Čak 36 obitelji iz BiH prodalo je imanje kako bi se dokopali Amerike, pakirali su kofere, dali otkaze…

U Bosni i Hercegovini (BiH) naveliko se sanja “američki san”, ali je put do njega za neke postao noćna mora.

“Postoje ilegalni načini, ali, molim vas, nemojte! Dovest ćete se u situaciju da vas deportiraju”, poručila je preko društvenih mreža klijentima pravnica Ajša Ramić reklamirajući svoj novi biznis. Odnedavno povezana s imigracijskom savjetnicom Merjemom Mirsadom Veladžić, nudila je pomoć Bosancima i Hercegovcima željnima boljeg života i obećavala im lagan put do američke useljeničke vize, piše Centar za istraživačko novinarstvo – CIN.

Poslovne partnerice, koje je Facebook spojio nekoliko dana prije, tvrdile su da surađuju s Američkom ambasadom u BiH i da u ime građana apliciraju za ubrzani proces dobivanja viza. Zauzvrat su od klijenata tražile uplate od oko 5000 dolara kako bi im ugovorile termine za intervjue u Ambasadi.

“Bujrum na intervju i dobro došli u Ameriku!”, emotivno je poentirala Veladžić u promotivnom videu, kao da je to nešto najjednostavnije na svijetu.

Zahvalni na prilici i s nadom u novi početak, 36 obitelji potpisalo je ugovore o suradnji s posrednicama, uvjereni da iza njih stoji Ambasada.

No Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da Veladžić i Ramić nisu ni surađivale ni komunicirale sa službenicima Ambasade, a klijentima su davale falsificirane dokumente.

Članovi 14 obitelji s kojima su novinari razgovarali kažu da im je suradnja s ovim ženama donijela razočaranje i sramotu.

“Izvisili smo, prevareni smo!”, kaže Džemal Filan, koji neuspješno pokušava vratiti novac koji je uplatio kako bi svojeg bratića doveo u obećanu zemlju.

Lažno posredništvo

Žepčanka Merjem Mirsada Veladžić doselila se u Jacksonville na Floridi 2017. godine. Uz posao u tvornici, 2018. godine osnovala je administrativni servis za prevođenje i pomoć starijim sugrađanima koji se nisu dobro snalazili u američkom administrativnom sustavu. Tvrdi da nije imala veliku zaradu i da je tarifa u rigidnom američkom financijskom sustavu bila “koliko ti nije puno”.

No početkom travnja ove godine njoj je zatrebala pomoć u BiH. Preko društvenih mreža pronašla je mladu pravnicu iz Visokog, obrazovanu i samouvjerenu Ajšu Ramić, koja joj je za tri dana “sredila” boravišnu dozvolu u BiH za zaručnika koji tada nije ni bio u zemlji.

Dozvola je bila falsificirana, a e-mail koji je Asmir Kedić, šef Terenskog centra Sarajevo u Službi za strance BiH, poslao Ramić i koji je završio riječima: “Bravo na aktivnostima, najbolja si kao i uvijek” – bio je lažan. Kedić u vrijeme slanja nije više radio u Službi.

Veladžić tvrdi da sve to nije znala. Ramić ju je kupila efikasnim radom i ideja o suradnji bila je rođena: “Ajša, mogla bi pomoći jer mene ljudi pitaju kako mogu dovesti ljude otuda.”

Veladžić je sredinom travnja osnovala tvrtku “Bamer administration and interpreter services” u Jacksonvilleu i započela je biznis s Ramić.

Dvadesetdevetogodišnja Ramić u promotivnim tekstovima sebe opisuje kao borkinju za prava manjina, a mediji su je predstavljali kao jednu od najobrazovanijih Romkinja u Europi. Nakon magisterija je radila u nekoliko organizacija, ali je prije dvije godine postala “sama svoja gazdarica”. Osnovala je “Forrtuna administrativni biro”, koji je ove godine u Visokom preimenovala u “Invictus administration”.

Ove su se organizacije u različitim kombinacijama pojavljivale kao ugovorne strane u novom poslu s američkim vizama

Veladžić je trebala pronalaziti klijente i skupljati novac, a Ramić potpisivati dokumente i komunicirati s Ambasadom, tvrdeći da s njima ima ugovor o suradnji.

Samouvjerene i sa spremnim odgovorima na svako pitanje, svakodnevno su se reklamirale na društvenim mrežama. Nudile su jednostavan i brz put do američke vize, bez čekanja i maltretiranja po Ambasadi. Klijentima je ostalo samo da im daju novac.

Među Bosancima i Hercegovcima u Americi brzo se pronio glas o novoj nadi.

“Dvadeset dvije godine sam ja ovdje, ja još nisam svoju zemlju posjetio. Nemam nikoga, imam jedino tog brata i tu njegovu porodicu i stalo mi je do nekoga svog”, kaže Džemal Filan iz Jacksonvillea. Iako sumnjičav, nada da bi mogao dovesti bratića u Ameriku i konačno imati nekoga svoje krvi pokraj sebe bila je jača pa je dao Veladžić 3250 dolara.

“Ona meni kaže: Imam još jednu (useljeničku vizu, nap. a.), netko je navodno odustao. Ja sam lucky da sam ja nju nazvala, da je moja sestra upala u taj sustav! I sad, ono, kontam, wow! Baš sam sretna!”

U vrijeme emitiranja promotivnog videa najmanje deset obitelji u Bosni i Hercegovini pakiralo je kofere, uvjereni da su na putu za Ameriku zahvaljujući sposobnim posrednicama s dobrim vezama, svojim sretnim zvijezdama i uplatama od ukupno 52.450 dolara.

Nitko od njih nije imao razlog sumnjati ni u majku četvero djece iz Željeznog Polja kod Žepča, posvećenu vjeri, ni u pravnicu čiji se ured nalazi tik uz Policijsku postaju u Visokom.

Prečac

Da su na internetu potražili stranicu Američke ambasade u BiH, vidjeli bi da za vizu mogu aplicirati samo osobno.

“Ne radimo ni s kakvom vanjskom strankom, odnosno agentom posrednikom”, kaže konzul Martin Thomen i objašnjava da aplikanti za useljeničke vize ne moraju platiti unaprijed.

No Veladžić i Ramić su klijentima tvrdile da može drugačije. Nudile su program prema kojem bi već za dvadesetak dana trebali biti u Americi.

“Dosta je olakšano i ubrzano. Ti programi jednostavno su jedinstveni. Ne možete vi za njega individualno aplicirati. Znači, ne možete”, tvrdila je Veladžić u promotivnom videu.

Klijenti su morali brzo, ponekad i u roku od dva sata, uplatiti prvu polovinu iznosa. Iznosi su bili različiti pa je za neke četveročlane obitelji useljenička viza koštala 5800, a za neke 6250 dolara. Pojedinci su radnu vizu plaćali od 1550 do 5250 dolara.

Veladžić kaže da su njih dvije imale pravo na to: “To nisu čarape, to nije fiksna cijena. Procijenite, jednostavno, koliko!”

CIN-ovi sugovornici kažu da je bilo lako vjerovati onome što su dvije žene nudile preko društvenih mreža, iako sada, “poslije bitke”, sve izgleda nelogično i neizvodivo. Osramoćeni su i ne žele govoriti o ovom iskustvu pod punim imenom i prezimenom.

Uglavnom bez osobnog kontakta i poslovne preporuke, posrednicama su novac uplaćivali preko Western Uniona, različitih aplikacija u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), preko računa ili kešom “na ruke”.

Iako su ljudi novac uglavnom uplaćivali Veladžić, ona tvrdi da je veći dio prosljeđivala Ramić, njezinu mužu Edinu Garridu Rojasu, majci Nermini Ramić i ocu Harisu Ramiću jer banke nisu dopuštale da se na račun jedne osobe uplati više od 2500 dolara dnevno. Za tri mjeseca uzele su od klijenata oko 140 tisuća dolara.

Nakon prve uplate klijenti su potpisivali ugovor o suradnji s Ramić, koja im se predstavljala kao odvjetnica, iako to nije bila.

“Ajša napravi ugovor, potpiše, Ajša vrati prema meni, od mene ide klijentu potpisan od Ajše, klijent potpisan vrati ponovo meni i ja potpisan vratim Ajši”, objašnjava Veladžić način rada.

Falsifikati

Brzo nakon potpisivanja ugovora Ramić bi tvrdila klijentima da počinje popunjavati aplikacije za vizu, a potom bi ih već nekoliko dana nakon uplate obavještavala da su je dobili i da ih u Ambasadi očekuju na intervjuu.

No konzul Martin Thomen kaže da Ambasada ne izdaje nikakve dokumente u procesu apliciranja za vizu: “Tako da je dokument te vrste, ja vam garantiram, falsifikat.”

Obitelj iz Mostara posumnjala je čim su dobili ovaj papir. Naime, na dokumentu, s blijedim i lažnim grbom Američke ambasade, kao kontakt Ambasade naveden je broj hotela “Bristol” u Sarajevu.

“One (Veladžić i Ramić, nap. a.) su rekle da je to greška. Ma kako će Američka ambasada pogriješiti?!”, prisjećaju se opravdanja koje su dobili kad su to rekli svojim posrednicama.

Većina ljudi s kojima su novinari CIN-a razgovarali ovaj je dokument dobila samo kao fotografiju koju je “slikao netko iz Ambasade i proslijedio Ajši”, dok su ih rijetki preuzimali od nje osobno. Među njima je bio i Sarajlija Damir Ustamujić, koji je u tom trenutku mislio da ušteđevina koju je potrošio da bi poslao sina u Ameriku nije mogla biti iskorištena na bolji način. “Fantastična kopija! Na kraju krajeva, prvi put vidim takav papir.”

Čim bi dobili ovaj dokument, aplikanti su morali uplatiti drugi dio dogovorenog iznosa

“Tako je brzo išlo to davanje novca, to je nevjerojatno! Danas je razgovor, da bi se već prekosutra ujutro morao donijeti novac”, objašnjava Ustamujić.

Konačno, svih deset obitelji čekalo je polovinu lipnja u uvjerenju da tada imaju dogovoren intervju i viziranje u Ambasadi, ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, Ramić im je uzela putovnice kako bi ih sama odnijela u Ambasadu.

“Vi vidite sve, ali idete dalje”, objašnjava Mostarka slijepu nadu koja ih je navodila da zažmire na očigledne propuste i nelogičnosti tijekom suradnje s Veladžić i Ramić.

Razotkrivanje

Iako im je obećano da će za nekoliko dana dobiti svoje putovnice, ljudi su na to čekali oko mjesec dana. Za to su vrijeme Veladžić i Ramić na uporne i sve učestalije nervozne pozive i upite klijenata o osobnim dokumentima govorile da se strpe i odgađale termin isporuke “zbog gužve u Ambasadi”.

“Svima postaje sumnjivo – doći će pasoš, treba otići u DHL podići pasoš, pa onda ne treba u DHL, doći će taj pasoš kući, pa danas, pa nije danas nego sutra, prekosutra, zakosutra”, prisjeća se Ustamujić komunikacije s Veladžić i Ramić.

Klijente su opominjale da ne kontaktiraju Ambasadu jer tako “otežavaju proces i sebi i njima” i slale im fotografije navodnih e-mail prepiski s osobama koje su potpisane na falsificiranim dokumentima i za koje su svi vjerovali da su službenici u Ambasadi.

No nijedan od tih e-mailova nije stizao sa službene adrese Ambasade, nego s komercijalnih internetskih servisa, poput Gmaila i Outlooka, što je neuobičajeno i nedopušteno u poslovnoj komunikaciji.

Istodobno, Veladžić poručuje obiteljima da krenu kupovati avionske karte

“Viziranje vaših pasoša treba biti službeno okončano tijekom narednog tjedna, ako bog da, tako da možete svoje karte početi kupovati. Molim vas, ukoliko zaboravimo, podsjetite nas na vaučer od 30 % popusta na avionske karte kada budete dolazili ovamo, u znak zahvalnosti za strpljenje i kooperaciju na nivou. Bilo je svega, ali turbulencije tijekom ovog leta su nezaobilazne”, napisala je obitelji iz Mostara.

Tada je već većini bilo jasno da nešto nije u redu, ali otac četveročlane obitelji iz BiH kaže da nije bilo lako reagirati. Prodali su imovinu, dali i najavili otkaze na poslu, a djeca su se pozdravila sa školskim kolegama.

“Ne možeš napraviti neki radikalan korak jer si već sebi napravio problem, razumiješ?” objašnjava on. “Očekuješ da će se nešto popraviti.”

