Dolinom Rame

Visoko se krilio orao nad brdima Stužem i Majanom, koji kao stražari čuvaju ulaz u dolinu Rame. Razapeo krila široko, jer mu je nekako ugodnije, otkada, božje sunce sa svoda nebeskoga toplije grije, otkada zazeleniše sjenokosi i pašnjaci. Bura je prošla, nadošla jugovina, pomela većinom snijeg sa planina, te već i zelen probila. U ramskoj dolini počinje proljeće dosta rano. Iza bure dolazi jugovina, mjesec, najkasnije dva mjeseca poslije Božića, pa za to i vrijedi ondje u narodu staro pravilo:

Po Božiću pete (nedjelje),

Ako nećeš pete

A ti moraš devete;

U polovicu devete

Težak i u Kupresu jekne.

Da, u polovicu devete nedjelje iza Božića već se i težak u Kupresu, koji leži mnogo više, žuri na polje, da obavlja prve radnje, da poore ili okopa njive. Pa kako mu je i rad sladak i kako se raduje novomu životu prirode, to i za plugom odjekuje njegova pjesma. Ali priroda imade svoje hire, kojih ni prvi meteorolozi ne odgonetnuše. Ima svojih bira u ravnini i još više u planinama, pa i u ramskoj dolini. S toga težak i ne vjeruje prvoj skromnoj zeleni, koja se pokaže u mjesecu martu, jer je mart lažak i znadu ga tako i u ramskoj dolini. Ondje mu vele:

Lažak laže,

Snijegom maže,

Travu kaže.

Najzad pobjedi sunce; njegove zrake postaju sve toplije, sve življe pokazuje se zelen po sjenokosima, njivama i šumama. Najprije oživi zemlja u prvoj polovici ramske doline, od brda Stuža, koji se penje 334 m nad morsku površinu i gdje imade vojnička kasarna, s neznatnom posadom, te brda Majana, koji se preko od Stuža digao 500 m nad more, pa sve do sela Gračaca, što se uvalilo pod Baćin i obronke Vran-planine, zvane Vranovice. Druga polovica ramske doline od Gračaca do Voljaka i Klečkih stijena probudi se istom kasnije od zimskoga sna, te ćeš u njoj naći snijega još i onda, kad ga je u prvoj polovici sa svijam nestalo.

Ulazeći u ramsku dolinu između brda Stuža i Majana, a od prilike četvrt sata niže željezničke postaje Rame, ondje, gdje se rijeka Rama bučno baca u Neretvu, ne pruža nam prva kotlina nikakvih osobitih prirodnih ljepota. Al što dalje, to nas oblik planina i pojedinih brda sve više iznenađuje. Neki putnik, Amerikanac, veli, da je svaka okolica lijepa. Možda. Al imade lijepih i ljepših. U ramskoj dolini izmjenjuju se često te lijepe slike s ljepšim i s najljepšima. Eno te u jednoj kotlini dosta monotonoj, pustoj, jednostavnoj, al jedva što si prošao prvu okuku, otvara ti se oku veličanstvena slika prirodnih ljepota. I upravo ovom neprestanom izmjenom moraš da se naslađuješ, ona te zapravo zadivljuje. Kako bi bilo, da nam uvijek sunce sjaje? Bilo bi nam upravo kao Londoncu u njegovoj vječitoj magli. Otupjeli bismo.

Ramska je dolina uska, nema u njoj više mjesta, mimo za rijeku Ramu i cestu, koja se uza nju vije. Rama je izdubla sebi korito, kako joj dozvoliše planine i kako joj odrediše put. Pa kako je obično u ovakih rijeka, povija se i Rama uz nebrojene okuke, a tako uz nju i cesta, koja je veoma dobro i solidno građena. Odmaknemo li malo od ulaza u ramsku dolinu, naići ćemo na malen jednostavan han, gdje umorni putnik može da dobije crne kave i hladne vode. Iznad ovoga hana otvora se oku prekrasan vidik. Planina se rascijepila, zavalila se, a u njoj u krilu otvorilo se prekrasno prodolje, što ga daleko straga zatvaraju opet nove planine. Po obroncima vidiš zelene livade i pašnjake, njive, šume, tamo amo po koju kućicu, gdje se u planini bijeli. A po pašnjacima, šumama, njivama vidiš goveda, vidiš bijele ovce i ludo ponosne koze, kako marljivo traže onu skromnu zelen, kojom je prvo proljeće osulo zemlju. Pitomo je to prodolje, milo je i čini se, da u njem živi i radin narod. Samo onamo straga planine su divlje; ozdo ih pokriva šuma, a nad njom je pusto stijenje, koje im krije tjeme. Na tim stijenama vide se divlje raspukline, prosjeline, jaruge, šiljci što kakijeg oblika. Dugo i dugo moraš da gledaš tu zanimljivu i raznoliku sliku nad skromnim banom, dok se ne pomakneš dalje. Pa eto ti opet nove slike! I opet se Rama savila. Pred tobom su planine, al ugodne, obrasle šumom i šikarom, a gdje gdje njivom. A tu pod planinom pružio se preko Rame starinski kameni most bez ograde, u dosta oštrom luku. S jedne strane mosta izbio iz kamena bršljan i pokrio gotovo cijelu jednu poolovicu mosta. Živa zelen na mrtvu kamenu. A ispod mosta pjeni se i buči Rama, hrleći dalje dolinom.

Gdje gdje se dolina proširila, pa tu se načinile luke. Pašnjaci su to i skromne njive, na koje je voda nanijela silu božju kamenja. Po tim lukama vidiš goveda i ovce, a pastir sjedi na obali Rame, pa ako je ribar, lovi vlakom ribe. Rama hrani, kako mi seljaci pripovijedahu, samo dvije vrsti riba, i to pastrvu i bjelicu. Ramska riba poznata je daleko. Ja sam je čuo hvaliti još u Konjicu, do mala uvjerih se kod vrijednoga župnika u Gračacu-Triješćanima, fra Jerke, da je ramska pastrva prava delikatesa.

Tek što slabo imade takih luka u ramskoj dolini, jedino su veće kod sela Ustirame, koja leži u prekrasnom proplanku na lijevoj obali Rame. S ceste se daleko ondje na čarobnom proplanku vide seljačke kuće, a iz dimnjaka vije se laki dim u večernji sumrak. Još malo i eto nas u Gračacu.

U Gračacu imade katolička župna crkva triješćanske župe. Sagradiše je pod brdom Baćinom, obronkom Zec planine, na dogled vranovičkih stijena. Nije još ni svršena, jer joj nema kule i unutrašnjeg namještaja. Od prijeke potrebe ipak se u njoj služi služba božja. Prije se služila u maloj kućici, u kojoj nije mogao stati niko do svećenika i ministranta.

Ovdje počinje i drugi divljiji dio ramske doline. S desne strane Rame nižu se Vranovice stijene, obronci Vran-planine, a s lijeve strane redaju se obronci Zec-planine. S jedne i druge strane dižu se brda strmo, često sasvijem okomito u vis, te priječe i samomu svjetlu, da prodire u dolinu. A u toj uskoj dolini skače preko kamenja i preko stijenja, koje se je strovalilo u korito, Rama, pa se pjeni i puši, baca se u vis, kao da hoće da prekine verige, u koje je sapeše planine, a uz to buči, te misliš, da se brda oko tebe ruše. Pa još kad pogledaš one stijene. Ovdje su brdu okrunile vršak, ondje mu iskočile iz boka, ondje se opet digla okomita gola stijena; ova je stijena glatka, ona kao da je sastavljena od stotinu i stotinu manjih stijena. Pa oni razni oblici stijena. Tu se stijena zaokružila, ondje zašiljila; onamo lagodno sjela na brdo, il iskočila između drugih stijena, kano da će poletjeti, al je neznana neka sila u skoku zadržala. Tamo opet ovjenčale brdo ogromne stijene, te ti se čini, da su orijaši podigli onuda sebi kule. Takav je gornji dio ramske doline, gotovo sve do izvora Rame. Istina. ovdje ondje opet se planine rastaju, te pukla veća čistina, ali se brda stisla, Rama opet u uskom svom koritu buči preko stijena i grebena. Ovakvu partiju prikazuje jedna od našijeh slika.

