Donacijama Hrvata fra Ivica Perić u Ruandi gradi selo kakvim bi se dičili i u Europi

Fra Ivica Perić sa svojim đacima čija škola ponosno nosi titulu ‘uzor škola u Ruandi’, a učenici osim općeg i zanatskog ili IT obrazovanja uče i igrati šah, u čemu su u zemlji bez konkurencije

Sve je počelo u skučenoj sobici jednog samostana visoko u brdima Ruande, piše Večernji.hr.

Mali krevet, radni stol, mjesta samo za još jednog odraslog čovjeka. Nema prostora ni za okrenuti se. Korak i već ste na vratima. Napravite li još koji, ući ćete u blagovaonicu, u kojoj su lokalni grah i riža gastronomska svakodnevica. Sve je asketski, skromno do beskraja. Potpunu tišinu, tu čarobnu kulisu mjesta, remeti samo jedno malo tele čiji je dolazak na svijet proslavljen prošle noći.

I vjerojatno bi taj mali samostan izgubljen u zabiti Afrike bio posve običan, ni po čemu drukčiji od stotina ostalih, da njegovu povijest već više od 30 godina nisu ispisivala dvojica naših ljudi, Hrvata, bosanskih franjevaca, koji su od ruandskog sela Kivumua, svaki na svoj način, stvorili priče koje podsjećaju na bajke, iako to nisu.

U Kivumuu je devedesetih živio misionar fra Vjeko Ćurić koji je za vrijeme genocida 1994. pred mačetom sumanutih prvih susjeda Hutua, instant-ubojica, spasio tisuće ljudi iz plemena Tutsi. O njemu se danas uči u školama, a nakon što je 1998. ubijen, uspomenu na njega u glavnom gradu Kigaliju čuva spomenik “padri Vjeki”.

820 tisuća eura od Hrvata

Nekoliko godina nakon njegove smrti u isti mali samostan sazdan od crvene cigle, u sobu s početka priče, uselio se Vjekin subrat i prijatelj fra Ivica Perić. Došao je iz Ugande u kojoj je godinama bio misionar. Došao je s idejom čuvanja uspomene na Vjeku. No, Ivica je došao i s vizijom te golemom energijom koju je odlučio pretvoriti u nešto što se danas bez pretjerivanja može nazvati hrvatskim čudom u Ruandi.

Kad se iziđe iz njegove skromne sobe i spusti samo nekoliko koraka iz samostana niz brežuljak, do prije desetak godina do crkve i prema selu vodio je samo blatnjavi puteljak. A danas… Selo ima vrtić, osnovnu, srednju i zanatsku školu, dom za smještaj 600 đaka, metalske i drvne pogone, farmu, kuće za 40-ak volontera, a upravo se završava Centar za mirovne inicijative, konferencijska dvorana…

Sve je to sagradio fra Ivica s točno 820.000 eura donacija koje je zadnjih godina dobio isključivo od Hrvata! Nedavno je započeo i gradnju polivalentne sportske dvorane. Kroz smijeh kaže da će sagraditi i fakultet. On se smije, a svi ostali uopće ne dvoje da će to i učiniti.

Do sada je zahvaljujući njemu obrazovanje ondje steklo 2256 đaka i studenata koji su primili državne diplome

Trenutačno škole pohađa ukupno 740 djece, od onih u dobi od samo tri godine do srednjoškolaca na završnoj godini. Iako se na prvi pogled čini da je 61-godišnji fra Ivica prije svega građevinac i graditelj koji bi za koji mjesec završio i Gaudijevu katedralu u Barceloni, on netipično afrički odmah pokazuje i zavidnu organizacijsku preciznost koju je razvio kao direktor škole.

– Svaki dan kuhamo 1500 obroka za đake, učitelje i ostale radnike. Evo, mjesečni budžet za siječanj ove godine bio nam je 18.533 eura, za prosinac 2020. bio je 14.597 eura… Što ću, moram voditi računa o svakom centu jer je ovo zaista velik pogon, a mi ovaj centar nazvan u fra Vjekino ime vodimo sami, bez ikakve pomoći institucija. Samo od donacija dobrih ljudi – kaže Ivica i nastavlja impresionirati.

– Za đake u srednjoj i zanatskoj krojačkoj školi nabavili smo 238 šivaćih strojeva, od običnih singerica do industrijskih kompjutoriziranih modela. Za đake koji studiraju IT imamo 58 laptopa, odnosno svaki učenik ima svoj (mogu li se time pohvaliti i sve škole u RH?, nap. a.). Učenici koji studiraju krojački smjer proizvode odjeću za cijelu školu, a dodatno organiziramo i modne revije kako bismo pokazali naše modne kreacije. Oni koji studiraju stolarstvo proizvode namještaj za sve naše objekte. Građevinski smjer ih gradi, električarski smjer ih oprema – ponosno nabraja dok šetamo školom, a on nam pokazuje grbove gradova na vratima svake učionice: Zagreb, Beč, Osijek, Ploče, Kiseljak, Kreševo, Sarajevo, Čitluk, Domaljevac, Tolisa, Bosna Srebrna… mjesta su iz kojih su dolazile najveće donacije za gradnju i opremanje škola i vrtića. Rezultat je sjajan. Država Ruanda prepoznala je sve to što je napravljeno u Kivumuu i Ivičinim školama dodijelila, u konkurenciji između njih 290, status “uzor škola u Ruandi”.