv zločina
Protiv zelenaštva protiv nepravde
Izgubit ću stoku izgubit ću vinograde
Bolest će uništiti ljetinu stabla
Ali ću braniti kuću moga oca
Kad mi otmu oružje
Branit ću je golim rukama
Branit ću je zubima branit ću je divljački
Ali ću branit kuću moga oca
Kad ostanem bez ruku bez ramena
S razvaljenim prsima branit ću je krvavim srcem
Branit ću je svojom dušom
Branit ću je očinjim vidom ali ću braniti
Kuću moga oca
Kad umrem kad se izgubi moja duša
Kad se moje srce pretvori u zemlju
Kad više ništa ne ostane od mene
Kuća moga oca
Stajat će
Uspravno
BORIS MARUNA (1940.-2007.)

Rodio se je u Podpragu. S obitelji je u djetinjstvu devet puta promijenio mjesto boravka.[1]

Godine 1960., skupa sa dva brata, emigrira u Italiju. Nakon boravka u talijanskom izbjegličkom logoru odlazi u Argentinu, gdje se pridružuje Vinku Nikoliću i njegovoj »Hrvatskoj reviji«. U tom je časopisu i objavio prve pjesme, a u istoimenoj knjižnici izišla mu je 1964. i prva knjiga pjesama. U tri desetljeća svog emigrantskog izbivanja, živio je u ItalijiArgentiniVelikoj BritanijiSAD-u i Španjolskoj.

Neko vrijeme Maruna je boravio i u Engleskoj, gdje je radio u uredništvu »Nove Hrvatske«. Naposljetku, zahvaljujući svom ujaku svećeniku i sveučilišnom profesoru, omogućen mu je studij književnosti na sveučilištu Loyola u Los Angelesu, koji je i završio uz magisterij. Na Sveučilištu u Barceloni završio je i hispanistiku na »Estudios Hispanicos para los Extranjeros«.

Objavio je nekoliko zbirki pjesama. Autor je kronike Otmičari izgubljena sna, koja potanko opisuje glasoviti teroristički čin hrvatskih emigranata, otmičara američkog putničkog zrakoplova 10. rujna 1976., čime se htjelo ukazati na nezavidan status Hrvata i podređen položaj Hrvatske unutar Jugoslavije. Maruna je, kao jedan od službenih prevoditelja, bio izravni svjedok sudskog procesa akterima te akcije. Jedan od glavnih organizatora te otmice, Zvonimir Bušić, služio je sve do srpnja 2008. svoju kaznu u američkom zatvoru. Na poziv hrvatske vlade Maruna se vratio u Hrvatsku 1990. te je najprije kratko vrijeme radio u Ministarstvu za iseljeništvo. Na mjestu ravnatelja Hrvatske matice iseljenika naslijedio je Vinka Nikolića, ali je ubrzo i razriješen dužnosti (1990–1992). Tada ga Matica hrvatska imenuje glavnim urednikom »Vijenca«, koju dužnost obavlja od 1995–1997. kada je imenovan glavnim urednikom »Hrvatske revije« (1997–2000).

Dugo je izbivao iz Hrvatske, prvo dobrovoljno, a kasnije i zbog političkog disidentstva, repatrijacije i suočavanja s razočaravajućom zbiljom u neovisnoj Hrvatskoj. Nakon povratka u Hrvatsku, postaje jedan od najoštrijih kritičara hadezeovske vlasti. Do svoje smrti 14. lipnja 2007. u KB Dubrava, Maruna je obnašao dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Čile.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing