fbpx
Da Isus opet dođe na zemlju, ne bi odbacio razvedene?

Da Isus opet dođe na zemlju, ne bi odbacio razvedene?

U Hrvatskoj se ponovno govori samo o jednoj vrsti hrvatskih žrtava, o onima koje su prouzročili nenarodni režimi, a o onima koje su prouzročili hrvatski narodni režimi se ne govori

Općepoznato je da u početcima kršćanstva nije bilo posebno zaređenih svećenika, svi su bili posvećeni; nije dakle bilo preuzvišenih, uzoritih, velečasnih, nije bilo ljubljenja ruku.

Prvi kršćani su kao najobrazovaniji dio ondašnjega društva sudjelovali u životu društvene zajednice. Iako je vladao patrijarhalni sustav, žene su u Crkvi obnašale jako važne službe, bile su i đakonise. Prvi kršćani oslovljavali su se s “braćo” i “sestre”! Klerici su u tome vremenu predstojnici zajednica, uzori drugima. Od 3. st. oni su “poseban duhovni stalež koji se službom i ovlastima razlikuje od laika”. Tridentinskim koncilom iz 16. st. uspostavljena je stroga razlika među njima koju se pokušalo ublažiti Drugim vatikanskim koncilom formulacijom “o zajedničkome poslanju klera i laika”.

Taj zid razdvajanja između klerika i laika ostao je postojati sve do danas i jedan je od najvećih razloga što obični vjernici laici ne razumijevaju sebe kao dio Crkve, a što proizlazi i iz intervjua dubrovačkoga biskupa mons. Mate Uzinića, objavljenog u Večernjemu listu 6. rujna 2018. Tim javnim istupom biskup Uzinić ponovno je u središte pozornosti hrvatske javnosti stavio jednu novu/staru temu koju nitko nije uzimao za ozbiljno, a koja je – kako je to taj intervju pokazao – jedan od glavnih razloga nezdravog stanja u Katoličkoj crkvi, odnosno jedan od glavnih razloga bolesti crkvenoga dvostaleškog sustava. Riječ je zacijelo o poslanju i ulozi laika u životu Crkve, odnosno o praktičnome razumijevanju podjele crkvenih članova na malobrojnu, ali (sve)moćnu hijerarhiju koju čine klerici i laici (kao drugo – i nižerazredna skupina, koji voljom “međusobno posvećenih” klerika nemaju ovlasti u Crkvi, čak ni kod izbora vlastitoga župnika).

U takvoj “dvoetažnoj” hijerarhijskoj raspodjeli moći klerici sebe u odnosu na laike, ali i redovnike nesvećenike, smatraju višim ne samo po dostojanstvu nego i po moći što, govoreći o klerikalizmu, Uzinić u cijelosti potvrđuje: “na crkvenome području klerikalizam se očituje u poistovjećivanju klerika i Crkve što za posljedicu ima klerički elitizam, koji u laicima vidi vjernike drugoga reda”. A taj klerički elitizam mogao je nastati iz činjenice da su klerici svoje svećeništvo ostvarivali u individualističkom odnosu s Bogom, i uvijek bez laika. Smatrali su, a i danas smatraju, da su oni – jer su posvećeni u obredima koje su sami stvarali i za koje tvrde da su Božja volja – upravo oni koji laicima trebaju dati i daju “duhovna dobra”, a laici su dužni da ih zauzvrat materijalno potpomažu. Uz to, sebe su izjednačili s Crkvom pa je slijedom toga shvaćanja svaki napad na njih kao osobe, bez obzira na to koji i kakav prijestup učinili, zapravo napad na instituciju Crkve, odnosno sramoćenje klerika bilo bi sramoćenje Crkve.

Međutim, upravo ta dvostaleška podjela na klerike i laike povod je neprestanih sporenja u Crkvi pa je, da bi to malo ublažio, HBK izdao i dokument o poslanju vjernika laika. Ne čudi stoga da je jedna od glavnih zadaća pape Franje mijenjati okoštale crkvene strukture izgrađene upravo na toj strogoj razdvojenosti. Iako to biskup Uzinić javno nije spomenuo i predložio, ipak se iz njegovih riječi moglo jasno razabrati da je Katolička crkva u krizi, da se nalazi u bolesnom stanju u kojemu je, kako je to sam obrazložio, bilo moguće prikrivanje pojedinačnih zlodjela pedofilije, ali i drugih pojedinačnih nečasnih djela.

A o bolesti crkvenoga kleričko-laičkog sustava, o njegovoj osteoporozi, otvoreno govori Hans Küng u svojoj knjizi “Može li se još spasiti Crkvu?”. On smatra da je Katolička crkva danas teško bolesna, možda čak i smrtno bolesna pa stoga o tome kršćani više ne trebaju niti smiju šutjeti. Potrebno je, smatra on, dati točnu dijagnozu i predložiti ispravnu terapiju, između ostaloga jačati temeljnu funkciju i prepoznavati i preuzimati svoju društvenu odgovornost, omogućiti svećenicima i biskupima sklapanje braka, pri izboru biskupa uključiti i kler i laike itd. Jer, kaže on, kad bi Isus ponovno došao na zemlju, zasigurno ne bi zabranio kontracepcijske pilule niti bi odbacio razvedene.

Bude li, međutim, Katolička crkva i dalje Crkva koja ustrajava na svome monopolu moći i monopolu na istinu, na svome neprijateljstvu prema seksualnosti i ženama, Crkva koja se protivi reformama i prosvijećenom modernome svijetu, ta i takva Crkva, smatra on, neće moći preživjeti. Iako takve radikalne ocjene o stanju Crkve nećemo čuti ni od jednoga hrvatskoga katoličkog teologa i biskupa, ipak nitko od njih ne može zanijekati da je Crkva u krizi i da se nalazi na prekretnici.

Međutim, umjesto govora o ozdravljenju i budućnosti Crkve i društva, u Hrvatskoj je sve više govora o našoj slavnoj junačkoj prošlosti, sve je više velebnih crkvenih zdanja u kojima će se ponovno govoriti o samo jednoj vrsti hrvatskih žrtava, o onima koje su prouzročili okupacijski i nenarodni režimi, dok se o onima koje su prouzročili hrvatski narodni režimi neće govoriti. One kao i da ne postoje. Stoga, za tu našu Crkvu, makar u njoj bio i Mate Uzinić koji je baš u Udbini 9. rujna, o blagdanu Male Gospe, u svojoj propovijedi istaknuo dostojanstvo svih hrvatskih žrtava, može vrijediti naslov spomenute Küngove knjige “Ist die Kirche noch zu retten?”.

Piše: prof. dr. Ivan Markešić, Večernji list

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar