DILETANTIZAM: Ima li Trojke izvan Sarajeva?

Prvo su se gurali da promijene Bosnu i Hercegovinu kada već ne mogu ostatak svijeta i poznati dio svemira, a na lokalne izbore su izašli kao ljuti neprijatelji. Sada su, kao, malo smanjili ambicije, pa su zapeli da formiraju Vladu Federacije, a ne uspijevaju dokazati kako, četiri mjeseca nakon izbora, imaju većinu u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, iako, sve i da je imaju, nije najjasnije šta će s njom.

Piše: Emir Imamović Pirke

Trojka nije čvršća od stiropora

Da Osmorka ne postoji vidjeli smo kada su se sveli na Šestorku. Da je i Šestorka tek navodno živa, vidimo dok sami sebe ubjeđuju kako će imati mandatara za sastav vlade većeg entiteta. Da ni Trojka nije čvršća od stiropora, demonstrirali su na vanrednim izborima za gradonačelnike i načelnike Tuzle, Bihaća, Srebrenika i Vogošće.

Savez Socijaldemokratske partije BiH, Naroda i pravde, te Naše stranke, je u Srebreniku bio zajedno i tamo je njihov kandidat, Adnan Bjelić, sa tristotinjak glasova razlike pobijedio Nermina Tursića iz Stranke demokratske akcije.

U Bihaću su, uz Hamdiju Abdića Tigra – o kojem smo pisali prošle sedmice – na gradonačelničko mjestu, uz ostale, pretendirali i Elvedin Sedić iz Pokreta za modernu i aktivnu Krajinu (POMAK), odnosno Adnan Habibija iz SDP-a. Pobijedio je Sedić i u prvom se obraćanju javnosti zahvalio Narodu i pravdi Dine Konakovića! Habibija je, inače, završio treći zato što mu, da objasnimo ako treba, niko izuzev vlastite stranke nije pomogao, a ni ona se nije pretrgla.

Uspješno pobjeđuju jedni druge

Očekivano, u Tuzli je novi gradonačelnik, Zijad Lugavić, iz iste stranke kao i stari, dakle SDP-a, a protivnici su mu bili i Omer Berbić iz Naše stranke, te sada nezavisni i nekadašnji kandidat – opet! – Naše stranke za isto mjesto, Derviš Čičko. Istina, i u Vogošći je Trojka imala jednog kandidata, Adnana Šeraka, ali ga je SDA-ov Migdad Hasanović poderao k’o seljak „Oslobođenje“.

Da je, kao što nije, NiP u Bihaću podržao Habibiju, vrlo vjerovatno bi i pobijedio, a da Naša stranka nije imala svog kandidata u Tuzli Lugavić bi osvojio preko pedeset posto glasova. Svakoga dana u svakom pogledu pokazuje se kako je Trojka – kao, nazovimo ga, temeljni politički blok unutar Šestorke, Osmorke, kojeg li već broja – baždarena za Sarajevo i pripadajući kanton, dok na svim ostalim nivoima vlasti i u gotovo svim drugim značajnim centrima uspješno pobjeđuju jedni druge ili čine sve da niko iz tog čudesnog saveza ne uspije. Ambicije Dine Konakovića i Edina Forte daleko su veće od rezultata njihovih stranaka, dok su procjene Nermina Nikšića takve da se čini kako svako jutro, čim oči otvori, dobije blaži moždani udar.

U vlasti opet SDA

Zahvaljujući pristupu koji nije amaterski već diletantski, nije pitanje hoće li se zaista Trojka svesti na kontonalnu koaliciju, već kada. Prvo su ih – najviše SDP – manji partneri preigrali prilikom izbora delegata za Klub Bošnjaka u Domu naroda Parlamenta BiH, ali je ceh platila trećina krivaca. Iz koalicije je ispala Za nove generacije, a u njoj ostali NES i Stranka za BiH koji sada i na federalnom nivou licitiraju malim, ali vrijednim brojem ruku.

Bez njih politički savez sastavljen od dva interesno nepomirljiva bloka jednostavno nema većinu i neće je, vrlo vjerovatno, ni imati, pa će tako u vlasti kompliciranijeg entiteta opet biti SDA. Suštinsko je tek pitanje kako: kroz tehničku vladu Fadila Novalića ili neku novu koju će dogovoriti sa Draganom Čovićem, manjim stranka čije je sjedište u Sarajevu, DF-om…

Bakir Izetbegović bi, istina, bio najsretniji dealom između njegove stranke, HDZ-a i SDP-a čime bi ili dotukao Trojku ili, na kraju balade, Konakovića pretvorio u ono što je njegovim prethodnicima bio Haris Silajdžić sa svojom Strankom za BiH, a najbolje oboje.

Pogrešne procjene

Može bivši košarkaš i sadašnji šef diplomatije koliko god hoće govoriti da će se prije promijeniti raspored godišnjih doba nego što će on i NiP surađivati sa Izetbegovićem i SDA, ali to će, bude li situacija nalagala, završiti u hronici ovdašnjeg političkog beščašća i nigdje drugo.

Uostalom, Silajdžić je iz SDA ispraćen, i to bukvalno, letvom, da bi SBiH kasnije i godinama bila manji, korisni partner Stranci demokratske akcije u kojoj su, svakako s mukom, trpili Silajdžićeve ambicije i soliranja, a zauzvrat imali idiličan brak iz interesa u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Sve pogrešne procjene Nermin Nikšić je već napravio.

Ostalo mu je još da izabere hoće li pristati da ga SBiH i NES nastave zlostavljati u Federaciji – što je em bolno, em košta – ili će mu željenu poziciju premijera donijeti dogovor sa Izetbegovićem što, istina, neće koštati njega, ali hoće stranku koja se od Zlatka Lagumdžije oporavlja teško i sporo, povremeno i nikako.

Od onih koje su budalama napravile stranke sa više članova nego glasača teško je, ma realno nemoguće, očekivati da smisle neki manevar kojim će preokrenuti situaciju. Osmorka je, pokazalo se, poslužila liliputancima da se uguraju u Dom naroda Parlamenta BiH, Šestorka postoji da bi nekakvi efendići i ogreševići preprodavali podršku, dok su se od Trojke okoristila, i to bukvalno, trojica: Konaković, Forto i Zukan Helez kao jedini SDP-ov ministar u Vijeću ministara.

Jednostavno, od saveza diletanata koji se nije bio u stanju dogovoriti niti o zajedničkim kandidatima u Tuzli i Bihaću, ništa se bolje nije moglo očekivati.

Gore, kao što znamo, može uvijek.