Nedaleko Gračaca uz sami put nalazi se pod Vranovicom oveći han, Seferov ban, a nad njim se digla planina gotovo okomito. Obiluje kamenjem, koje se za podulje kiše runi i pada na cestu. Još malo, pa si stigao do tako zvane Marine pećine, koja je veoma zanimljiva. Priroda je izdubla u kamen tik puta, a tlo joj je nešto niže od same ceste. Nije prostrana. Najviše 8-10 četvornih metara. Da joj ne pogledaš, na strop, ne bi našao u njoj ništa, što bi te moglo zanimati. Al sa stropa vise komadi kamenja, siga, u vrlo čudnovatim oblicima. Jedan kamen predočuje gotovo po govečeta, na po razrezana, dalje su ko goveđi butovi, kao što ih vješamo za pastrme. Za to se ova pećina zove također Marina pastrma. Priroda nije mogla bolje da oponaša istinu. Gotovo bi čovjek mislio, da se je tu našalio koji umjetnik kipar, te kamen ovako isklesao. Pripovijeda se, da se ovdje pred mnogo i mnogo godina sakrivala „harambaša Mare”, koja je ovuda sa svojim hajducima zadavala strah. Bila je ovdje sigurna. Ozdo bijesna Rama, ozgo stijena ko dlan, a naokolo kamen, šuma i šikara. U toj je pećini ona sakrivala i sušila meso otetih goveda, da joj bude hrane za zime. Jednom joj se činilo, e će joj biti premalo mesa, pa se poče buniti protiv Boga, a Bog joj za kaznu i ovo meso pretvori u kamen. Još ima u Zec-planini jedna Marina pećina, gdje je „harambaša Mare”, koja se uvijek odijevala kao muško, sa svojim hajducima teferićila. Ona se prva pećina u ramskoj dolini nalazi oko 250 metara nad morskom površinom…

U cijeloj ramskoj dolini žive gotovo sami katolici i muhamedovci. Narod je radin, dobar i pobožan. Gorštaci su obično pobožniji od stanovnika, koji žive u ravninama. U planinama su prirodne promjene češće, elementarne nesreće jače i žešće, u ravninama imade više raznovrsna živeža, više zarade, trgovine, više hljeba. U planinama jače čuješ bijesno urlanje groma, teže osjećaš svaku nesreću. Svo to prima se čovječje duše, veže jače čovjeka uz čovjeka. Tu iščezava plemenska ili koja druga razlika, nema mržnje, osjećaju se svi više jednaki. Za to i vlada i u ramskoj dolini između muhamedovaca i katolika iskreno prijateljstvo. Katolici idu na rad muhamedovcima, a obratno i muhamedovci katolicima – kako kad treba. Nije tu u običaju, da čovjek, došavši u kuću muhamedovcu mora vikati, nije l’ koje žensko čeljade na putu, da unišavši u kuću ne bi zatekao muhamedovku bez jašmaka, jer se muhamedovke onuda ne kriju. Ipak ćeš muhamedovku odmah raspoznati od katolikinje po marami. Muhamedovka nosi naime na glavi šarenu maramu, crvenu, modru, žutu, katolikinja uvijek bijelu. I u boji ostaloga odijela ima razlike. Muhamedovka voli življe boje, katolikinja tamnije. To vrijedi i za muškarce. Haljine se prave jedino od domaćega tkanja.

Ima katkad i među njima sporova. A gdje ih nema? Tek će ovdje manje zakučice izravnati među sobom pred kojim starijim ili pred župnikom, koga muhamedovci hodžom zovu. Znadu oni, da nije ni lijepo iznositi male kavge pred sud i oblast, te gubiti dragocjeno vrijeme.

Po šumama imade najviše bukovine, grabovine i nešto hrastovine. U donjem dijelu imade i plemenitih kestena, a nijesu ničije vlasništvo: ko prvi dođe, on otrese drvo, a kestenje je njegovo. Ko prvi dođe u mlin, prvi i melje. Po njivama raste najviše kukuruz i krumpir. Imade mjestimice dosta livada i pašnjaka, a ima i vinograda, u kojima raste nekud kiselo, ali dobro i zdravo grožđe. Od voćaka ima bresaka, jabuka, oraha, krušaka i šljiva.

Evo moje kratke putne crtice iz ramske doline, koju sam letimice prošao. Našlo bi se ondje još dosta biserja, a najviše u srcima onoga poštenoga i radinoga naroda.