Drugi mučenici i globe
Ako je u Rami mogao stanovati biskup i ako je u samostanu bilo učilište, moralo je vladati uvjerenje da je ovo sigurno i zaklonjeno mjesto. Upravo zato fratri i nisu bili oprezni te su ih Turci mogli iznenaditi. Benić o tome kratko piše: “1653. Zaradi velike opačine janjičarske biše pobijeni niki fratri u manastijeru ramskomu; i fratri koji živi ostadoše razbjegoše se, a Turci što najdoše po manastijeru pokupiše. Indi, brate, pazi se…”[1]. Da su fratri bili oprezni, možda do pogibije ne bi ni došlo, ali oprez se redovito javljao kasno.
Iz navedenog mjesta ne da se zaključiti da su samostan i crkva spaljeni, nego da je sve opljačkano i da su neki fratri pobijeni. Ne kaže se tamo koliko ih je bilo. Vjerojatno je i tada bilo desetak svećenika i nekoliko đaka i klerika kao što je bilo i prije, kako saznajemo iz izvještaja od 1624. godine. Nakon pogibije uslijedile su globe. Jedan fratar koji je bio član ramskog samostana i koji je opsluživao duvanjsku župu, izazvao je sumnju među Turcima zato što mu je 1661. godine subrat iz Dalmacije došao na ispovijed. Onoga su Turci proglasili duždevim uhodom, ali im je on na vrijeme utekao, a ovaj, župnik u Duvnu, dospio je u zatvor i osuđen na smrt, pa je gvardijan fra Bernardin Galijaš obigravao turske moćnike, age i begove i davao mito od 1.500 talira da brata izvuče iz zatvora. Ovaj novac izazvao je kod Turaka pohlepu i nadu da ga mora biti i više. To je dovelo do novog zla.[2]
Kad su fratri u Imotskom bili optuženi da su “kopali blago”, paša je 1659. godine kaznio ne samo fratre u Imotskom, posebno fra Filipa Runovića, kojemu je dao “udariti hiljadu štapa”, nego i šest samostana, i to Fojnicu, Ramu, Kreševo, Sutjesku, Visoko i Imotski koji su morali platiti “sto i pedeset hiljada jaspri” globe.[3] Rama je od toga morala platiti 80.000 jaspri.[4]
Godine 1662. Turci su došli pred zatvorena samostanska vrata i uzalud ih pokušali otvoriti. Kad nisu uspjeli, pozvali su gvardijana da se “na vjeru” primakne vratima da bi mu nešto važno priopćili. Kad se gvardijan fra Bernardin Galijaš primakao vratima, Turci su ga proboli kroz pukotinu i tako je Rama treći put dala mučenika.[5]
Prisilno prevođenje na pravoslavlje
Rama kao ni ostali dijelovi Bosne nije bila pošteđena gramzivosti grčkih pravoslavnih patrijarha koji su mitom postizali od sultana u Carigradu fermane da mogu skupljati crkveni porez od katolika i od franjevaca, iako su franjevci od samog početka turske vlasti bili oslobođeni takvih nameta. Protiv ove napasti bilo se vrlo teško boriti, jer je trebalo podmićivati turske činovnike, a to je značilo lijevati u posudu bez dna. Kad bi se jednom oslobodili grčkih i srpskih napasnika, oni su uporno dolazili drugi put i tako redom. Fra Jeronim Lučić, biskup iz Drivasta, pisao je 25. lipnja 1639. godine Propagandi u Rim, tužeći se kako pravoslavni velikodostojnici nasilno kupe porez od katolika, tzv. patrijarhov porez. Pritom muče, zlostavljaju i zatvaraju katolike. Spominje također da je među pet našićkih franjevaca, koji su zbog patrijarhova poreza mučeni i zatvoreni u osječku tursku tamnicu, bio i fra Bartol iz Rame. Uspjeli su se otkupiti iz zatvora tek kad su dali svu samostansku milostinju koju su dobili za godinu dana. Jedan fratar fra Marijan iz Duvna i dva kršćanina izdahnuli su u tamnici.[6]
