Drijen – zaboravljeno voće, ali i ekonomski resurs
Drijen (Cornus mas, lat.) je samonikla biljka koja ima više naziva: drenina, bila svibovina, crveni drijenak, drenak, drenić, drenjula, drinika, drinovina, rumeni dren, šupaljka. Ne kaže se bez razloga u narodu za nekog tko nema nikakvih zdravstvenih problema da je zdrav ko dren.
rmove drijena najčešće ćemo naći na suhim i sunčanim te kamenitim stranama svijetlih listopadnih šuma, u zajednici s drugim grmljem i niskim rastinjem.
Dren dozrijeva početkom jeseni
Njegov je plod vrlo atraktivan, crven, dugoljastog oblika, kiselkastog okusa. Dozrijeva početkom jeseni kada se bere zreli plod, ali i ljušti kora drveta.
Treba napomenuti kako je, kada govorimo o samoniklom drenu u prirodi, prinos oko 10 kg po biljci. No, stvoreni su kultivari drijena koji daju 20 do 50 kg po biljci. Na površini od jednog hektra može se uzgojiti čak do 2.400 biljaka, što daje do 25.000 t/ha. Budući da je vrlo otporan na bolesti i štetnike, odličan je za ekološki uzgoj.
Od kore i ploda drijena (drenjine) pravi se čaj koji se koristi kao lijek za bolesti crijeva i groznica te protiv proljeva. Plod ima velike količine antioksidansa koji se preporučaju bolesnicima s karcinomom. Ovisno o genotipu i podneblju na kojem se uzgaja, plod drijena može imati i dva puta veću količinu vitamina C od ploda naranče stoga ne čudi da su naše bake od davnina pravile džem i sok od drenjina koji slove kao jedni od najukusniji, a da su zdravi u to nema sumnje. Također, tu je i rakija drenovača.
Na Facebook stranici Ćiro Slow Food (o čijem smo radu već pisali) pronašli smo zanimljivu priču koju moramo s vama podijeliti. Tatjana Ljolje Marić i njezin suprug njeguju tradicionalni i ekološki uzgoj voća i povrća i svoj višak prodaju preko spomenute stranice. Obitelj Loje – Marić čuvaju i stara sjemena od zaborava kao i stare recepte po kojima pripravljaju tradicionalne proizvode koje također imaju u ponudi. Tatjana je profesorica hrvatskog jezika i književnosti pa i nije čudo što je zapisala ovu jako lijepu priču od baka iz čitlučkog kraja.
Na “vražjem” stablu ništa, samo zeleno lišće
Jeste li znali da stablo drijena cvjeta među prvima na proljeće, a plodove daje posljednje, u jesen tek?
Tako je, kaže narodna priča, zavaralo i samoga vraga. Vidjevši da je stablo prvo procvjetalo, vrag je skočio na njega i misleći da će dati prvo rod, proglasio ga svojim. I čekao je vrag i čekao… Na rod su prispijevale trešnje, višnje, marelice, grožđe, jabuke, kruške… na “vražjem” stablu ništa, samo zeleno lišće. Konačno, u miholjsko ljeto pojavili su se i mali svijetlocrveni plodovi… Eto ga, pomisli vrag, ja sam svoje dočekao. Kušao je svijetlocrvene, kisele i opore plodove, ljutito zagunđao, skočio sa stabla i više se nikad nije vratio. I tako je stablo drijena otjeralo vraga, a plodovi su u međuvremenu dozreli, usladili, omekšali i služe na korist svima koji znaju čekati i koji cijene darove prirode.
Ljudi su ipak bili strpljiviji od vraga iz priče pa su prepoznali pravu vrijednost i ljekovitost drijena.
Tko zna koliko je ovakvih priča zaboravljeno. A bilo bi ih lijepo čuti i zapisati. Pozivamo vas da u komentaru ispod članka napišete kakvu svoju priču vezanu uz tradiciju, život na selu.
/Izvor: Agroclub.com/
