Drugi svjetski rat: Opasnost se približava
Po Rami su se vrzmale razne skupine naoružanih ljudi koji su radili što su htjeli. Stradalo je već mnogo nevinih ljudi. Koncem svibnja 1942. godine Prozor je napustila talijanska posada, a na njezino mjesto došla je jedna ustaška satnija “željezničke vojnice”. Smatralo se da je time Prozor osiguran od upada naoružanih skupina. Sela su imala svoje straže koje su bile slabo naoružane, a i s ono malo oružja ljudi nisu znali rukovati kako treba, jer su došli od motike i kose. Zahumljani su imali najviše oružja, ali im je ono oteto a ljudi su pobijeni. To je ulijevalo strah u ljude i oni su tražili oružje da se zaštite, ali njega je bilo vrlo malo. Na Tomino polje slijetali su nekoliko puta avioni s oružjem i strjeljivom. Od toga nije bilo velike koristi. Fra Kazimir Ivić primjećuje kako je one koji su dolazili avionima “više privlačila ramska rakija nego obrana Rame”.[1]
U Prozor je stigla još jedna ustaška satnija mladih i neiskusnih momaka. Tako se smatralo da je ovo mjesto osigurano, ali sela su i dalje ostala nezaštićena. Gvardijanu su neprestano stizale prijetnje oružanih skupina koje su poručivale da će doći oplijeniti samostan i pobiti fratre. To je bio razlog da se gvardijan obrati na sve strane i traži pomoć, jer su ljudi od njega to najviše i očekivali. Ostalima nisu toliko vjerovali.
Gvardijan zajedno s ostalim fratrima još nije shvaćao svu težinu situacije, a i da je shvaćao malo bi razumijevanja našao. Tražio je zaštitu od naoružanih skupina koje su se pojavljivale. Talijanska i hrvatska vojska zadržavale su se uglavnom u Prozoru. Trebalo je nekako zaštiti i Šćit, pogotovu jer su neprestano stizale prijetnje. Vlasti iz Prozora uspostavile su na Šćitu oružničku postaju, ali to je bilo odveć malo. Zato je kao pojačanje oružnicima poslan jedan roj ustaša iz Prozora od dvanaest momaka. Oružnici, ustaše i nevješti pripadnici seoskih straža nisu ulijevali narodu povjerenje da će biti zaštićen od naoružanih skupina i odmetnika, među kojima su partizani bili najbolje naoružani i najorganiziraniji. Ni dolazak još jednog roja ustaša iz Prozora nije mnogo izmijenio sigurnosnu situaciju. Ni sami ustaše nisu bili sigurni u svoje snage pa su se nadali da će postavljanjem strojnice na toranj ispod zvona bolje štititi i sebe i Šćit. Na savjet jednog njihova suborca muslimana kod strojnice su neprestano dežurali nišandžija i njegov pomoćnik.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] K. Ivić, Bilješke, str. 349.