Kad je grčki patrijarh 1662. godine dobio od sultana dopuštenje da skuplja crkveni porez od katolika, trebalo je u Carigradu isposlovati posebni carski ferman da franjevci i katolici ne podliježu pod patrijarhovu oblast, ali to se nije moglo postići pravnim, nego novčanim “dokazima”. O tome čitamo u Ljetopisu sutješkog samostana:
“1661. Vladika, pače i sam paćara/patrijarh/, s velikom opravom izajde iz Carigrada da podloži Latine i fratre po svoj Bosni pod svoju ruku iliti obred grčki i šizmu. I najnajprije dojde u Lijevno. I premda ništa ne može učiniti Latinom, ništa ne manje dosti Latinom otiđe blaga dokle ga se kurtalisaše. Isti se zagoni godine 1622, uzmavši i ojačavši se uz veće oprave u Carigradu. I dosti jada zadade krstjanom a osobito bi teško za Banjalučane, jerbo ondi najnajprijeprije dojde. I iđoše naši jedni čak k Halil‑paši u Temišvar… Isti se paćara, oli drugi – ne znam, opet vrati u Sarajevo. I tu bi dosta muke krstjanom i fratrom; i doklem ga se izbaviše, poharčiše krstjani sedam tovara blaga. Paćari pade kaplja; jedan mu drug, koji najveću davu /tužbu/ činjaše, osmi dan umrije naprijeko a jednomu mu udariše Turci, za drugi neki posao, 300, slovima trista štapa i uzeše mu šezdeset hiljada jaspri“.[7] Ako se za tovar blaga uzme najmanji iznos, tj. 20 kesa ili 10.000 groša, onda to sve treba pomnožiti sa sedam, pa se ne treba čuditi što je ramskom samostanu zapalo da plati 80.000 jaspri. Fra Martin Nedić donosi podatke o novcu pri kraju turske vladavine u Bosni: “Kod Turaka je vavjek kesa brojila 500 groša, a u ono vrijeme (1827) jedan dukat vrijedio je 21 groš, talir 9 groša, a cvancika 1 groš i 20 para ili kako Bošnjaci reknu, jedan vižlin. U Bosni je puk prozvao pojedini novac po slici, koja se na novcu nalazi. Vižlin, davni slavenski novac, na kojem je slika vižla, ili kako drugi misle: kune. Marijaš od slike bl. dj. Marije, koja se vidi na različitih novcih. A jer je drevnog marijanskog srebrenog novčića od 3 krajcare vrijednost ustanovljena prema turskih 10 para, stoga se 10 para pozvalo Marijašem. Para se već nekuje al joj je ostalo ime i vriednost. Jedan vižlin valjda je vriedio u starini 60 para, pa se zato i danas u Turakah takva vriednost nazivlje vižlinom. Tako je od slike rečeno: Križara, Krilaš, Orlaš, Karlovac. Španjolski talir zovu: Direklija, Direkaš, od turske rieči: direk – stup. Mletački dukat zovu: Rušpom, tako su ga Turci prozvali za poruge svojim jezikom. Ruspi znači: bludnica, a takovom nazivlju onu sliku, koja je na mletačkom dukatu. Šest srebrenih krajcara kovanih god. 1849. Bošnjaci su prozvali Banovac, onog bo je vremena ime bana Jelačića bilo po Bosni na velikom glasu. Talire njemačke i stare dubrovačke nazivlju Bošnjaci sljepak”.[8]
Pokušaj pravoslavne hijerarhije da od franjevaca i bosanskih katolika kupi porez i tako ih potčini sebi, bio je trajna pojava i nastojanje da se na taj način ne samo izravnaju novčani gubici nastali stalnim plaćanjem raznih pravoslavnih dažbina i mita Carigradu nego i da se katolici podlože pod vlast istočnih patrijarha. Tvrdeći pred osmanlijskom vlašću da nema razlike među dvjema konfesijama, patrijarsi su dobivali posebne fermane za podvrgavanje bosanskohercegovačkih katolika pod svoju vlast. Mnogo dokumenata u samostanskim arhivima govori o žalosnim raspravama kršćana pred turskim sudovima i plaćanju teških mita da bi bosanskohercegovački katolici sačuvali svoj identitet.[9] Ova nastojanja prisilila su mnoge katolike da prijeđu na pravoslavlje ili na islam, jer neki nisu više mogli izdržati pritisak.