Kako bi makar sebi objasnio što se događa, pozvao je prijatelje i doznao da potpisnici dokumenata zaduženi za vize uopće ne rade u Ambasadi.

Nazvao je Veladžić, koja je odmah krenula iz Amerike. Četiri dana nakon dolaska u BiH, u srpnju ove godine, prvi put se uživo srela s Ajšom Ramić u Visokom.

Istog su dana putovnice aplikanata, za koje se do tada vjerovalo da su u Ambasadi, poslane iz pošte u tom gradu u običnoj omotnici. Pisalo je da ih šalje Ana Kukolj iz Sarajeva, koju je Ramić predstavljala kao službenicu Ambasade i potpisnicu odluka o dobivanju vize.

U idućih nekoliko dana Veladžić se sastajala s klijentima, ponavljajući da su svima sigurne i vize i intervjui, iako je nekoliko njih već tada znalo da njihovi zahtjevi nisu ni predani – tako im je na upit odgovoreno iz Ambasade sa službene e-mail adrese.

Veladžić je s klijentima otišla pred Ambasadu

“Tek sam onda vidjela svojim očima kad mi je službenik Ambasade rekao: ‘Ovo nije logo Ambasade, niste na listi‘”, tvrdi Veladžić, te dodaje da je odmah pitala Ramić tko su ljudi za koje je tvrdila da su službenici Ambasade s kojima surađuje.

Među njima je bila i Amela Dinar Mostić.

“Ja sam ti vrlo dobro objasnila sve, da je Amela dio tog tima i da je Amela šefica Ani (Kukolj, nap. a.). Nema potrebe da mene ispituješ i mene tako propitkuješ preko telefona. Ti i ja smo valjda tim u ovom svemu”, rekla joj je Ramić i zaprijetila policijom.

Jedina Amela Dinar Mostić u Visokom je liječnica u lokalnom Domu zdravlja. Ona tvrdi da ne poznaje svoju sugrađanku Ramić i da nema nikakve veze s Ambasadom SAD-a u BiH.

Osim Ane Kukolj, na falsificiranom dokumentu potpisan je i Matthew Fist. Novinari CIN-a nisu pronašli ljude s ovim imenima koji bi bili povezani s Ambasadom, s Ramić ili s Veladžić.

“Sa svima sam komunicirala e-mailom, ali nikada nikog nisam čula telefonski”, kaže Veladžić.

Prijave u BiH i SAD-u

Doznavši za ove događaje, Američka ambasada u Sarajevu obavijestila je o prijevari bosanskohercegovačku javnost, svoj ured u Washingtonu i lokalnu policiju.

Veladžić je prijavila Ajšu Ramić Federalnoj upravi policije u Zenici zbog prijevare i vratila se u Ameriku. Tvrdi da je sve dokumente i informacije koje je davala ljudima dobivala od nje.

“Nisam znala da je to ilegalno. (…) Advokat radi posao koji treba raditi. Što ja moram razbijati glavu oko toga?!”

Svim klijentima i poslovnoj partnerici poslala je obavijest o prekidu suradnje s Ramić, zatraživši od nje da im vrati novac. Ramić se od tada nije javljala na njihove telefonske pozive, a nije htjela službeno razgovarati ni s novinarima CIN-a.

Ona je na zahtjev tužitelja Zeničko-dobojskog kantona sredinom kolovoza saslušana zbog prijave o prijevari koju je predala Veladžić.

Poslovnim je partnericama 36 obitelji i pojedinaca uplatilo gotovo 140 tisuća dolara

Prema riječima Merjem Veladžić, ona je dobila 48.500, a Ramić 91.500 dolara. Među tim je novcem i 5250 dolara koje je Edin Salešević iz St. Louisa uplatio za vizu svoje rođakinje: “Ja sam rekao Merjem, digni kredit, vrati novac kome možeš. Isplaćuj, plaćaj, šta ću ti ja!? Žao mi je, znamo se, žao mi je, ali ja kad tako tropnem, ja platim.”

Salešević je došao u BiH po dvoje mladih, planirajući im dati posao i šansu za ostvarenje američkog sna, ali se u novu domovinu vratio sam s novom lekcijom iz starog zavičaja – Bosna i Hercegovina je uvijek pravo mjesto za prijevare.