Drugo paljenje crkve i samostana
Ovo nisu bili jedini troškovi. Neprestano je trebalo mititi nekog turskog činovnika da bi se dobilo i ono pravo koje je davno bilo priznato, ali ne i ostvareno. Sve nam to daje tek naslutiti u kakvim se materijalnim poteškoćama samostan nalazio, a trebalo je k tome još popravljati staru crkvu. To je učinio gvardijan fra Andrija Sovićanin na traženje provincijala fra Jure Šabića.[10]
U ono doba često su paljeni samostani u Bosni. Radilo se o podmetnutim, ali i o slučajnim požarima. Tako su stradavali ne samo samostani i crkve nego i većina dokumenata i kulturnog blaga u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Fojnici i u drugim samostanima. To je zadesilo i Ramu. Ubrzo nakon popravka izgorjeli su crkva i samostan. Požar je, kako misli Vladić, izbio naglo u noći i ništa se nije moglo spasiti. On smatra da se to moglo dogoditi 1667. godine. To je drugo paljenje ramske crkve i samostana. U sinjskom arhivu stoji podatak da je stradalo sve crkveno ruho “tri stotine samih misničkih odora, medj kojim jedna sva od suha zlata spletena, da ko skovana ostojke bi stala”. Međutim, zgrade su ubrzo opet podignute, a Vladić tvrdi, pozivajući se na Arhiv Propagande, da se u ramskom obnovljenom samostanu već 1673. godine sastalo pokrajinsko starješinstvo, odredilo promjene i poslalo 8. rujna 1673. godine izvještaj u Rim o teškim progonima u Bosni.
Dominik Mandić donosi popis kapitula bosanske provincije i navodi da je održan kapitul u Fojnici 1672. a sljedeći 1675. godine.[11] Ovaj o kojemu govori Vladić mogao je biti neki izvanredni sastanak. Međutim, iz samostana sv. Petra u Rami poslano je 27. lipnja 1673. godine izvješće Propagandi u kojemu gvardijan fra Grgo Drežnjak, definitor fra Franjo Zlacić i fra Andrija Sovićanin pišu kako su u Rami vladali prijateljski odnosi između bosanskog biskupa, provincijala i drugih franjevaca. O boravku biskupa u Rami i Fojnici piše Propagandi pet fratara iz Fojnice 9. kolovoza 1673. godine. O tome piše Propagandi i provincijal fra Anto Travničanin iz Fojnice 14. kolovoza 1673. godine. Starješinstvo provincije piše iz Rame o istoj stvari Propagandi 8. rujna 1673. godine.[12]
Fra Ljubo Lucić, “Rama kroz stoljeća”
[1] Isto, str. 41.
[2] Usp. M. Batinić, Djelovanje franjevaca, II, str. 125., i J. Vladić, Uspomene o Rami, str. 48.
[3] N. Lašvanin, nav. dj., str. 225.
[4] Usp. M. Batinić, Djelovanje franjevaca, II, str. 134. Batinić donosi podatak da je 6 jaspri sačinjavalo jednu paru, a 40 para jedan groš. Mletački je cekin u to doba vrijedio 482 jaspre, što znači da je ramski samostan tom prigodom morao platiti 165 mletačkih zlatnika globe
[5] Usp. Liber archivalis Proviae Smi. Redemptoris u Sinju.
[6] J. Butorac, nav. dj., str. 194.
[7] B. Benić, nav. dj., str. 41.-42.
[8] Usp. fra Martin Nedić, Stanje redodržave Bosne Srebrene, Đakovo 1884., str. 97.
[9] Vidi o tome opširnije u djelu S.M. Džaje, Konfessionalität und Nationalität Bosniens und Herzegovina, München, 1984., str. 207.-217.
[10] Usp. J. Vladić, Uspomene o Rami, str. 51.
[11] D. Mandić, Franjevačka Bosna, str. 199.-200.
[12] Usp. Andrija Nikić, nav. dj., str. 96.-98.
